EKONOMIJA
Kaskada gubitaka na svjetskim finansijskim
tržištima dovela je uzlazni trend na rub ponora; povratak na utabane staze
rasta i dalje je moguć, međutim promjena trenda ovakvim je zapletom dosta izglednija
FOTO: (CROPIX)
Ljeto na zalazu u pravilu rijetko figurira
kao prikladna kulisa za neobuzdanu aktivnost ulagača; dobar dio njih u ovo se
doba godine prepušta čarima sunca i mora, ostavljajući tržišta uobičajenoj
sezonskoj letargiji. Iako se tržište uglavnom percipira kao zvijer koja nikad
ne miruje, sezona godišnjih odmora rijedak je fenomen pred kojim i radoholičari
moraju ustuknuti. Naročito ljeti.
Ali haos koji se na kraju augusta upravo
raspliće pred našim očima, gomilajući već pomalo zastrašujuće gubitke i
gutajući milijarde dolara tržišne kapitalizacije, ne prkosi uvriježenim pravila
samo u kontekstu tajminga. U odnosu na gorka iskustva recentne globalne
ekonomske krize, koju dobar dio planete i dalje teškom mukom probavlja, u oči
upada još nekoliko bitnih razlika. Jer korijene masovne rasprodaje ovog puta
ne treba tražiti na razvijenim tržištima; ista su, ruku na srce, već duže zrela
za korekciju, ali ova je priča u svojim začecima lišena suhoparnih definicija
sistemskog rizika, beskrupuloznih finansijskih institucija i bezobzirnih
špekulanata. Premda ih je Donald Trump optužio za još jednu mučnu epizodu u
koju su zapala tržišta, spremno iskoristivši priliku za sticanje lakih
(populističkih) poena, sva je prilika da su i potonji bili jednako iznenađeni,
panično ostavljajući za sobom idilične prizore godišnjeg odmora i hitajući
nazad u svoje kancelarije kako bi ograničili negativne posljedice lančane reakcije
koja niti najzabačenije kutke svjetskih finansija nije ostavila netaknutima.
Krivicu za najnoviji potres ne snose
tajanstveni i mračni fond menadžeri i kontroverzni akteri teorija urote, već
naizgled puno benignije biće – prosječni kineski pater familias, urbani
stanovnik najmnogoljudnije zemlje svijeta koji je odlučio iskoristiti prednosti
rapidne industrijalizacije u okrilju planske privrede, zamijenivši mukotrpan
rad u poljima riže čarima jednog od brojnih kineskih megalopolisa. Vojska njemu
sličnih, urbaniziranih građana Kine, nakon novog radnog mjesta, povoljnog
stambenog kredita i drastičnog povećanja životnog standarda, masovnom je
migracijom najprije dobrano zagrijala tržište nekretnina, zaključivši usput
kako se krivulja domaćih berzanskih indeksa kreće isključivo uzlaznom putanjom.
Zaključak se domaćim ulagačima, ne naročito upućenima u tržišne mehanizme, sve
donedavno doimao prilično čvrstim. Uostalom, vrijednost šangajskog CSI 300
indeksa samo je u drugoj polovini 2014. godine uvećana za čak dvije trećine,
učinivši brojne investitore novopečenim milionerima (barem ako se bogatstvo
izražava u domaćoj valuti), a pozitivan je trend nastavljen sve do juna ove
godine, dovoljno dugo da se vrijednost dotičnog indeksa u navedenom razdoblju
više nego – udvostruči. Već i potonja činjenica jasno oslikava razmjere
opsjednutosti ulagača koji su mjesecima nabijali tempo na domaćem tržištu
kapitala; mahom je riječ o malim igračima, jer inostrani se investitori na
tržište pripuštaju samo u okviru relativno skromnih, ranije fiksiranih kvota.
Propagandna je mašinerija, uz blagoslov najviših državnih struktura, aktivno
poticala dotok svježeg kapitala na tržište, ohrabrujući shopping koji se
nerijetko finansirao nerezonskim zaduživanjem i margin kreditima, svakako
jednim od toksičnijih proizvoda kapitalizma.
Sada će već i dobar dio čitalaca lako
prepoznati ključna obilježja masovne euforije koju su neki iskusili i na
vlastitoj koži, shvatajući da optimizam sazdan na tako silovitom rastu teško
može proći nekažnjeno.
I doista, stvari su se zakomplikovale
početkom jula, otprilike u vrijeme kada je pažnju svjetske javnosti plijenila
mučna atmosfera u Bruxellesu i očajnički pokušaji grčkog premijera Ciprasa da
iskamči makar i simbolični otpis dugova, nailazeći tek na rezolutan otpor
njemačke strane koji je kontinentalna tržišta tih dana bacao u očaj. Saga o
Grčkoj u međuvremenu je ušla u puno mirniju fazu, nudeći površnim posmatračima lažnu sigurnost i privid idile.
