ANALITIKA
Nešto se veliko krčka na prostranom
području koji obuhvata Kavkaz i Centralnu Aziju, površinu od skoro 1,6 miliona
kvadratnih milja i više od 86 miliona ljudi. U cijeloj regiji se okuplja svježa
politička snaga radi dublje suradnje, angažmana i koordinacije, a razlozi nove energije su praktični i politički.
FOTO: Taškent (Reuters)
Ovo je definitivno novi razvoj. Prije hiljadu
godina, široko područje danas poznato kao Centralna Azija bilo je globalno
središte za trgovinu, nauku i inovacije, prije nego što je postepeno potisnuto rastom
suparničkih imperija i intelektualnom stagnacijom. U novije vrijeme, potencijal
regije gušen je decenijama sovjetske kontrole i post-sovjetskom političkom
fragmentacijom. Tokom proteklih 25 godina, teritorijalni sporovi (poput onog
između Armenije i Azerbejdžana oko Nagorno-Karabaha), preplitanja resursa
(poput onih oko kaspijske energije i dijeljenja vode u Centralnoj Aziji), kao i
razne druge podjele dominiraju regionalnim diskursom, oblikuju stav država jednih
prema drugima – i način na koji spoljašnji svijet gleda na to područje u cjelini.
Sada, međutim, regija pokazuje nove znake života.
U protekloj godini, gruzijska vlada počela je implementaciju ambicioznog plana
reforme sa ciljem poboljšanja stanja investicija u zemlji, a Kazahstan je
napravio velike korake u reformi obrazovanja. Vlada Ilhama Alijeva u
Azerbejdžanu pokrenula je ubrzane vizne procedure osmišljene za podsticanje
turizma i trgovine, a Nursultan Nazarbayev u Kazahstanu ukinuo ih je za
najmanje 45 zemalja. U međuvremenu, Uzbekistan je uspostavio nove transportne
veze sa centralnim gradovima Kazahstana, Astanom i Almatyjem, kao i sa glavnim
gradom Tadžikistana Dušanbeom. Ovi i drugi događaji sugeriraju na stepen
političke konsolidacije i inovacija koje su bile nezamislive čak i prije deset
godina.
POKRETAČI DINAMIKE
Razlozi nove energije sada orijentirane oko
Centralne Azije i Kavkaza su praktični i politički.
Prvi i najvažniji je stepen unutrašnjeg
razvoja koji se odvija širom regiona. 25 godina nakon njihovog odvajanja od
Moskve, još mnogo toga ostaje da se uradi u bivšim sovjetskim republikama u
smislu ekonomskog razvoja, civilnog društva i gradnje infrastrukture. Uprkos
tome, stalno povećanje broja institucija, značajan (iako neujednačen) ekonomski
rast i konstruktivni utjecaj generacijskih promjena zajednički su stvorili veću
osnovu za suradnju među zemljama regiona.
Ali i oživljen strah od Rusije. Za mnoge u SAD-u
i Evropi, ofanziva ruske vlade protiv Ukrajine 2014. (i njeni stalni napori da
destabilizira zemlju) predstavlja odstupanje od pretežno mirnog poretka nakon Hladnog
rata u Evropi. Međutim, za zemlje tzv. post-sovjetskog prostora, ukrajinska
kriza je podsjetnik na trajnu želju Kremlja da sruši sigurnost i suverenitet
svoje bivše imovine – i svojevrsno upozorenje o potrebi zaštite njihove s mukom
stečene nezavisnosti. Zato je kremljanski avanturizam podstakao na obnovljene
diskusije o granicama Rusije i neophodnosti veće interakcije, suradnje i
koordinacije u vezi s nizom pitanja, te gradnje nezavisnih struktura oko ovih
tema, a ne samo da se oslanjaju na one koje je Moskva pokrenula do sad.
Evolucijska promjena stava koja se sada
odvija u Uzbekistanu također pokreće veći dio trenutne promjene. Smrt
dugogodišnjeg državnog moćnika Islama Karimova prošlog septembra je aktivirala veliku
promjenu politike u Taškentu, uz Karimovog nasljednika, predsjednika Shavkata
Mirziyoyeva, i njegova obećanja da će provesti značajne reforme civilnog
društva u zemlji i preispitati njezinu vanjsku politiku. Čak i prije nego što
je Mirzoyoyev, ranije premijer, izabran za predsjednika u decembru 2016., nagovještavao
je svoju spremnost na drugačiji pristup prema regionalnim pitanjima, te
parlamentu govorio o svojoj posvećenosti „otvorenom, prijateljskom i
pragmatičnom položaju“ prema ostalim centralnoazijskim državama, sa kojima su odnosi
pod Karimovim bili znatno narušeni.
