Nema ničeg bjednijeg od slabih i vlažnih zima u ovom ravničarskom kraju. Onih dugih i bijednih zima punih kiše i bljuzgavice koje prespavaju novogodišnje večeri i pola januara pa se onda probude i vuku se cijeli februar i mart, bez ijednog zračka sunca. Drveće postane trulo i ofucano, ulice tamne i sive, a ljudi tromi i bezvoljni, pa se zavuku u dnevne sobe i uvijeni u deke mrzovoljno ispijaju kavu i osluškuju hladnu kišu kako svira po limu na prozorima.
A djeca uzbuđeno i s nadom dozivaju proljeće, čekaju da dođe april, čekaju tog viteza sunca i cvijeća da ih oslobodi od sumornog zimskog sveta vlage, hladnoće i smoga.
Do sada ih nikada nije iznevjerio; uvijek stigne, nekad ranije nekad kasnije, i donese darove: osvijetli i zagrije ulice, ukrasi drveće i avlije lišćem i cvijećemećem, šala i šega se usele u grad. April nikada ne traje dugo: brzo se izgubi u plavom nebu i proljeće samo što je došlo pretvori se u ljeto; vrelo, sembersko ljeto, bez tračka vjetra i osjetnog kraja.
Međutim, april ima i svoje drugo značenje. Historija ovog grada je velika, i ona pamti mnogo aprila. I vjerovatno je svaki od njih je takav: brz, prevrtljiv, nestašan, pojavi se, napravi džumbus pa nestane. U Bijeljini odrastam već 15 godina i svaki april kojeg se sjećam bio je takav. Ipak, stariji građani Bijeljine nisu veliki ljubitelji aprila. Neki ga ne vide, nekima unosi nelagodu, neki ga ne vole, a neki ga i mrze. Ja polako odrastam, čitam i sazrijevam.
Sve bolje i bolje shvaćam svijet oko sebe i uviđam širu sliku onoga što me okružuje. Preloman trenutak u odrastanju svih mojih vršnjaka jeste onaj kada shvate da žive u Bosni i Hercegovini. Tada nestaju mnogi njihovi snovi. Pa tako i oni o aprilu. Generalno, u Bosni i Hercegovini april ne nosi samo sunce i cvijeće. S aprilom naviru mnoga sjećanja. Sjećanja koja i dalje progone ovu prokletu zemlju.
U Bijeljini se o tome malo govori, a mnogo šuti, svi znaju što se dogodilo tog najpoznatijeg i najzloglasnijeg aprila. Zna Evropa, zna Amerika, zna Hag, zna cijeli svijet, još su onda saznali.
Bile su vijesti, bile su slike, onaj Amerikanac, Haviv se prezivao. Onaj čovjek, i ona žena, onaj Albanac u zelenoj trenirci. Uniforme, ljudi, puške, krv, asfalt. Nigdje april ne izgleda jadnije kao na blijedim snimcima novosadske televizije koji prikazuju bijeljinske ulice kobnog aprila ’92. Dok su medijske fanfare brujale o žestokim okršajima između “srpskih dobrovoljaca” i “muslimanskih ekstremista”, ulice grada bile su potpuno prazne.
Jedini koji su imali oružje bili su ljudi u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama. To su bili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, agenti srbijanske Državne bezbednosti poznatiji kao “arkanovci”, a navodne borbe bile su eufemizam za njihov prljavi posao. Plodovi te “borbe” bili su 78 mrtvih civila. Brzo, kratko, i na kraju nikom ništa. Kao i svaki april do tada. Ali za ovaj grad i zemlju, oni aprili poslije nikada neće biti isti.
Proljetna noć se polako spušta nad gradom. Blaga svježina se hvata u sumrak, podsjećajući na to da je zima tek prošla. To ne sprečava ovdašnju omladinu da izmili na ulice. Pjesma, smijeh, graja – kolone mladih lagano se okupljaju. Žurim kroz ulicu Dimtrija Tucovića, duboko zamišljen. Jedna od ljepših i širih ulica u tom dijelu grada koji se nekada zvao Selimovići. Danas se tako zove veliko groblje koje dominira tom ulicom. Zelena metalna ograda čuva prostranu poljanu između redova stambenih zgradama, prošaranu mramorom.