Za to vrijeme, na Dalekom istoku, daleko od
očiju javnosti, uprizoren je prvi čin drame, obilježen paničnim reakcijama
istih onih malih ulagača navabljenih na tržište mogućnošću brze zarade koji su
masovnim bijegom zapravo zakotrljali grudu što se koji mjesec kasnije, ali sada
znatno većih razmjera, dokotrljala i do razvijenih tržišta kapitala, dovodeći u
pitanje postojanost dugoročno pozitivnog trenda. I svjedočeći ujedno o inherentnoj
nestabilnosti finansijskih tržišta koja je već i zdušna rasprodaja kineskih
amatera u stanju dobrano protresti. Naravno, ne bez svesrdne pomoći njihovih
puno sofisticiranijih kolega koji su u tili čas razradili cijeli niz negativnih
reperkusija, proizašlih iz činjenice da državni planeri u Kini, usprkos
neograničenim ovlastima, tržište kapitala (i „životinjske nagone“ ulagača, kako
ih je okarakterizirao nobelovac Robet Shiller) nisu uspjeli staviti pod
kontrolu.
A administrativna deprecijacija juana bila
je posljednji u nizu, uvjetno rečeno, pogrešnih poteza. Ako je nervozu do tada
i bilo moguće suzbiti, rasplet na deviznom tržištu bilo je odveć opasno šutke tolerisati. Naime, kraj
dugogodišnjeg trenda aprecijacije kineske valute u odnosu na dolar mogao bi se
protumačiti kao najava kompetitivne devalvacije (jer zapravo je riječ tek o
simboličnom padu od 1,8%) kojom Kina namjerava poboljšati položaj izvoznika,
na štetu svojih rivala. A to su u prvom redu tržišta u razvoju, koja su
intenzivnom likvidacijom dodatno učvrstila status najvećeg ovogodišnjeg
gubitnika. Još dublje u ponor gurnula ih je neumoljiva rasprodaja na tržištu
roba, dijelom isprovocirana i rastom vrijednosti dolara; cijena barela sirove
nafte spustila se do najnižeg nivoa od početka 2009. godine, a obzirom na
nerazmjer ponude i potražnje (obilje nafte koja se trenutno nudi na tržištu),
sva je prilika da još nismo vidjeli krajnji domet korekcije. Istovremeno, ako
Kina rješenje vidi u deviznom tržištu, to bi moglo značiti da se suočava s
ozbiljnim problemom slabljenja ekonomske aktivnosti (i domaće potražnje), što
je opet loše i za tržišta u razvoju i za cijene sirovina. A onda je posve
logično da se cijena bakra, koja inače slovi kao relativno pouzdan barometar
ekonomske aktivnosti na globalnom nivou, prvi put od sredine 2009. godine
spustila ispod granice od 5000 dolara po toni. Bilo je samo pitanje vremena
kada će se taj začarani krug zatvoriti i natjerati investitore u paničan bijeg.
Rečeno – učinjeno!
Alternativna interpretacija također je
sazdana na domino-efektu čija je ishodišna tačka ponovo bio kurs USD/CNY;
izlazak iz jednosmjerne ulice zatekao je većinu trgovaca na krivoj nozi,
pokrenuvši lavinu gubitaka koji su se potom vrlo brzo prelili i u segmentu
dionica. Pritom slabljenje dolara u odnosu na euro samo naizgled prkosi
konvencionalnoj logici, jer se u pozadini sve jasnije nazire suzdržanost američkih
monetarnih vlasti. Odustajanje od očekivanog povećanja ključnih kamatnih stopa
(a sva je prilika da će to biti jedna od posljedica opisanog haosa) pomrsilo bi
račune dealerima koji su stavili značajne uloge na taj scenarij, računajući na
daljnju aprecijaciju dolara.
I time smo se našli na prekretnici. Dvocifreni
minus u priručnicima slovi za čvrst signal kratkoročne korekcije (unutar
dugoročno pozitivnog trenda), dok prag od 20% minusa služi kao najava promjene
trenda. Prema tom kriteriju, kineske su dionice zagazile debelo u (dugoročno)
negativan trend, međutim razvijena tržišta opasno balansiraju između navedenih
brojki, ostavljajući otvorenom mogućnost intenziviranja silaznog trenda i
dominaciju medvjeda. Međutim, negativna izmjena ciklusa iznimno je rijetka
pojava u početnim fazama ekonomskog oporavka i brojnim se posmatračima u ovom
trenutku doima malo vjerovatnom. Kada tome pridodamo i činjenicu da zatvoreno
tržište kapitala u Kini objektivno baš i nema (ili barem ne bi smjelo imati)
utjecaja na globalna zbivanja, nije teško zamisliti rasplet u kojem će oni
hrabriji iskoristiti priliku za kupovinu po znatno povoljnijim cijenama. A onda
opet, šest godina prilično je dugo vremena za neprekinuti trend rasta.
(The Bosnia Times, Globus)
