Srbija je, nakon više bezuspješnih pokušaja približavanja, uspjela pokrenuti strateški dijalog sa SAD. Zajednička nit, koja povezuje skidanje sankcija Dodiku i dobijanje strateškog dijaloga, prije svega, je energetika, piše Deutsche Welle.
Tokom čitave prošle godine trajali su bezuspješni pokušaji Beograda kako bi se ostvario bliži kontakt s američkom administracijom. Fijasko srpske vanjske politike, kako je tada opisivan, pretvorio se proteklih dana u trijumfalne ocjene režimskih medija da je riječ o statusu Srbije koji „nije imala ni bivša Jugoslavija“. Vlast je očito zadovoljna zbog strateškog dijaloga, koji je organiziran u američkom State departmentu, ali je svakako rano govoriti o krajnjim dometima.
Skeptici navode kako je tu riječ samo o skromnim memorandumima o razumijevanju i da je nepoznato da li će Washington u okviru tog partnerstva, zapravo, ponovo aktualizirati Washingtonski sporazum iz 2020. godine. Podsjećamo da se u tom dokumentu, između ostaloga, govori o diverzifikaciji izvora energije, zabrane 5G-opreme nepouzdanih dobavljača, kao i o moratoriju na kampanju za povlačenje priznanja Kosova.
Čelični prijatelji – samo vas gledamo
Medijski izvještaji o toku strateškog dijaloga navode sporazume o energetskoj sigurnosti, obrazovanju i visokim tehnologijama. Prvom točkom obuhvaćena je izgradnja hidroelektrane Đerdap 3 i gasnog konektora sa Grčkom, drugom proširenje programa Ful bright-stipendija, a potpisan je i sporazum sa srpskim Telekomom.
Ključni motiv je prije svega energetska diverzifikacija, što znači manja zavisnost od Rusije.
Kada je riječ o suradnji sa srpskim telekomunikacijskim monopolistom, tu je riječ o izgradnji 5G-mreže u koju bi se, umjesto kineske kompanije Huavei, uključila američka preduzeća.
Duh Washingtonskog sporazuma je, dakle, još živ – i sada ostaje za vidjeti kako će na to reagirati „čelični prijatelji“ u Pekingu i Moskvi, piše DW.
Energetika – zajednička nit
U reakcijama na taj događaj ističe se kako se može kazati da vlast može biti zadovoljna dobijanjem tog statusa, i da je to s druge strane, neobičan poklon Aleksandru Vučiću uoči izbora.
Vanjskopolitički komentator Boško Jakšić primjećuje da je „zajednička nit koja povezuje skidanje američkih sankcija Miloradu Dodiku i dobijanje strateškog dijaloga prije svega energetika“.
„To je potpuno u skladu s Trumpovim biznis, odnosno poslovnim shvaćanjem diplomacije. Kada ostvari neke poslovne aranžmane, on je spreman i na politički dijalog, a to u krajnjem zbroju znači i daljnje udaljavanje Rusije i Kine sa Zapadnog Balkana. Tako da se ovo ne može mjeriti nekim standardnim mjerilima diplomatskog uspjeha, nego parametrima američkih investicija i profita“, ocjenjuje Jakšić za DW.
Realni učinci ili propaganda?
Potpuno je sigurno da se taj dijalog puno više koristi u propagandne svrhe nego što je njegov realni učinak, smatra Duško Lopandić, bivši diplomat i potpredsjednik stranke Srbija Centra (SRCE).
„U tom energetskom ‘dealu’ postoji jedna logika američkog pristupa. Tu je, recimo, primjer sudbina Naftne industrije Srbije (NIS), i ona nema nikakve veze s ovim propagandnim aspektima. Vlast inače pokušava svako Vučićevo putovanje u inozemstvo i svaku fotografiju koja je tamo nastala, iskoristi za propagandu preko čitave mašinerije tabloida. S jedne strane je dobro da Srbija ima poboljšanu suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali s druge strane nije dobro da se to zloupotrebljava u svrhu kampanje“, napominje Lopandić za DW.
