TEME
U Prijedoru ništa više ne podsjeća na
zločine, osim povremeno čitanje imena ubijenih tokom obilježavanja godišnjica
zločina
FOTO: (public)
“Građani srpske nacionalnosti, pridružite
se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani,
muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti
bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške
posljedice”. Ovako je zvučala propagandni poziv prosrpskih medija 31. svibnja
1992. godine na Radiju Prijedor. To je bio početak nezapamćenog pokolja koji je
rezultirao ubijanjem 3.173 nevina civila i zatvaranjem 31.000 osoba u logore.
Iz tog razloga, mnogi građani u Bosni i
Hercegovini, ali i brojnim europskim gradovima, danas će nositi bijele trake
oko ruke i staviti bijele plahte na prozore u znak suosjećanja na prijedorske
žrtve.
Mnogi Prijedorčani koji su čuli ovaj poziv
na radiju, pronađeni su u oktobru 2013.
godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.
“Stojite na mjestu jedne od najvećih
grobnica u BiH. Ova zemlja pokriva ostatke bošnjačkih i hrvatskih civila koji
su ubijeni od srpskih snaga tijekom etničkog čišćenja u ljeto 1992. godine.
Molimo vas da poštujete sjećanje na žrtve”, napisano je na tabli postavljenoj na
Tomašici.
Poziv na “obilježavanje” i propagandna
kampanja prosrpskih medija početkom rata u Prijedoru doprinijela je
polarizaciji stanovništva ove Općine po nacionalnoj osnovi, stvorila atmosferu
straha, ali i udarila temelje konkretnim zločinima i nehumanim postupcima.
Preživjelim žrtvama je danas zabranjeno
sjećanje. Tek u posljednjih nekoliko godina javnost se podsjeća na strašni
zločin nad nesrpskim stanovništvom ovog grada i kraja. Među njima je i 102
nevine djece koja nemaju svoj spomenik, jer gradske vlasti to ne dozvoljavaju.
Ni bivši logoraši Keraterma, Omarske i
Manjače nemaju svoja prava jer ih zakon ne prepoznaje kao žrtve. Nasuprot tome,
podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika poduzeća,
ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tijekom
agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, kaže,
tu nema mjesta.
U Prijedoru ništa više ne podsjeća na
zločine, osim povremeno čitanje imena ubijenih tokom obilježavanja godišnjica
zločina.
(TBT, Fena)