Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Poput saobraćajne nesreće u usporenom snimku, američko-izraelski napadi na Iran prerastaju u treći Zaljevski rat.
Nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre kojim se jasno priznavao suverenitet Irana nad Hormuškim moreuzom i Izrael primorao na obustavu vojnih operacija u Libanu, američki predsjednik Donald Trump se izvukao iz obje obaveze – vrdanjem i povlačenjem – te ponovo pokrenuo rat punog obima koji postaje sve krvaviji.
I Trump i čovjek koji ga je prvenstveno gurnuo u ovaj rat, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, naišli su na loš prijem kod kuće zbog sporazuma o prekidu vatre: Trump jer ga je uopće potpisao, a Netanyahu jer je bio isključen iz procesa, uz osjećaj da su izraelski saveznik i dobavljač oružja nametnuli preuranjen mir.
Nijedan od lidera nije mogao opravdati sporazum koji je doživljen kao velika kapitulacija. Obojicu čekaju izbori u bliskoj budućnosti i oni taktiku sile prema Teheranu smatraju pitanjem ličnog političkog opstanka.
Obojica su zaglavljena u začaranom krugu propasti koji su sami stvorili. Čim se pokazalo da su njihove brojne tvrdnje o tome kako su „razbili, zbrisali i satrli” Iran lažne, jedina opcija bila je vratiti se na početak i ponovo pokrenuti cijelu operaciju.
To se više puta dešavalo u Gazi s Hamasom i u Libanu s Hezbollahom. Jedini način da se suprotstave očiglednoj stvarnosti – da svaki od tih pokreta može preživjeti uzastopna ubistva svojih lidera – bio je povratak ratu.
Iran nikada nije smatrao sporazum, o kojem su pregovarali Pakistan i Katar, ničim drugim osim prilikom da se SAD pregrupišu i ponovo naoružaju. Jasno su poručili da će, ako budu ponovo napadnuti, američke trupe stacionirane u regiji platiti cijenu. I to se desilo.
Gotovo 100 američkih vojnika povrijeđeno je u posljednje dvije sedmice, dok su trojica poginula u napadima na američke baze u Iraku i Jordanu, a više helikoptera tipa Black Hawk oštećeno je na jednom jordanskom aerodromu. Pentagon očigledno ne može osigurati zaštitu za 50.000 vojnika stacioniranih u dvadesetak baza širom Bliskog istoka.
Poluge prinude
Iran sada čini Trumpu ono što je američki predsjednik mislio da može učiniti Teheranu – da ga silom prisili na odustajanje od programa obogaćivanja nuklearnog goriva i regionalne mreže saveznika. Iran koristi napade na brodove i na svoje susjede u Zaljevu – pa čak i na posrednike poput Katara – kao sredstva pritiska kako bi Trumpa doveo u slabiju poziciju za pregovaračkim stolom.
Trump i Netanyahu su uživali u svojoj taktici kombiniranja bombardiranja i pregovora, pri čemu su više puta direktno gađali same pregovaračke timove.
U junu 2025. godine, Izrael je napao Iran upravo u trenutku kada su se pregovarači spremali za sastanak u Omanu, a SAD su se pridružile napadu sedmicu kasnije. Nekoliko mjeseci kasnije, u septembru, Izrael je bombardovao sastanak političkog rukovodstva Hamasa u Dohi, sazvan radi rasprave o američkom mirovnom prijedlogu.
Za Trumpa to izgleda kao repriza istog scenarija – kao u filmu “Beskrajni dan” (Groundhog Day). Prošle sedmice je bio zauzet pripremom planova za potencijalnu upotrebu američkih trupa u kopnenim operacijama u Iranu.
Trump se hvalio održavanjem privida pregovora s Iranom u trenucima kada je tajna operacija napada bila pred izvršenjem: “Izrael je napao prvi. Taj napad je bio veoma, veoma snažan. Ja sam u potpunosti upravljao time”, izjavio je novinarima krajem prošle godine.
Sada se ista taktika primjenjuje protiv njega. Iran namjerno širi poprište sukoba na Jordan, Saudijsku Arabiju i Jemen – zemlje koje su relativno dobro prošle tokom prvog mjeseca američkog rata protiv Irana.
