Gledao je u njega očima punim straha. Plavu beretku UN-a spremio je u bočni džep hlača. Ratko Mladić je nazdravljao. A Thom Karremans bio je komandant nizozemskog bataljona snaga UN-a. Obećao je muslimanima u Srebrenici, ako predaju oružje, da će im UN pružiti punu zaštitu u izbjegličkoj zoni UN-a na ljeto 1995. Lagao je. Na 31 godinu starim snimkama Nizozemac u rukama drži poklon. On i srpski ratni zločinac, general Ratko Mladić ispijaju rakiju po drugi put u deset dana. Bilo je to samo nekoliko sati prije početka pokolja u Srebrenici, pisala su 24sata.
– Je li ovo za moju ženu? – pita Karremans i uzima poklon srpskog monstruma.
Ubrzo njegove snage kukavički i bez otpora predaju više od 25.000 izbjeglica, među kojima su većina žene i djeca u ruke “balkanskom krvniku”, a po dolasku u u Zagreb o Ratku Mladiću govori kao o “svom kolegi”.
Puno godina nakon pokolja u Srebrenici pukovnik Karremans promijenio je diskurs i govorio o Mladiću kao o tvrdolinijašu s kojim se nije moglo pregovarati, a na pitanje smatra li njega odgovornim za smrt hiljada muškaraca u Srebrenici odgovorio je: “Apsolutno da!” Međutim, dok je izgovarao te riječi uživo na nizozemskoj televiziji pustili su snimak njegove zdravice s Mladićem 10. jula 1995. godine. U predvečerje najvećeg pokolja u ratu na području bivše Jugoslavije.
U isječku čuje se Karremansa kako govori:
“Ja samo sviram klavir, nemojte ubiti pijanistu”, a onda Mladića kako odgovara:
“Vi ste bijedan pijanist!” Poniženje je bilo potpuno.
Hasan Nuhanović, u to vrijeme prevoditelj Duchbata (nizozemskog bataljuna), bio je jedan od ključnih svjedoka u Haagu. Nakon sastanka Thoma Karremansa, rakije s Mladićem i povratka u bazu nizozemski bataljun je isporučio sve muškarce i dječake egzekutorima u naredna tri dana. Ljudi su ubijani i u blizini baze gdje su Nizozemci gledali mrtva tijela, a šesnaest godina kasnije nizozemski veterani su progovorili o tome da su neka i pokopali unutar ”sigurnosnog raja” u Potočarima. Nizozemski oficiri svojim vojnicima su izričito naredili da vani ne nose puške, pancirke, ni šljemove.
Nizozemska vlada podnijela je 2002. ostavku nakon što ih je službeno izvješće nizozemske vojske proglasilo njihov politički i vojni vrh odgovornima za neuspjeh u sprječavanju masakra u Srebrenici.
Kako je došlo do genocida?
Kada je Vijeće sigurnosti UN-a u travnju 1993. Rezolucijom 819 proglasilo Srebrenicu “zaštićenom zonom”, činilo se da je ponuđena nada za desetke tisuća izbjeglica stisnutih u enklavi. No, za nizozemske vojnike poslane da provedu tu rezoluciju, misija se pretvorila u noćnu moru. Dutchbat je bio tragično slabo opremljen i malobrojan. S osobnim naoružanjem i tek nekoliko protuoklopnih oružja, bili su nemoćni protiv teško naoružane Vojske Republike Srpske koja je okruživala enklavu. Situacija se drastično pogoršala u mjesecima prije pada. Srpske snage uspostavile su potpunu blokadu, koju je Karremans u svom kasnijem svjedočenju na Haaškom sudu opisao kao “teror konvoja”. Od februara 1995. godine, konvoji s hranom, lijekovima i, ključno, gorivom, gotovo da nisu mogli ući. Bataljunu je dnevno trebalo između četiri i pet tisuća litara dizela za vozila i generatore; na kraju su patrole morali obavljati pješice, krećući se kroz minirana područja. Vojnici mjesecima nisu dobivali poštu od kuće, a oko 180 njih, koji su bili na dopustu, nikada se nisu uspjeli vratiti u Srebrenicu, dodatno smanjujući ionako nedovoljan broj ljudi. Do srpnja je Karremans raspolagao s tek nešto više od 400 vojnika, od kojih su polovica bili pješaci. Već 25. maja, gotovo dva mjeseca prije genocida, Karremans je u izvješću nadređenima napisao da više nije u stanju izvršavati svoju misiju. To ga međutim ne amnestira od odgovornosti za Srebrenicu.