Od tada, Mirziyoyev ispunjava svoje
obećanje: pokrenuo je „proces normalizacije“ sa susjednim Kirgistanom, otputovao
u Turkmenistan u sklopu svoje prve zvanične posjete u tradicionalno neutralan
Ašhabad i inicirao ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa sa vladom Nursultana
Nazarbayeva u Kazahstanu.Veze između Uzbekistana i susjednog Tadžikistana – odavno
iščezle kao posljedica tenzija između Karimova i predsjednika Emomalija Rahmona
– sada se značajno poboljšavaju, što je dokazano novim transportnim vezama i proširenjem
bilateralne trgovine. Obližnje države uočavaju promjene i glavni gradovi širom
regije zdušno odobravaju ovu novu dobrosusjedsku politiku.
TIHA MREŽA
Podrška ovim regionalnim događajima je
nešto što je do sada u regiji bilo zapanjujuće odsutno: mlada, sofisticirana i
umrežena elita. Posmatrane zajedno, zemlje Centralne Azije i Kavkaza su među
najmlađim u svijetu, sa prosječnom dobi od samo 28,6 godina, znatno nižom od Evrope
(39,9) ili Sjeverne Amerike (38,4). Ali, veći dio proteklih 25 godina, očuvanje
zastarjelih političkih struktura sovjetskog perioda – zajedno sa sveprisutnom
korupcijom širom regije – onemogućilo je pojavu nove grupe međusobno uvezanih i
reformski orijentiranih lidera.
To više nije slučaj. Kombinacija faktora –
od poboljšanja u regionalnom pristupu obrazovanju do širenja internetske
povezanosti u Centralnoj Aziji i na Kavkazu – doprinijela je usponu energičnog
kadra sve spremnijeg na suradnju. Također, tu su i inicijative poput stipendije
Rumsfeld, za koju su zajednički nadležne fondacija Rumsfeld i Institut
Centralne Azije i Kavkaza. Tokom protekle decenije, stipendija je omogućila povezivanje
nekih od najboljih i najperspektivnijih iz Centralne Azije, Kavkaza, Afganistana
i Mongolije sa političkim krugovima u Washingtonu i pomogla im da izgrade
zajednicu od povjerenja u matičnoj regiji.
Rezultati fasciniraju. Mreža sada broji
skoro 200 bivših stipendista. Jedan od njih je viši savjetnik gruzijskog
predsjednika Giorgija Margvelashvilija. Drugi je zamjenik gradonačelnika
glavnog grada Afganistana, Kabula. Treći je izvršni direktor najveće privatne medijske
mreže u Mongoliji. Drugi su vodeći bankari, poduzetnici i trgovci naftom iz Azerbejdžana,
Kirgistana i Tadžikistana.
POSAO TEK PREDSTOJI
Još uvijek je prerano znati da li će se
nova dinamika vidljiva na Kavkazu i Centralnoj Aziji pokazati trajnim fenomenom
ili prolaznom fazom. Opasne barijere stvarnoj i trajnoj regionalnoj integraciji
– od nedostatka ključnih transportnih veza i duboko ukorijenjenih problema sa
korupcijom i konfliktima oko resursa i teritorije, te historijska
nezadovoljstva – postoje, i tokom vremena mogu rezultirati povratkom na
prethodni status quo. Također, tu je dugotrajna ekonomska malaksalost koja je
zahvatila regiju, kako je dokumentirao MMF. Međutim, barem za sada i uprkos
ovim preprekama, strateški igrači u regiji su jasno posvećeni stvaranju nove,
kooperativnije i dinamičnije političke vizije.
Sve ovo bi trebalo mnogo značiti
Washingtonu. Historijski, SAD imaju tendenciju posmatrati Centralnu Aziju kao
zaštitnu zonu za transnacionalne sigurnosne prijetnje (kao što su trgovina
drogom i islamski fundamentalizam), pregovarački čip u odnosima sa Rusijom, ili
arenu za nadmetanje sa Moskvom i Pekingom oko energetskih resursa. Međutim,
događaji koji se sada dešavaju u regionu, ukazuju na to da nije suviše rano da SAD
počne razmišljati o post-sovjetskom prostoru kao geopolitičkom centru te istraživati
kakav odnos bi Amerika možda željela imati sa njim u ne tako dalekoj
budućnosti.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