Korpus islamske revolucionarne garde saopštio je da bi dalji napadi naveli Iran da proširi obim rata, pri čemu su njihovi saveznici Huti u Jemenu u pripravnosti da potencijalno blokiraju ulaz u Crveno more.
Shodno tome, ponovo su izbila neprijateljstva između Huta i Saudijske Arabije. To će neminovno ugroziti još jednu ključnu tačku globalnog pomorskog saobraćaja: moreuz Bab el-Mandeb na ulazu u Crveno more.
Huti su okrivili Rijad za nedavni napad na aerodrom u Sani i ispalili rakete prema Saudijskoj Arabiji, dovodeći u pitanje uspješan četverogodišnji prekid vatre. U ponedjeljak su Huti objavili uvođenje “pomorskog embarga” za saudijske luke.
Korak po korak, Iran povećava globalnu cijenu Trumpovog rata. Cijene benzina u SAD-u ponovo su skočile iznad 4 dolara po galonu. Hormuški moreuz je zatvoren, a uskoro će biti zatvoreno i Crveno more ako se ovaj krug borbi nastavi.
Prekretnica
Za Trumpa to izgleda kao repriza istog scenarija. Prošle sedmice je bio zauzet pripremom planova za potencijalnu upotrebu američkih trupa u kopnenim operacijama u Iranu. Vratio se u svoju operativnu sobu kako bi razgovarao o mogućem zauzimanju ostrva Kharg – glavnog iranskog naftnog terminala – kao i o mogućnosti bombardovanja kompleksa tunela na planini Pickaxe i napada na energetska postrojenja, izvijestio je The Wall Street Journal.
Međutim, tokom četiri mjeseca otkako su on i Netanyahu započeli ovaj rat, tlo pod njegovim nogama kod kuće počelo se mijenjati. Američko javno mnijenje okreće se protiv ovog rata – a i protiv Izraela.
Da li je to važno? Da, važno je. Upravo na tom polju – a ne na frontovima u jugoistočnoj Aziji – bivši američki predsjednik Lyndon B. Johnson izgubio je Vijetnamski rat. Bile su potrebne duge sedmice godina i još jedan predsjednik da bi se konačno izvršilo povlačenje iz Sajgona, ali se historičari danas slažu da je prekretnica nastupila u februaru 1968. godine.
CBS je nakon ofanzive Tet u Vijetnam poslao svog najpouzdanijeg voditelja vijesti, Waltera Cronkitea. Nakon što je čuo Cronkitea kako objavljuje kraj američkih ratnih napora, opisujući situaciju kao “zaglavljenu u pat-poziciji”, Johnson je navodno rekao: “Ako sam izgubio Cronkitea, izgubio sam ‘srednju Ameriku’.”
Da li se isto dešava i sada? Dok se Trump upućivao u svoju “Sobu za krizne situacije” (Situation Room), njegov potpredsjednik J. D. Vance vodio je trosatni razgovor s najvećim američkim – a neki kažu i svjetskim – podcasterom, Joeom Roganom.
Kao bivši voditelj reality emisija, borilački umjetnik i komentator UFC-a (Ultimate Fighting Championship), Rogan – koji pije viski, puši marihuanu i nosi oružje – predstavlja najnoviju inkarnaciju američkog “mačo” muškarca.
Vance je pred Roganom iznio tri tvrdnje kakve nijedan aktuelni potpredsjednik nikada ranije nije iznio: da Trump ne može bombardovanjem prisiliti Iran da omogući normalan saobraćaj kroz Hormuz, da Izrael aktivno pokušava potkopati njega i njegovu ulogu pregovarača, te da je Epstein – pokojni osramoćeni finansijer – imao veze s Mossadom.
“Postoje ljudi unutar njihovog [izraelskog] sistema – to znamo bez ikakve sumnje – koji manipulišu američkim javnim mnijenjem i pokušavaju ga promijeniti kako bi se rat nastavio unedogled”, rekao je Vance Roganu. “Ne radi postizanja nekog cilja, već jednostavno unedogled.”
