Piše: Anatole Kaletsky, thebosniatimes.ba
Ključni konflikt u ovoj deceniji vjerovatno se može definirati kao nacionalizam protiv globalizma, a ne kao populizam protiv elitizma. Gdje god pogledamo – u Sjedinjenim Državama, Italiji, Njemačkoj ili Britaniji, da i ne spominjemo Kinu, Rusiju i Indiju – jačanje nacionalnih osjećanja je glavni pokretač političkih događaja.
S druge strane, nema mnogo znakova očekivane pobune „običnih ljudi“ protiv elita. Pod predsjednikom Donaldom Trumpom, milijarderi su preuzeli politiku Sjedinjenih Država; neizabrani profesori vode „populističku“ italijansku vladu; širom svijeta smanjuju se porezi na sve veće prihode finansijera, tehnologa i korporativnih menadžera. U međuvremenu, obični radnici su se pomirili s činjenicom da su kvalitetno stanovanje, obrazovanje pa čak i zdravstvo beznadežno izvan njihovog domašaja.
Prevlast nacionalizma nad elitizmom je posebno upadljiva u Italiji i Britaniji, dvije zemlje koje su nekad bile poznate po svom flegmatičnom doživljaju nacionalnog identiteta. U Britaniji je primjetno odsustvo zastava čak i na zgradama vlade, i sve do referenduma o brexitu ljudi su bili tako opušteni u odnosu prema naciji da se čak nisu trudili ni da se slože oko imena zemlje: Ujedinjeno Kraljevstvo, Britanija ili Engleska, Vels i Škotska.
Italijane je nacionalnost još manje interesirala. Od osnivanja Evropske unije, oni su bili najveći pobornici federalizma, a istraživanje javnog mnjenja je pokazalo da su glasači donedavno više vjerovali čelnicima Evropske unije u Bruxellessu nego sopstvenoj vladi u Rimu. Italijani veoma drže do svoje kulture, historije, hrane i nogometa, ali njihov patriotizam je uglavnom usmjeren na regione i gradove, a ne na nacionalnu državu. Više vole da se njima vlada iz Bruxellessa nego iz Rima. Liga, stranka ekstremne desnice, najmlađi član nove italijanske koalicione vlade, do ove godine se zvala Sjeverna liga. Jedan od omiljenih slogana stranke bio je: „Garibaldi nije ujedinio Italiju; on je podijelio Afriku“, a glavni zahtjev je bio abolicija zemlje. Stranka je tražila stvaranje nove zemlje po imenu Padanija, to jest odvajanje razvijenih sjevernih regiona od korupcije i siromaštva koji vladaju u Rimu i južno od njega.
Čime se onda može objasniti iznenadno jačanje nacionalizma? Nema ničeg posebno patriotskog u novom nacionalizmu Italije i Britanije, pa ni u nacionalizmu Sjedinjenih Država. Jačanje nacionalnog osjećanja pre se može pripisati ksenofobiji onako kako je taj pojam definirao češko-američki sociolog Karl Deutsch: „Nacija je grupa ljudi koje povezuje zajednička zabluda o njihovim precima i zajednička netrpeljivost prema susjedima.“ Teška vremena – male plate, nejednakost, regionalno siromaštvo i štednja kao posljedica krize – izazivaju lov na krivce, a stranci su uvijek idealni žrtveni jarci.
Nema ničeg patriotskog u Trumpovom ratobornom stavu prema meksičkim imigrantima i kanadskim ili nativističkim politikama nove italijanske vlade ili u najčuvenijoj izjavi Therese May otkad je postala premijerka Velike Britanije: „Ako vjerujete da ste građanin svijeta, niste građanin ničega. Vi zapravo ne razumijete šta znači biti građanin neke zemlje.“
A sad jedna dobra vijest za one koji još ponosno ističu da su „građani svijeta“: ksenofobično nastojanje da se krivica za ekonomske teškoće svali na strance osuđeno je na neuspjeh.
Pogledajte samo postkrizna nastojanja da se gnjev građana izazvan krahom ekonomije tržišnog fundamentalizma svali na „pohlepne bankare“. Na kraju to nije uspjelo zato što bankari imaju ogromna sredstva da se odbrane, što stranci obično nemaju. Ali okrivljivanje bankara nije uspjelo da ublaži bijes javnosti, prije svega zato što napadi na finansije nisu ni najmanje povećali plate, smanjili nejednakost ili spriječili socijalnu nebrigu. Isto to važi i za sadašnje napade na strani uticaj koji prenose imigranti i trgovina.
Britanija, na primjer, polahko postaje svjesna činjenice da evropske teme nemaju nikakve veze sa autentičnim političkim nezadovoljstvom koje je motiviralo veliki dio glasača za izlazak Britanije iz Unije. Pregovori o brexitu dominirat će britanskom politikom mnogo godina ili čak desetljeća. A nacionalna konfrontacija Britanije sa ostatkom Evrope pružit će političarima svih stranaka izgovore za neuspjeh u sferi poboljšanja svakodnevnog života.
U predstojećim mjesecima ili godinama, glasači u Sjedinjenim Državama i Italiji naučit će istu lekciju. Ni tamo okrivljavanje stranih uticaja koji dolaze preko trgovine ili imigracije neće učiniti ništa za podizanje životnog standarda ili otklanjanje stvarnih izvora političkog nezadovoljstva.
Italija ima opravdane pritužbe na EU: dvolične i nepravične politike prema tražiocima azila ili migrantima koji su došli preko mora, štetni fiskalni propisi i ekonomski nepismene finansijske politike. Ali nova vlada eksploatiše porast nacionalnog osećanja i u napadima na reforme koje nemaju nikakve veze sa Evropom, a ključne su za ekonomski uspjeh Italije.
Italijanske vlade u periodu poslije finansijske krize postepeno su postavile temelje za penzije, tržište rada i bankarske reforme. Te promjene su stvorile uvjete za ekonomski oporavak koji je počeo prošle godine, poslije decenije recesije; ali one su bile politički nepopularne i sada ih napadaju kao simbole elitističkog stranog ugnjetavanja. Ako nova vlada napusti sva tri reformska projekta, Italijani mogu dići ruke od nade u ekonomski oporavak tokom slijedećeg desetljeća.
I Sjedinjene Države će otkriti da svaljivanje krivice na strane interese nije univerzalni lijek i da zapravo može dalje pogoršati ekonomske teškoće. Trump misli da će njegove mjere protiv uvoza iz Kine, Njemačke i Kanade pogoditi te partnere i stvoriti američka radna mjesta. To bi možda bilo tako u vrijeme kad je američka ekonomija bilježila slab rast i deflaciju. Ali u svijetu snažne tražnje i rastuće inflacije, njemački i kineski izvoznici naći će nova tržišta za svoje proizvode, dok američki proizvođači neće lahko zamjeniti strane snabdjevače. BMW-u i Huaweiu i dalje će dobro ići, ali za Amerikance tarife će biti nalik novom porezu: za potrošače zato što će cijene porasti, a za radnike, biznismene i vlasnike kuća zato što će porasti kamatne stope.
Suprotnost populističkom nacionalizmu nije globalni elitizam već ekonomski realizam. Na kraju će pobijediti stvarnost.
(TBT, Project Syndicate)
