SVIJET
Istočnosibirsko selo Ojmjakon (Republika Jakutija) jedno je
od najhladnijih mjesta na planeti. To je ujedno i najhladnija tačka na
sjevernoj zemljinoj polutki i najhladnije stalno naseljeno mjesto na Zemlji.
FOTO: Ojmjakon (Wikipedia)
Zimi temperatura na ovom „polu hladnoće“ pada na minus 60 stepeni
Celzijusa. Teško je zamisliti da ljudi uopće mogu živjeti u tako teškim
klimatskim uvjetima, a taj kraj je zapravo čuven po svojim dugovječnim
stanovnicima.
U Ojmjakonu se i voda čudno ponaša: ne zamrzava čak i na
minus 60. Nema tu nikakvih vradžbina ili šamanizma. Dubina smrzavanja tla u
ovoj regiji najveća je na svijetu – do 1500 metara u dubinu. Smrznuta zemlja
širi se i potiskuje podzemne vode na površinu. Riječ „ojmjakon“ na jeziku
ovdašnjih Tungusa upravo to znači: „rijeka koja se ne smrzava“. Ovdje nema
vjetra, vrijeme je uvijek sunčano, u dolini između planina prostire se
mješavina tundre i stepe, gdje mirno lutaju kosmati konji koji nisu veći od
cirkuskog ponija i nimalo ne sliče na svoje srodnike iz toplijih krajeva:
njihova gusta dlaka zimi bude duga i po 10 centimetara, a griva im ne pokriva
samo vrat, nego i dio leđa. Izdaleka se ne može lako odrediti da li je konj ili
medvjed. Ovi jedinstveni jakutski konji vršnjaci su mamuta. Za Tunguze,
ovdašnje stanovnike, oni su vjerni suborci u preživljavanju na „polu hladnoće“.
Da mamuti nisu izumrli, kažu znanstvenici, oni bi danas
živjeli upravo u okolini Ojmjakona. Na meteorološkim kartama cijelog svijeta jakutsko
naselje označeno je kao najhladnija točka Sjeverne polutke. Za prvo mjesto bori
se još i Verhojansk, gdje je apsolutni minimum temperature -67,8 stupnjeva
Celzijevih zabilježen u veljači 1892. godine (na Ojmjakonu se u to vrijeme još
nisu vršila mjerenja). Na suvenirima u Ojmjakonu piše -71,2C, ali toj brojci ne
treba vjerovati, to je teoretska vrijednost koju je odredio akademik Sergej
Obručev 1926. godine kao najnižu moguću točku pada temperature.
Na mrazu ispod -60 stupnjeva za nekoliko sekundi može
promrznuti lice ako se ničim ne zaštiti – dovoljno je da samo malo vjetra. Živa
se u termometrima zamrzava, a kad se vrela voda lijeva u šalicu i prospe u
zrak, pretvara se u snježni oblak. Vrlo je teško upaliti auto na takvoj
hladnoći. Strani automobili se po takvom vremenu uopće ne mogu upaliti, a ruski
„Ural“ ili „UAZ“ mogu se zagrijati samo uz pomoć otvorenog plamena iz
let-lampe. A kad se auto tek zagrije, on prvih nekoliko kilometara mora ići
samo pravo, jer prilikom skretanja može otpasti kotač.
Pa ipak, u takvim, reklo bi se neljudskim uvjetima ovdašnji
stanovnici uspjeli su naći kompromis s prirodom i čak su postali slavni po
velikom broju dugovječnih ljudi. Na dužinu života vjerojatno utječu već poznati
faktori: savršeno čist zrak, savršeno čista voda, aktivan način života i zdrava
ishrana. Ljudi ovdje jedu uglavnom ribu, konjsko meso i mliječne proizvode.
Nedostatak voća nadomješta se divljim plodovima.
Tunguz Andrej Danilov ima 102 godine. Čitav život čuvao je
jelene, to mu je bio posao. Tunguzi su prestali graditi kolibe od jelenje kože,
tako da Andrej prenoćuje u šatoru od cerade na minus 70 stupnjeva, i uvijek je
bodar i raspoložen. Otac mu je živio 117 godina, a majka 108. Andrejevi
prijatelji, bračni par Arjan i Afrosinija, žive u okruglom šatoru koji se zove
„jurta“. Nikada nisu imali djece, pa su nedavno, kad su napunili 90 godina,
usvojili jednu djevojčicu. Sada se Arjan i Afrosinija bave uzgajanjem stoke.
Kažu da nikada u životu nisu bili bolesni. Oboje vjeruju da su uzrok njihovog
zdravlja dva mliječna proizvoda: hajak i kjorčeh. Hajak po okusu i boji
podsjeća na punomasni maslac. Kjorčeh po recepturi sliči na naš sladoled:
svježe kravlje mlijeko umuti se sa voćnim plodovima, a zatim se dobivena masa
zamrzava i od nje se prave lepinje.
Pa ipak, najpoznatije jelo na Ojmjakonu je „stroganina“. Ona
se počinje pripremati još dok se lovi riba. Sprema se isključivo od
delikatesnih vrsta ribe: kečige, mladice i „čira“ (Coregonus nasus), s tim što
riba mora biti ulovljena pod ledom. Tek ulovljenu ribu Tunguz ubija jednim
preciznim udarcem i pušta je da se zamrzne, ali je sve vrijeme ispravlja, jer
ako se zamrzne iskrivljena, teško će se poslije strugati. Stroganina se jede
skoro isto kao španjolski “jamon”. Zamrznutu ribu unose u kuću i
odmah je počinju strugati (na ruskom: „strogat'“, otuda i naziv „stroganina“).
Riba se struže tako da svaki sloj bude prošaran potkožnim masnim tkivom –
upravo ono sadrži masne kiseline Omega-3, koje poboljšavaju rad srca i
usporavaju starenje.
Sva ova jela nije moguće pripremiti u nekom južnijem gradu,
niti ih je moguće dopremiti na jug. Ona postoje isključivo kao dio života na
Sjeveru, tamo gdje sunce zasljepljujuće sija, gdje stogodišnjaci pasu jelene, a
maleni konji liče na medvjede.
(The Bosnia Times, RBTH)