Promjena raspoloženja
Govoreći o nemogućnosti da se bombardiranjem Irana iznudi otvaranje Hormuza, Vance je rekao: “Joe, mogao bi uzeti 100.000 dolara, kupiti gomilu dronova na crnom tržištu, smjestiti se na neko ostrvo u Hormuškom moreuzu ili u njegovoj blizini i ispaljivati te dronove na brodove. I šta to znači?” Nastavio je: „Ali ljudi koji tvrde da se s Irancima ne može pregovarati – razlog zbog kojeg je to u svojoj suštini besmisleno jeste taj što ćete, sve dok postoji neko spreman da lansira nekoliko jeftinih dronova, imati kapetane brodova koji će reći: ‘Ne, ne, ne. Mi to ne želimo raditi.'”
Rogan nije Cronkite, ali je najbolja moguća alternativa kada je riječ o pokazatelju onoga što misli “obična Amerika” (srednja Amerika). Kada budući historičari budu tražili trenutak u kojem je “obična Amerika” prestala podržavati ovaj rat i Izrael, Roganov intervju s Vanceom mogao bi biti dobar kandidat za taj trenutak.
Vance se pobrinuo da pokaže lojalnost Trumpu. Svoje kritike usmjerio je na bivšeg potpredsjednika iz prve Trumpove administracije, Mikea Pencea.
No, možete li se sjetiti ijednog aktuelnog potpredsjednika u bilo kojoj prethodnoj administraciji koji je potkopavao rat koji vodi njegov predsjednik – i to u stvarnom vremenu, dok se taj rat vodi? Ja ne mogu.
Vance razmišlja o budućnosti – svojoj budućnosti. On reaguje na brzo promjenjivo raspoloženje javnosti, kako u vlastitoj tako i u Demokratskoj stranci.
Kako prenosi Haaretz, Izrael je potrošio otprilike 100 miliona dolara na kampanje u inostranstvu kako bi popravio svoj imidž i oblikovao javno mnijenje o svojim ratovima u Gazi i Iranu. Dio tog novca iskorišten je za potkopavanje Vancea. Ugovor o lobiranju vrijedan 45 miliona dolara dodijeljen je bivšem voditelju Trumpove kampanje, Bradu Parscaleu.
Magazin Time izvijestio je da je Izrael dio tog novca iskoristio za plaćanje internet-influensera koji su napadali Vancea.
“Kada otvorim stranice magazina Time i vidim da se finansira prava kampanja stranog uticaja kako bi se srušio upravo onaj sporazum na kojem sam radio – a uz to, mnogi ljudi koji su primali taj novac zapravo su me napadali na potpuno nepoštene načine – znate, moj odgovor na to je: ‘E, pa, idite dođavola'”, rekao je Vance.
Dodao je: “Učinit ću ono što moram za američki narod. Na prvom mjestu zastupam Amerikance.”
Parscale je negirao tvrdnje da je novac koristio za napad na sporazum s Iranom ili na Trumpovu administraciju, objavivši na društvenim mrežama: “Ne postoji ni trunka dokaza da sam djelovao protiv administracije.”
Rastuće neprijateljstvo
Za Izrael, tih 100 miliona dolara nije bilo dobro potrošeno. Rezultat je stalan porast neprijateljstva prema toj zemlji: prema istraživanju centra Pew, 60 posto Amerikanaca sada ima negativno mišljenje o Izraelu, što je porast u odnosu na 42 posto iz 2022. godine. Među mladim demokratama, u istom periodu, taj broj je porastao sa 62 na 84 posto, a među mladim republikancima sa 35 na 57 posto.
Nije riječ samo o mladima. Gotovo polovina demokrata u Predstavničkom domu glasala je prošle sedmice za obustavu pomoći Izraelu. Amandman na zakon o finansiranju State Departmenta, kojim bi se ukinulo 3,3 milijarde dolara sredstava, nije usvojen – rezultat glasanja bio je 314 prema 104 – ali je samo glasanje dovelo do onoga što je Politico opisao kao „seizmički zaokret”.
Čak je i Nancy Pelosi, veteranka Demokratske stranke i bivša predsjedavajuća Predstavničkog doma, glasala za drastično smanjenje pomoći.
Demokratska strateginja Lis Smith izjavila je za CNN da je pitanje Gaze postalo svojevrsni lakmus-test za demokratske glasače, čiji su se stavovi „drastično promijenili posljednjih godina, uglavnom zbog onoga što doživljavaju kao pretjerane poteze Netanyahuove vlade – a Benjamin Netanyahu je nepopravljivo narušio odnose između SAD-a i Izraela”.
