ANALITIKA
Poslije 25 godina globalne vojne nadmoći, američke snage
gube primat i svoju oštricu, dok Rusija i Kina u odbrambenom sektoru napreduju
enormnom brzinom.
FOTO: (AP)
SAVREMENA AMNEZIJA
Kako je poslijeratni poredak za SAD bio toliko uspješan,
Amerikanci polahko ali sigurno gube tragički senzibilitet koji je direktno
odgovoran za njegovo uspostavljanje. Poslije 25 godina globalne vojne nadmoći,
američke snage gube primat i svoju oštricu, dok Rusija i Kina u odbrambenom
sektoru napreduju enormnom brzinom.
Trumpove dimne zavjese, koje pravi povećanjem vojnog budžeta i slanjem armade
blizu obale Sjeverne Koreje, teško da mogu upaliti kod Vladimira Putina ili Xi
Jinpinga. Amerikanci i njihovi izabrani zvaničnici zaboravljaju da je apsolutna
vojna nadmoć bila ono što je, barem po njih, sprečavalo najgore.
Također, posljednjih nekoliko godina u SAD je sve rasprostranjenije mišljenje
da Amerika prvo treba da počisti “svoje dvorište”, prije nego da se
previše miješa u međunarodna pitanja. Još 2013. godine 52 posto Amerikanaca se
složilo da SAD treba da “gledaju svoja posla”, a danas taj broj je
porastao na 57 posto. To je najnaglašeniji pokazatelj antiinternacionalizma još
od kraja Vijetnamskog rata i on oslikava stav prema kojem većina smatra da
Amerika ne treba više da nosi breme koje tradicionalno nosi globalno liderstvo.
Ipak, teško je kriviti Amerikance zbog toga. Dugačak spisak vojnih intervencija
koje su jedino izazvale haos, kao i milijarde dolara američkih poreskih
obveznika na “izgradnju nacija” polako izazivaju rezignaciju običnih
Amerikanaca, zbog čega je Trumpova maksima “Amerika na prvom mjestu”
i privukla tako veliki broj ljudi.
U Trumpovom pogledu na svijet, manjak tragičkog senzibiliteta je naročito
evidentan. On ne samo da ne priznaje da je međunarodni sistem Americi omogućio
prosperitet, on također ne pokazuje ni najmanju naklonost konceptu slobodne
trgovine, dok sa druge strane, prema autokratskim vođama svakodnevno iskazuje
simpatije.
Zaista, Amerikanci su se umorili od bremena globalnog liderstva, ali to je vjerovatno
zbog toga što su zaboravili šta im je ono ustvari donijelo. Zbog čega su
američke trupe i baze raspoređene po čitavom svijetu? Zašto SAD potenciraju na
očuvanju vojnog saveza NATO? Zašto Washington brine šta se događa u Ukrajini
ili u Južnom kineskom moru? Naravno, postoje dobri historijski odgovori na ova
pitanja, i svi oni se nakraju oslanjaju na katastrofe koje su se odigrale na
globalnom nivou.
Sada kada je zemlja zaboravila tu istoriju, američki tragički senzibilitet zamijenjen
je pogledom na svijet koji je istovremeno naivan, opasan i ahistoričan.
NESIGURNA BUDUĆNOST
Neobično je ironična činjenica da američka amnezija nastupa upravo u trenutku
kada je međunarodni poredak sve ugroženiji. Širom svijeta, revizionistički
autokratski režimi izazivaju čarke sa susjedima; Kina pokušava stvoriti
sinocentičnu Aziju; Rusija govori u tranziciji ka post-zapadnom svijetu; na
Bliskom Istoku Iran hrli ka statusu regionalne supersile; terorističke
organizacije poput Islamske države siju strah na nekoliko kontinenata; Sjeverna
Koreja proizvodi sve naprednije nuklearne bombe – teško je naslutiti kako ove
zemlje mogu ostvariti svoje ambicije bez nasilja i rata.
Neagresivni pristupi rješavanju razmirica, kao i sposobnost zemalja da pronađu
konsenzus po pitanju suprotstavljenih ekonomskih ili geopolitičkih interesa sve
su na testu u svakom uglu planete.
Prijetnje su raznovrsne, ali sve ih karakterizira jedna zajednička osobina –
one pokazuju da međunarodni poredak, koji je toliko dugo bio uspješan, počinje
da se kruni po ivicama, i samo je pitanje vremena kada će pući prvi šav.
Geopolitički revizionizam nezadovoljnih velikih sila po pravilu je bio ono što
je prethodilo velikim ratovima. Ali ako je tragedija opće mjesto, onda ovo nije
neizbježno i “mračni scenario” ne mora biti ostvaren.
Naravno da se balans moći mijenja i da neće biti isti 2017. kao što je bio
1945. ili 1991, ali SAD još uvijek nisu posrnuli hegemon. Washington i dalje
upravlja neprevaziđenom ekonomskom i vojnom moći. Uz pomoć saveza, institucija,
dogovora i diplomatije, poredak može biti sačuvan, a čak i najprkosnije zemlje
mogu biti dovučene za pregovarački sto ako je ponuda mirnog rješenja dovoljno
privlačna, odnosno privlačnija od rata.
Ključno pitanje nije pitanje moći, već volje. Da li će zemlje koje su u Drugom
svjetskom ratu branile poredak – a to su prije svega Rusija, Velika Britanija,
SAD i Kina – smoći snage da ga ponovo brane danas?
U svakom slučaju, Amerikanci će uskoro ponovo steći svoj tragički senzibilitet
– bilo zato što će se natjerati da to učine kako bi spriječili katastrofu, bilo
tako što će im katastrofa sama pokucati na vrata i odagnati njihovu amneziju.
(TBT, FP, Newsweek.rs)
