REPORTAŽA
Ljetina
je bila sve oko čega se život Pridvorčana odvijao. Davno su pjesme kosaca i
žetelica ispjevane, a oni se odselili kroz Porače do greblja. I sa njima sva
njihova “ljetina”.
FOTO: Pridvorci, pogled s Porača
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Tjeskoba
u duši koju sam osjetio usljed više životnih okolnosti uoči ramazana, a potom
notorna nostalgija za Pridvorcima uvjetovale su moj nijet da zapostim u
zavičaju.
Lezet se istopio u “topi i moči”
Tek
kad uoči iftara Idrizova kćerkica Murisa daljinskim “šalta” televizijske kanale
zraknem ramazansku atmosferu u Sarajevu. Vidim da se trendovi postratnih ramazanskih
programa ne mijenjaju; nakon pucnja topa sa Tabije, isti likovi: pjevači i
vaizi, pozeri i “džamijski kozeri”, sa istim temama o “topi-moči”, somunima i
starinskim adetima, uz deskriptivne, “mudre” i srceparajuće izreke, amanti
jarabbi, geldišu li geldišu sa gostima u studiju koji se hvale kako su
“zapostili čim su se rodili”…
A
tek kad se pojave kijafet šejhovi u modernoj muduri obuzme me takav srklet da
zamolim:
“Murisa,
dušo, ugasi to!”
Znam
da svi oni koji su postili posljednji ramazanski ljetni ciklus osamdesetih godina
u bezbožničkom režimu, kad se nije iftarilo na televizijama, niti u
restoranima, vjerovatno isto tako reagiraju; sa dubokim žalom za hafizima,
vaizima i prelijepim čehrama pobožnih nana i deda u malobrojnim teravijskim
safovima.
“Sad
oni koji su nas špricali vodom iz plastičnih šprica i bacali mačke među žene
dok bi klanjale teraviju, u prvom su safu. Sad natakare kamere, snimaju
mukabele…,” požaliće mi se Tarik, dobroćudni hizmečar jedne mahalske džamije
u Sarajevu.
“Jest
mubarek ramazan, jesu džamije pune, jesu iftari bogati, ali džaba ti sve jer
nema onog lezeta,” dopunjava Zulfo Tarikov hal.
Niko
od iskrenih džematlija nema volje više ikome ukazivati na teške halove koji ih
obuzimaju usljed savremenih vjerskih trendova.
“Ne
može se čovjek boriti sam protiv licemjera u vjeri. Allah samo može providiti s
njima. Naše je da im se sklonimo s očiju i u miru ibadetimo,” jednom mi se
povjerio jedan dobrodušni džematlija Cereve džamije dok smo na sofama čekali
ezan.
Eto
tako, zbog svega ovoga i još zbog nečega, a najviše stoga što sam već nekoliko
iftara okusio u svom zavičaju u vrijeme ljetnjih žega, zanijetim to učiniti i
ove godine.
“Ljetina” za Ahiret
Ramazan
je počeo s kišom. Seljani požurili pokositi trave čak prije ramazana, makar i
nisu bile za koševinu, pa im se vrijeme okišalo i zavala zakisla.
To
je bio povod da se prisjećaju starog vakta i zemana kad se kosilo, kupilo pa i
žito vrhlo uz ramazan.
“Ovo
je rahmet koji Allah prosipa na nas u prvoj trećini ramazana,” tješio je svoje
džematlije efendija Samel.
“Sjećam
ti se rahmetli majke kad je kao djevojka došla u žetelice mome dajdži,” prisjeća
se najstariji Pridvorčak Muharem.
“Žetelice
žanju raž, a sadžak upek’o da zemlja gori. I postilo se, dragoviću moj,” pripovijedao
bi o srčanosti starih muslimana dok čekamo ezan za ikindiju u džamijskom haremu.
FOTO: Pridvoračka džamija i šadrvan noću
Pričalo
se o koscima postačima.
“Posti
i kosi cijeli dan, pa opet navečer horan s pjesmom kreni kući,” prisjećaju
se dana kad je bilo više lezeta i berićeta
u svemu.
Ljetina
je bila sve oko čega se život Pridvorčana odvijao. Neke su situacije bile tragične.
Omera je ubila kobila dok je vrho žito, a Osman je nespretno skliznuo sa plasta
sijena što mu je bilo sevep smrti. Pa i vakif, izvjesni Kunić, koji je uvakufio
bašču za prvi mejtef u Pridvorcima, kažu da se pregrnuo dok je tovario sepete
šljiva konju na samar.
Eh,
davno, davno su pjesme tih kosaca i žetelica ispjevane… Kosci i žetelice su odselili kroz Porače
prema greblju i sa njima je otišla njihova “ljetina”.
Drugi
su odselili u obližnje gradove, a neki u daleke zemlje Skandinavije ili Amerike,
ostavivši svoju ljetinu u Pridvorcima.
FOTO: Pridvoračko greblje
Danas
pejsaži oko Pridvoraca izgledaju tužno i nakaradno u odnosu na ta vremena
kosaca i žetelica. Poslije rata nastala je masovna sjeća šume.
“Moralo
se od nečega živjeti“, kaju se i opravdaju svoj postupak sjekači šume.