Na ulasku stoji ploča: “Šehidsko mezarje Lipić-Selimović”. U moru nasumično poredanih mezara najviše bodu oči oni isti, jednaki, izgrađeni u pravilnim redovima. U mraku visoki bijeli nišani liče na sablasne duhove. Na svakom je urezana zelena ruža. Ispod svake od njih isto prezime: Bišanović. Četvero. Majka Bisera, sestre Nermina i Mirsada i unuk Damir. Svi su redom pobijeni, u njihovom stanu, aprila ’92. Radmila Novaković, stanarka u njihovom stanu, također je nastradala. Arkanovci nisu imali vremena da joj utvrde nacionalnost. Gdje li su sada Bišanovići i Radmila, da li su stigli da se oproste, da li se još viđaju i da li je to u raju ili dženetu samo Bog zna.
Na umrlici piše da su stradali prirodnom smrću. Alibi za zločince. Ako se išta izgradilo u Bijeljini za vrijeme rata, onda je to bilo to groblje. Bišanovići nisu sami; kao ni Šabanovići, Malagići, Sarajlići, Sejmenovići, Isići. Bijeljina nije sama; poslije nje išli su Zvornik, Bratunac, Višegrad, Foča, Prijedor, Sanski most, i na kraju Srebrenica. Bijeljinski april postao je bosanski april; ta će godina progutati gomile ljudskih života. Pa tek sljedeća, i sljedeća.
Čak ni u Bijeljini, tom najmirnijem gradu, aprilsko “oslobođenje” nije bilo dovoljno. Oslobađana je svake noći kroz četiri godine rata. April nije obasjano Semberiju toplinom i srećom; ona glupa blatnjava zima progutala je i proljeće i ljeto, sve do jeseni, i rujanskog masakra 22 civila u Balatunu. Najmlađi od njih: Amir, Alma i Selma: imali su 6, 10 i 12 godina. Više od 250 ubijenih civila, pet uništenih džamija, 35 000 protjeranih i logor Batković – iznad svega toga, kao zeleni pokrov na tabutu, kao jezivi simbol lebdi mnogima omrzao miris aprila.
U Bosni i Hercegovini već 24 godine vlada kakav-takav mir. Po Bijeljini se više ne puca. Bar ne tako često. Novi aprili stižu, i još dugo će stizati. Novi aprili nose nove ljude, nove mirise, nove priče, nove pobjede. Rastu nove generacija Bijeljinaca, dječaka i djevojčica, košarkaša i nogometaša, gimnazijalaca i tehničara, doseljenika i starosjedilaca, muslimana i pravoslavaca. Rastu oni koji se ne sjećaju strašnog aprila ’92. Ni onoga prije, ni onoga poslije.
Oni april znaju samo po proljeću, po cvijeću, fontanama i djevojkama. Poneko od njih, zagriženi navijač, spomenut će nekog ratnog komandanta, neko će pričati o avanturama njegovog oca, ali vrijeme će teći naprijed. Sudovi u Bijeljini, Banjaluci i Sarajevu čuvaju predmete u ladicama, i oni koji su onog aprila pod oružjem i uniformom išli kroz Bijeljnu sljedećim aprilima hodat će kao slobodni ljudi koji o ratu ništa ne znaju. Aprilske i mnoge druge žrtve nitko neće pominjati. Suživot će, kako-tako, funkcionirati. U čemu je tu problem, pitate se?
Problem je u tome, dragi moji, što se ne možemo okrenuti budućnosti ako prethodno s prošlošću ne raščistimo. Nove generacije odrastaju: potomci onih koji su ubijeni danas sjede u klupama pored potomaka onih koji su bili sa zločincima ili su stajali po strani. Mi ne smijemo dozvoliti da Bijeljina i Bijeljinci budu taoci vlastite prošlosti. Zločini nikada ne zastarijevaju, niti se zaboravljaju. Neki novi klinci žure na taksi ili u školu kraj mezarja u Selimovićima, pa će jednom kada se suoče s istinom o ratnim događajima kada dođu kući pitati: “Tata, a gdje si ti bio u aprilu ’92?”.
Moramo prekinuti začarani krug šutanja i sakrivanja kostura u ormaru. Ako želimo da sačuvamo naš obraz i obraz našeg grada, moramo govoriti otvoreno i bez straha. Moramo u javnost iznijeti istinu o stradanju naših susjeda, jer ti zločini imaju i svoje naredbodavce i izvršioce. Samo tako možemo prekinuti ogavnu zimu hladnoće i mraka koja nije prestala sa onim krvavim aprilom. Tek tada će ovim gradom prodisati mirisi proljeće i leta za kojim ova zemlja poslije godina rata, bijede i siromaštva očajnički vapi. To je pitanje časti. Čekanje, oklijevanje i svaki drugi izgovor predstavlja ponovno ubojstvo Bišanovića, Radmile, Selme, Alme i Amira.
(TBT, Oslobođenje)