Početkom juna, srpske snage napale su i zauzele UN-ovu promatračnicu Echo, a napad je izveden sa šezdesetak teško naoružanih vojnika. Nizozemci su se jedva uspjeli povući, ostavljajući za sobom opremu. Glavni napad na enklavu započeo je 6. jula, a u danima koji su slijedili, srpske su snage sustavno zauzimale jednu po jednu promatračnicu. Pritom su zarobili i kao taoce držali oko 55 nizozemskih vojnika, čime su Karremansu efektivno vezali ruke i oduzeli mu četvrtinu pješačkih snaga. U općem haosu i panici, dogodio se i tragičan incident koji je ilustrirao sveopću nemoć. Osmog jula, skupina bošnjačkih civila pokušala je spriječiti povlačenje jednog nizozemskog oklopnog vozila. U metežu je bačena ručna granata koja je usmrtila nizozemskog vojnika Raviva van Renssena. Enklava je bila u potpunom rasulu, a nizozemski vojnici bili su zarobljeni između srpskih napada i očaja ljudi koje su trebali štititi.
Jedanaesti juli 1995. bio je dan konačnog sloma. Dok su srpske granate padale po Srebrenici, a deseci tisuća očajnih civila bježali prema bazi Dutchbata u Potočarima, pukovnik Karremans je upućivao uzaludne pozive u pomoć. Njegov zahtjev za zračnom potporom NATO-a pretvorio se u birokratsku farsu. Prvo mu je rečeno da je zahtjev poslao na pogrešnom obrascu. Kada je konačno ispravno poslan, zrakoplovi koji su kružili iznad Bosne već su ostali bez goriva i morali su se vratiti u bazu u Italiji. Kada su dva nizozemska F-16 napokon, oko 14:40 sati, bacila dvije bombe na srpske položaje, Ratko Mladić je poslao brutalnu poruku: nastavite li s napadima, granatirat ću masu od 25.000 izbjeglica u Potočarima i ubiti sve nizozemske taoce. Zračni udari su odmah obustavljeni. Mladić je pobjedonosno ušetao u Srebrenicu. Iste večeri, Karremans je pozvan na sastanak u hotel Fontana u Bratuncu. Tamo ga je dočekao Mladić, okružen vojnicima i televizijskim kamerama. Vikao je na njega, optužujući ga za napade i nazivajući ga odgovornim za sve što se dogodilo. Ponižen i iscrpljen, Karremans je pokušavao objasniti tešku situaciju izbjeglica. Na drugom sastanku, kasno te noći, Mladić je iznio svoje zahtjeve pred Karremansom i predstavnikom izbjeglica, učiteljem Nesibom Mandžićem. Poručio im je da bošnjački vojnici moraju predati oružje.
“Alah vam ne može pomoći. Ali Mladić može”
– Mogu preživjeti ili nestati – rekao im je Mladić.
Sudbina naroda, kako je rekao, bila je u njegovim rukama. Na trećem sastanku sljedećeg jutra, Mladić je dovršio svoj psihološki teror. Održao je dugi monolog o srpskim žrtvama, a zatim ponudio svoju “pomoć”.
– Alah vam ne može pomoći. Ali Mladić može – izgovorio je rečenicu koja je ušla u povijest.