Smjer kretanja je jasan – i ne ide u prilog Izraelu. Javno mnijenje nije jedina stvar koja se promijenila otkako su Trump i Netanyahu prvi put napali Iran.
Ipak, postoje brojne ograde. Naklonost prema Izraelu duboko je ukorijenjena u Republikanskom nacionalnom odboru. Isto tako, mnogi od onih demokrata koji su glasali za uskraćivanje pomoći Izraelu svoje kritike usmjeravaju konkretno na Netanyahua i njegovu desničarsku vladu.
Trenutno stanje, prema izraelskim anketama, pokazuje da Netanyahuovoj koaliciji nedostaje 10 mjesta za osiguravanje ponovnog izbora. Bivši načelnik Generalštaba vojske, Gabi Eisenkot, trenutno je u najboljoj poziciji da ostvari pobjedu bez potrebe za podrškom arapskih stranaka.
Može se očekivati da će zapadne vlade pohrliti ka Eisenkotu – ne zbog onoga što govori ili radi (i on je odbacio mogućnost uspostave palestinske države), već jednostavno zato što nije Netanyahu.
Eisenkot, koji je u Gazi izgubio sina i dva bratića, kritizirao je Netanyahua zbog nastavka rata u Gazi radi ličnih interesa. Ipak, svako ko očekuje da će Eisenkot narediti brzo povlačenje izraelskih snaga iz Gaze, Libana ili Sirije, doživjet će šok.
Njegove ruke su okrvavljene palestinskom i libanskom krvlju. On je osmislio doktrinu “Dahiyeh”, koja zagovara nesrazmjerne napade na civilno stanovništvo – taktiku koju je Izrael tokom godina intenzivirao do razmjera genocida u Gazi i južnom Libanu.
Historija također pokazuje da Izrael bilježi teritorijalne dobitke svaki put kada vlast preuzme novi lider. Bivši premijer Ariel Sharon pridavao je veliku važnost povlačenju 8.000 izraelskih doseljenika iz Gaze 2005. godine. Međutim, mnogo je manje govorio o broju doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali, koji je te iste godine porastao za više od 12.000.
Podjele odgođene
Ipak, trenutno je smjer kretanja jasan – i ne ide u prilog Izraelu. Javno mnijenje nije jedina stvar koja se promijenila otkako su Trump i Netanyahu prvi put napali Iran.
I Iran se promijenio. Sada je sasvim jasno da je napad na protivljenje iranske javnosti Islamskoj Republici imao suprotan učinak od onog koji je bio namjeravan.
To je ujedinilo Irance oko nacionalne zastave – čak i one koji su učestvovali u januarskim demonstracijama, a koje su tako krvavo ugušene. Te podjele nisu nestale; one su samo odgođene u vrijeme nacionalne krize.
Kako mi je rekao istaknuti američko-iranski akademik i bivši diplomata Vali Nasr: „Sve se svodi na moreuz; nije riječ o nesporazumu ili nekoliko redaka u memorandumu… Sjedinjene Države žele iskoristiti period važenja memoranduma da predahnu, da se pregrupiraju i da oslabe poziciju Irana u Libanu i u vezi s moreuzom, a pritom Iranu zapravo ne žele dati ono što mu je ekonomski obećano.“
Dodao je: „Obje strane pokušavaju promijeniti odnos snaga. Iranci žele uvjeriti Sjedinjene Države da nemaju drugog izbora osim da prihvate iransku kontrolu nad moreuzom i da odustanu od pokušaja korištenja [memoranduma o razumijevanju] kao privremene mjere za vršenje dodatnog pritiska na Iran. S druge strane, Sjedinjene Države se nadaju da će iskoristiti ove napade kako bi uvjerile Iran da se, u suštini, povuče i prihvati ono što je na stolu.“
To je, prema Nasrovim riječima, u skladu s pristupom koji Trump zauzima od samog početka: „Ne želim zapravo pregovarati. Želim diktirati uvjete. A ako mislite da imate adut, ja ću ga uništiti.“
SAD-u je trebalo sedam godina od trenutka kada su shvatile da ne mogu pobijediti u Vijetnamu do konačnog povlačenja. Nadajmo se da Trumpu neće trebati toliko vremena da shvati kako ne može pobijediti ni u Iranu, niti na širem Bliskom istoku.
(TBT, MEE)