“Da
nam nije bilo toga, porckali bismo. Kako bi školovali dicu?!” jadikuju džematlije.
Tako
da ogoljelo gorje Stup ili Tur, Gavreš ili Babreš izgledaju sablasno sa
krljetcima panjeva i pandrljcima nekadašnjih vitkih bukava. Nekada su u
gajevima Klisca, Grahorike ili Garevine bila plandišta goveda. Bronze i zvona
su se horile, a rika bakova razlijegala Crnim Vrhom i Košarama.
A
danas, po čairama su malinjaci i lijehe jagoda. Žitarice haman niko i ne sije.
Dva-tri mlina na Tuščici u Učioku su se skršila.
Nešto
povrća, najviše krompira i graha, bila bi sva današnja ljetina Pridvorčana.
Kad zamaknem u Košare
Stoga
najradije zamaknem u Košare, ili kroz Porače prošetam do greblja i Drugičina.
Tako
uz Jalu, preko Lisina i Vrioca, pa potom preko Ledinice i Piskavice izbijem na
Stup odakle najbolje osejrim krajolik. Sa Stupske kameni kad sejrim, s jedne
strane vidim vrhove planina Vranice i Raduše, a s druge strane mi “pukne” vidik
do visova Prenja i Čvrsnice.
Ali
ja tu dođem samo da se nagledam pustih Košara. To su čaire na zapadnim
padinama Zec planine. Vodene su i pune
mivke; borovnica, brusnice, trešanja, kupina, malina, jagoda, pečurki,
lješnika…
FOTO: Košare
Nekako
s krajem djetinjstva moje generacije nestalo je graje čobana.
“Danima
ne sretnem i ne vidim ni insana ni hajvana na Košarama;” priča mi Đuzel,
posljednji čoban koji čuva stado ovaca.
“Hanefija
je svoje ovce istjerao na Crni Vrh”, žali za svojim jedinim ahbabom Đuzel.
“Eno,
malo prije se stado ugledalo ispod Golušnice na Brizovačama. To su sigurno Hanefijine
ovce,“ kažem mu pokazujući štapom prema zapadu.
“Nema
više vrila na Košarama da se insan napije, a kamo li hajvan i tica!” ibreti se
Đuzel.
Herske hašlame
Kad
mi se Đuzel tako izjada, opisujući Košare kao ostavljenu i usamljenu staricu,
čije su suze zbog gluhe samoće presahle, poput potočića i jažvi iz košarskih
vrela, Klisca, Kore, Hajri-vode…
I
kad je kiša počela rominjati pa Đuzel morao sabrati ovce po Zabrižđu, a ja
ostao sam u gluhoj samoći, zagledao sam se u Lisac, uzvisinu ispod Javorja, obraslu
smrekom i vrijeskom. Kako me Lisac podsjeća na namrgođeno lice starca, tako
zagledan prozborim s njim dušom svojom… Pokatkad mi se učini da čujem pjesmu grlatih vriskinjaruša dok radosne sa
punim beračima vriskinja/borovnica hrle kući niz Lisac.
“Moj
dragane, i opet dragane; nije ljubav rosa da opa’neeeee…”
“Jallah,”
pridignem se i trgnem iz tugaljivih sjećanja koja mi zavedu dušu do iz Gunjače.
Vraćao
bih se zaraslim stazama vriskinjaruša i spuštao do sela. Sa Ravana se najljepše
čuju ikindijski ezani sa tri munare; Crvća, Borove Ravni i Pridvoraca.
Haman
da ne progovorim do iftara ni sa kim kad se vratim iz Košara. Uvučem se u dedin
čardak i s prozora gledam staru jeribasmu i budimku.
“Domaćine!
O, domaćine,” neko je zvao s avlijskih vrata.
Bio
je to Mufid iz Hera. Donio mi hašlama za iftar.
“Dođi
sutra poslije ikindije i naberi koliko hoćeš,” zamolio me Mufid.
U
Herema su bojovnici HVO-a počinili veliki zločin poklavši nejač; žene i djecu.
“Nestalo
nam je pola džemata iz sela,” odhukuje Mufid dok se spuštamo niz čaire do
hašlama.
“Aman
ti Jarabbi, ima li tužnijeg sela i radosnijeg voćnjaka na svijetu od ovog?!”
ibretim se dok gledam redove starih hašlama u mejama čije su se grane “zblatile”
od crvenog roda.
“Dat
će Gospodar pa će se zemlja očistiti od zuluma i poganluka haramsuza da će opet
ova zemlja svoj narod hraniti kao i prije,” reče mi Mufid dok se izvijao na
jednom ovršku da dohvati gromuljicu hašlama.
“Mašala,
Mufide, lijepe ti priče?” pohvalim ga dok mi je vjetar ljuljao ovršak i ja se
pribojavao da se ne shorondam u janturu.
“I
mi trebamo očistiti svoje kuće, avlije, mezarove od svega što tukne na zulumćare,
a Allah će dati blagodarne vjetrove i berićetli kiše, pa će meleki opet svoje
bošče berićeta prosuti na naše Košare….” iznosio je svoju viziju Mufid
potpuno ubijeđen u istinitost onoga o čemu govori.
“Amin”,
prošapućem i zašutim.