Najavio je “evakuaciju” stanovništva, ali i zatražio da se svi muškarci od 16 do 60 godina odvoje radi “provjere jesu li među njima ratni zločinci”. U tim trenucima nastale su i te najsramotnije snimke Karremansa kako ispija rakiju i prima poklon od Mladića.
Odmah nakon sastanaka u Fontani, pakleni plan Ratka Mladića počeo se provoditi nevjerojatnom brzinom i organizacijom. Već 12. srpnja poslijepodne, deseci autobusa i kamiona stigli su u Potočare. Mladić je osobno nadgledao operaciju, hodajući među prestrašenim izbjeglicama, dijeleći čokoladu djeci i lažno ih uvjeravajući da se nemaju čega bojati.
– Niko vam neće nauditi – govorio im je dok su njegovi vojnici odvajali muškarce i dječake, čak i one od 12 godina, od njihovih obitelji.
Nizozemski vojnici, potpuno nemoćni, promatrali su razdvajanje. Nisu se suprotstavili. Štoviše, prema zapovijedi, pomogli su u organizaciji ukrcavanja, a na kraju su i sami istjerali posljednjih pet tisuća izbjeglica koji su spas potražili unutar njihove baze. Karremansov pokušaj da osigura pratnju konvojima propao je kada su srpske snage jednostavno otele vozila i opremu njegovim vojnicima. Žene i djeca deportirani su na teritorij pod kontrolom Armije BiH, dok su muškarci odvedeni na stratišta diljem istočne Bosne. Dok se genocid odvijao, Karremans i njegovi vojnici čekali su vlastitu evakuaciju. Konačno su napustili Potočare 21. jula. Na odlasku, Karremans se ponovno susreo s Mladićem, koji mu je vratio dio osobnog naoružanja i uručio oproštajne darove. Šok za svjetsku javnost uslijedio je nedugo zatim, kada je Karremans na konferenciji za novinare u Zagrebu izjavio da je zauzimanje Srebrenice sa srpske strane bila “korektno izvedena vojna operacija”, a za Mladića je rekao da je napravio “dobar posao”. Odbio ga je nazvati ratnim zločincem. Unatoč svemu, po povratku u Nizozemsku, dočekan je paradom u kabrioletu i, na zaprepaštenje mnogih, promaknut u čin pukovnika.
Događaji iz Srebrenice ostavili su dubok i neizbrisiv ožiljak na nizozemskoj kolektivnoj svijesti. Godinama je nacija vodila teške debate o vlastitoj ulozi i odgovornosti. Pritisak javnosti doveo je do toga da je vlada naručila detaljnu istragu od Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD). Nakon sedam godina rada, službena sedmogodišnja istraga rezultirala je izvještajem na 3.400 stranica, objavljenim 10. aprila 2002. godine. Zaključci su bili poražavajući. U izvješću je nedvosmisleno utvrđeno da je nizozemska vlada poslala svoje vojnike u “nemoguću misiju”, bez adekvatnog mandata, pripreme, naoružanja i političke potpore. Vrhovni vojni i politički vrh optužen je za “kriminalni nemar” i donošenje neodgovornih odluka. Iako Karremans nije osobno proglašen glavnim krivcem, izvješće je jasno pokazalo da je čitav sustav zakazao. Politički potres bio je trenutan i silovit. Samo šest dana nakon objave izvještaja, 16. aprila 2002., premijer Wim Kok i cijeli njegov kabinet podnijeli su ostavku. Kok je taj dan nazvao “najcrnjim danom svoje političke karijere”, preuzimajući time moralnu i političku odgovornost za nacionalnu sramotu. Iako je nizozemski Vrhovni sud godinama kasnije presudio da je država djelomično odgovorna za smrt 350 muškaraca koji su predani iz baze u Potočarima, ljaga je ostala. Afera Thom Karremans postala je vječni podsjetnik na neuspjeh, ne samo jedne vojne misije, već i cijele međunarodne zajednice suočene s genocidom.
(TBT)
