POP KULTURA
Mnogi se pitaju ko je “divna crna žena” u
hitu Krunoslava Kiće Slabinca. U Plavom Vijesniku iz maja 1972. godine se
otkrila ta zagonetka. Misteriju otkijte u tekstu koji prenosimo u cijelosti.
FOTO: Slabinac (YugoPapir)
Mnogi se pitaju ko je “divna crna žena” u
hitu Krunoslava Kiće Slabinca. U Plavom Vijesniku iz maja 1972. godine se
otkrila ta zagonetka. Misteriju otkijte u tekstu koji prenosimo u cijelosti.
Maj 1972: “Ja gledao sam sunce na
istoku kako se budi, i gledao sam oblake i jutro u tisuću boja, i sklapao oči
od bola i skrivao suze, a ona je ostala tamo daleko u noći. Zbog jedne divne
crne žene…”
Ova pjesma mladog Krunoslava Slabinca, koju
je napisao nakon nedavnog povratka iz SAD, na vrhu je svih domaćih toplista.
Ko je tajanstvena “divna crna žena” otkriće samo za čitaoce našeg
lista…
Kićo, odakle inspiracija?
I prije svoga odlaska u SAD, razmišljao sam
da napišem i posvetim pjesmu crnokosim djevojkama. Povod je bio moj zid u
kućnoj veži zbog čega primam svaki dan “jezikovu juhu” od stanara.
Naime, jedno jutro zid je osvanuo išaran ovom rečenicom: “Djevojke baš ste
lude što volite ovog Kiću koji misli da su samo plavojke zgodne žene! A mi
crnke?” Ispod toga: potpisi dvadesetak vjerojatno crnokosih djevojaka.
A crnka zaista postoji?
Da. Ali da sam znao koliko ću zbog toga
propatiti i drugima nanijeti boli, ne bih ništa pisao… prestao bih pjevati.
No da krenem od početka. Odletio sam u New
York na turneju i tamo sticajem okolnosti upoznao divnu crnokosu djevojku.
Zaljubio sam se kao dječak.
I kao uvijek u našoj profesiji, dolazi ono
najteže. Odlazak. Ne znam jesu li to već godine, ili sam po naravi takav, ali
sam u avionu strahovito patio. U toj srebrnoj ptici svi su se oduševljavali
izlaskom sunca, a ja sam sjedio tužan i sam…
“Daleko me nosila ptica srebrnih krila
U zemlju u kojoj je nekada i ona bila,
Toliko sam želio sreću i ljubav bez kraja,
Ali život me odnio dalje, daleko od nje…
Zbog jedne divne crne žene… “
Tu sam napisao tekst a kompozicija mi je
već polagano sjela u uho… U Zagrebu sam je dovršio a zatim snimio na ploču.
Postala je tražena jer je iskrena i napisana u jednom dahu.
I što vas je toliko povrijedilo?
Naše poznanstvo i ljubav povrijedili su me
na vrlo grub način. No da kažem malo više o toj tajanstvenoj, kako su je neki
nazivali.
Zove se Mira i rodila se i živjela u našoj
zemlji sve do svoje čevrte godine. Zatim je otišla u Sjedinjene Države.
Poslije toliko godina sada je došla ovamo i
nakon mjesec dana pojavio se mali intervju u jednom listu.
Što je tu svega nadrobljeno! Nisam vjerovao
svojim očima. Žao mi je zbog nje. Jedna iskrena inspiracija i ljubav tako su
povrijeđene.
Nije mi jasno zašto su se okomili na mene.
Ja ni od koga nisam sakrivao Miru (u listu piše da sam je zaključavao u sobu)
vodio sam je svuda sa sobom, i na izlete, i na koncerte.
Volimo se iako je bila prije udata, a to je
zaista samo naša stvar (u listu piše da čeka razvod da bi se udala za Kiću).
Zašto nisu mogli biti kavaliri prema jednoj
ženi a ne da je bezobzirno napadnu kojekakvim izmišljotinama.
Pisali su u tom članku i da sam imao s
nekom djevojkom dijete i još toliko ružnih neistinitih stvari da još ni sad ne
mogu doći k sebi.
Ako je već ne poštuju kao ženu, onda su
mogli poštovati njezino strano državljanstvo.
Sve to me je dotuklo. Više ne znam što da
radim. Svaki put primim neki novi udarac i dođe mi da sve to ostavim i nestanem
…
Gdje je sada Mira?
Naglo je morala otputovati k obitelji.
Članak, i razna prepričavanja stigla su brže do New Yorka nego što bi to itko
pomislio.
Snivali smo šetnje, putovanja i sve ono
najljepše, a sve je srušeno u trenutku. Čitav taj slučaj Mira i ja smo predali
odvjetniku Liviju Androisu a on će dalje proslijediti sudu…
Vjerujte da uporno tražim svoj mir i nekoga
tko mi to može osigurati.
Dvadeset i osam mi je godina i želio sam da
Mira i ja imamo svoj mir na što imamo potpuno pravo.
Ne da se nigdje ne pojavljuje, već da bude
izvan svijeta biznisa, intervjua ili filmskih kamera, a zato nije potrebno nju
maltretirati…
Idete li nanovo u New York?
Ne znam kad ću uspjeti. Rastanci su mi
najteži. Tako mi se dogodilo i u Sovjetskom Savezu… nikad se više nismo
vidjeli. I opet rastanak.
Uvijek ti rastanci koji me uništavaju. Ali
bolje i to, živjeti u rastanku i daleko da bih barem tako sačuvao tu ljubav …
I za kraj nešto ljepše. Pripremate li kakvu
skladbu o nekoj novoj boji kose?
Nikad više! Sada se pripremam na neke
festivale, na neke sudske procese, a što se komponiranja tiče imam u glavi
ideju i naslov… “Modrobradi”!
Razgovarao: Zvonimir Belša (Plavi vjesnik,
1972.)
(The Bosnia Times, Index.hr)