Limit politike balansiranja
Politika balansiranja između Pekinga, Moskve, Bruxellesa i Washingtona za sada se odvija s manje ili više uspjeha, ali se i tu postavlja pitanje limita takve politike, naročito nakon početka strateškog dijaloga sa SAD.
Zapadni centri nisu propustili zamijetiti kako je posljednjih godina Kina postala najveći opskrbljivač Srbije oružjem i, kako naglašava Boško Jakšić, „to sigurno ne nailazi na simpatije u Washingtonu“.
„U takvom balansiranju uvijek se prave neke pogreške u koracima i samo je pitanje cijene takvih pogrešaka. Možda to u trenutku kada se radi na projektu ‘Đerdap 3’ djeluje manje važno za američku stranu, ali vjerujem da će u nekom trenutku i to pitanje doći na dnevni red, kao što je aktivirano i pitanje ruskog plina. Mi smo u vremenu kada nema nesvrstanih i izigravanja neutralnosti. Svaki veliki igrač traži dokaze privrženosti, a to posebno vrijedi za Trumpa koji, kada nešto zatraži, na tome i inzistira“, skreće pozornost sugovornik DW-a.
Obveze i obećanja
Ako se još jednom vratimo na spomenuti Washingtonski sporazum, Duško Lopandić naglašava da je i tamo „bilo raznih obećanja o američkim investicijama u Srbiju, koja se kasnije nisu realizirala“.
„Srbija se potom obvezala na kupnju izvjesne količinu plina od Amerike i pitanje je kako će Beograd pokriti te troškove. To je taj jedan transakcijski odnos na kojem inzistira Amerika i tu bi trebalo biti oprezan. Vi dobijate neke obveze, a s druge strane imate previsoke carine na izvoz srpske robe u SAD. Ili recimo pitanje litija koje se pojavljuje i u ovom dijalogu, a koje je posebno osjetljivo u srpskom društvu“, upozorava Lopandić.
Muzika za Trumpove uši
Kao jedan od motiva približavanja američkoj administraciji navodi se i potreba srpskih vlasti da se približi onim centrima moći, koji nisu toliko zabrinuti zbog unutarnjih prilika u Srbiji. Udvaranje Trumpu je intenzivirano nakon sve glasnijih kritika iz Evropske unije na račun sve veće represije u Srbiji.
Stoga je ministar vanjskih poslova Marko Đurić u Washingtonu, uoči početka dijaloga, pjevao pjesmu koja godi Trumpu: studentski pokret je predstavio kao ekstremističku organizaciju koja provodi političko nasilje i širio narativ o obojenoj revoluciji. To je muzika za Trampove uši koji je Antifu proglasio domaćom terorističkom organizacijom.
„Aleksandar Vučić, naravno, želi opstanak na vlasti – i kod Trumpa je pronašao neku vrstu utočišta: biznis umjesto inzistiranja na demokraciji i vladavini prava“, napominje Boško Jakšić te kaže kako je „njemu to daleko probitačnije od EU, koja stalno nešto ‘zakera’ i traži slobodne institucije i nezavisne medije“.
Podrška može biti kontraproduktivna?
„Očito je kako je komunikacija režima s onim silama koje ne zanima unutarnje stanje u Srbiji daleko lakša“, smatra Duško Lopandić, i dodaje da „glavni vanjsko politički problem Srbije i dalje ostaje neuspjeh u europskim integracijama, kao i neuspjeh u popravljanju susjedskih odnosa“.
Podrška Washingtona, i to na vrlo visokoj razini, nedavno ipak nije mnogo pomogla režimu Viktora Orbana u Mađarskoj.
Boško Jakšić napominje da će se „u Srbiji vidjeti koliko će ova vrsta američke podrške nešto značiti tek nakon izbora: ima li Srbija snage uradi ono što su uradili Mađari, i pored jedne nediplomatske podrške Amerike, te može li neka, možda i otvorenija podrška Trumpa prema Vučiću, biti i kontrapoduktivna“.
(TBT)
