BORCI Islamske države ove su se sedmice opasno približili
drevnoj Palmiri, “Veneciji pijeska”, antičkom biseru u pustinji čije
bi potencijalno uništenje predstavljalo neprocjenjiv gubitak za svjetsku
kulturnu baštinu.
FOTO: BBC News
BORCI Islamske države ove su se sedmice opasno približili drevnoj
Palmiri, “Veneciji pijeska”, antičkom biseru u pustinji čije bi
potencijalno uništenje predstavljalo neprocjenjiv gubitak za svjetsku kulturnu
baštinu, piše BBC.
Palmira je zadnje mjesto na kojem bi bilo ko očekivao šumu
kamenih stupova i lukova. Putnici iz 17. i 18. stoljeća svaki su put bili
ponovno oduševljeni onim što su vidjeli – prostranim poljem ruševina usred
sirijske pustinje, negdje na pola puta između sredozemne obale i doline
Eufrata.
Posjetiteljima je, međutim, glavni razlog razvoja i napretka
toga mjesta odmah vidljiv – drevna Palmira nalazi se na rubu oaze datuljinih
palmi i vrtova. Smještena je na izvoru vode i na trgovačkom putu s istoka, a
samo joj ime kazuje da palme i dalje dominiraju krajem.
Za grad na tako izoliranoj lokaciji, Palmira zauzima važno
mjesto u povijesti Bliskog istoka.
Od skromnih početaka u prvom stoljeću prije Krista Palmira je
postupno dobivala na važnosti pod vlašću Rima dok u trećem stoljeću gradski
vladari nisu izazvali rimsku vlast i stvorili vlastito carstvo od Turske do
Egipta.
Priča o kraljici Zenobiji koja se borila protiv rimskog cara
Aurelija dobro je poznata. Manje se zna da je Palmira ratovala s još jednim
velikim carstvom, onim Sasanidskih Perzijanaca. Sredinom trećeg stoljeća kad su
Sasanidi napali Rimsko Carstvo i zarobili cara Valerijana, upravo Palmirci su
ih porazili i potisnuli natrag preko Eufrata. Nekoliko desetljeća nakon toga
Rim je bio prisiljen oslanjati se na palmirsku vlast kako bi obnovio svoj
utjecaj na istoku.
Palmira je veliko bliskoistočno postignuće, grad kao nijedan
drugi u Rimskom Carstvu, jedinstven s umjetničkog i kulturnog aspekta. U drugim
gradovima glavnu su riječ vodile političke elite, dok je u Palmiri najvažniji
bio stalež trgovaca. Njihovim vojnicima specijalnost je bila zaštita trgovačkih
karavana kroz pustinju.
Poput Venecije, Palmira je stvorila golemu trgovačku mrežu, no u
ovom je slučaju pustinja bilo njezino more, a deve njezini brodovi.
Bogatstvo stečeno trgovanjem s istokom Palmira je uložila u
impresivne arhitektonske projekte u gradu.
Dobro očuvani ostaci svetišta palmirskim bogovima (Belov hram),
široka ulica s kolonadama i kazalište i danas su očuvani. Arheološke iskopine
ukazuju na nekad živu bliskoistočnu kulturu s upečatljivim vlastitim
identitetom.
Palmirani su svoje monumentalne zgrade ponosno ukrašavali
vlastitim semitskim pismom i jezikom umjesto da se oslanjaju na grčki i
latinski – norme ondašnjeg antičkog svijeta.
Palmira je razvila vlastiti umjetnički stil, svoju klasičnu
arhitekturu. Ukrasi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj povezanosti
s istokom i zapadom. Bila je to u ono doba kozmopolitska kultura.
No o Palmiri se još uvijek zna relativno malo. Iskopan je samo
djelić gradskog prostora. Većina još uvijek leži tek nešto ispod površine, a ne
u dubokim slojevima, zbog čega je gotovo nadohvat ruku pljačkašima.
Poput drugih sirijskih mjesta i Palmira je bila pljačkana u
povijesti, no s obzirom na ponašanje Islamske države u Iraku postoji opravdana
bojazan od sustavnog uništenja padne li Palmira u njezine ruke.
Ako se to dogodi, važno poglavlje bliskoistočne povijesti i
kulture postat će još jednom žrtvom tragičnog sukoba u Siriji.
/The Bosnia Times, Hina/
