Bilo je to 23. marta 1995. godine kada je reis Mustafa Cerić u svoju kuću pozvao dvadesetak svojih prijatelja i bližih saradnika na kahvu. Zapravo Cerić je bio samo domaćin, a sijelo je inicirao rahmetli Alija Izetbegović.
‘Cionistički stroj’
To je bila obljetnica 12 godina od njegovog hapšenja 1983. godine, i da je, ne daj Bože, bilo po volji komunističkih satrapa, tek bi te noći Izetbegović bio na slobodi jer je u konačnici, nakon svih sudskih instanci, on bio osuđen na smanjenu zatvorsku kaznu od 12 godina.
Tako je Alija sjeo u fotelju u pročelju poveće sobe, dok su odmah, čim je sjeo, uz njegovu fotelju prinjeli svoje stolice Enes Karić i Mustafa Spahić Mujki. Mujki se nasrtljivo počeo obraćati Aliji sa svojim seljačkim humorom, govoreći mu kakoga voli zbog jedne jedine njegove karakterne osobine koja im je zajednička. Način na koji je to nesuvislo kazao trebali smo shvati da je ženskaroš. Naravno da se niko u sobi nije smijao toj neumjesnoj šali osim Mujkija. Čak je i sam Alija imao potrebu da nešto intervenira i demantira da sebe ne vidi takvim. Rekao je nekoliko riječi uz vrlo kiseo osmijeh.
Ovakva sijela sa Alijom, ako bi se uspjela organizirati bez Mujkija, trajala bi do iz ponoći. Ovo, kako je počelo, tako se sijelo i završilo. Nimalo svećarski.
Nakon nekoliko dana u tadašnjem tabloidu ‘AS’ pojavila se slika Enesa Karića i Alije Izetbegovića sa tog sijela. ‘Nevjerovatno, kad se samo uspio uslikati i doturiti sliku u novine?!’, pita li su se prisutni sa spomenutog sijela.
Naravno, u tekstu ispod slike nema spomena o sijelu, ona je samo poslužila svrsi da pokaže kako je ovaj beskičmenjak blizak Predsjedniku.
A, samo rijetki su mogli znati da se radilo o vrlo negudonoj situaciji, jer je Karić bio jedini svjedok na tom sijelu, koji je pred sudom svjedočio protiv osuđenih. Eto, njega nije bilo stid doći na takvo sijelo, sjesti pored Alijei gledati u oči onih koje je ‘teretio’ na sudu!
A da je Alija imao ovo u vidu pokazuje situacija kad se izravno usprotivio Harisu Silajdžiću, kao premijeru vlade, da imenuje Karića za ministra kulture. Haris, k'o Haris, pun sebe, nije bendao Alijine sugestije u mnogočemu, a kamo li u tome. Izbor Karića za ministra bio je ciljan, jer je već tad Siljadžić naumio razići se sa Alijom, a konekcija sa Islamskom zajednicom mu je bila itekako važna. Posebno stoga jer je tinjao animozitet između njega i reisa Cerića.
Tako je Karić u ratu bio veoma plodotvoran. Objavio je čak svoje kapitalno djelo prijevod Kur'ana. To je bilo veoma luksuzno izdanje na čijem dizajnu je radio akademik Mehmed Akšamija. No, za tako luksuzno izdanje, sa kožnim povezom korica, trebalo je izdvojiti enormnu svotu novca. No, Karić se snašao. Drugi Alija (Delimustafić) koji je u tom trenutku bio egzilu gdje je živio pod anatemom zbog otkrića da je radio za KOS, izdvojio je novac za pozamašan honorar i štampanje. Time se Delimustafić htio pokazati kao muslimaski dobrotovor i saprati ljagu sa sebe. Jadna rijetko časna novinarka Oslobođenja, Edina Kamenica, usudila se upitati ministra Karića da li je taj čin finansiranja Kur'ana od strane jednog kontroverznog tajkuna moralan (halal). Karić je iskalio žestok bijes i bio pokrenuo harangu na nju.
Projekat je imao falinku jer je popustilo mastilo koje se razlijevalo po stranicama, tako da su kupci masovno vraćali skupocjenu knjigu (400 KM).
Karić je jedan od najplodonosnijih bošnjačkih intelektualaca i njegovo knjiški opus je impozantan. Iako se radi o kompilatoru koji u svojimknjiga reciklira tekstovei djela svojestkih (islamskih) autora, na to ime prikupio je nekoliko društvenih priznanja i nagrada. Nosilac je svih akademskih zvanja. Pripada frakciji unutar Islamske zajednice koju pežorativno zovu „Socijalistički stroj“, jer navodno još od vremena komunizma „drma“ njome i „kroji sudbinu“ hodžama. Frankciju predvodi Karić i njegov kolega sa FPN i FIN-a Hilmo Neimarlija.
Pošto je ovih dana Karić ponovo laureat, prvi je dobitnik tek ustanovljene nagrade koja se dodjeljuje u čast književnika Deviša Sušića, možda će „Socijalistički stroj’ biti preimenovan u ‘Cionistički stroj’. Kako je na svjetskoj pozornici u fokusu cionizam, kako zbog zločina nad Palestincima, tako i zbog bivših i sadašnjih ratova na Bliskom istoku, narativ izraelske hasbara propagande, koja zataškava te cionističke zločine, a žrtvama imputira islamski radikalizam i terorizam, umnogome podsjeća na narativ kojim su komunisti pravdali svoju toruturu i zločine nada Bosanskim muslimanima imputirajući im nacionalizam, fundamentalizam, pa čak i fašizam kao naiconalni krimen. Notorni egzemplar takve propagande je Sušićevo djelo ‘Parergon’ iz kojeg bi cionisti mogli učiti, ako mu sami nisu bili koautori, što je vrlo vjerovatno.
Ko je bio Derviš Sušić?
Spomenuti pisac je sin uglednog hafiza iz Vlasenice. Nakon završene gimnazije, na početku Drugog svjetskog rata, postao je član SKOJ-a, uskoro i Komunističke partije.
Učestvovao je kao partizan u borbi protiv njemačkog okupatora, ustaša i četnika. Objavio je čitav niz djela od kojih su najpoznatija: Ja, Danilo, Hodža strah, Danilo u stavu
mirno, Pobune, Uhode, Veliki vezir (drama) i dr. Poslije rata, bio je urednik komunističkoga glasila, „Oslobođenja“, agitator komunističke kulture i marksističke ideologije po tuzlanskom bazenu, savjetnik u Centralnom komitetu SK BiH. Dobitnik je najznačajnijih komunističkih nagrada i priznanja. ‘Parergon’ je, po nalogu svoje Partije, pisao u vili Josipa Broza u Bugojnu i objavio ga 1979. g. „Otkrivši“ nacionalizam, šovinizam
i panislamizam u vlastitom narodu, posebno u njegovoj vjerskoj zajednici, a nacizam i fašizam u njegovoj ne tako davnoj prošlosti i na skoro istim adresama, on je pokrenuo novu komunističku/velikosrpsku hajku na sve što je islamsko i muslimansko u Bosni i Hercegovini, a kod srpskog, hrvatskog i
ostalih jugoslavenskih naroda krajem prošlog stoljeća izazvao strah od islama u Bosni i mržnju prema njemu. (Dvije godine kasnije, ispred iste vile, Tito je, narogušivši se zbog obilježavanja dolaska 15. hidžretskog stoljeća prilikom
otvorenja džamije u Poriču, džematu koji se nalazi odmah preko brda te vile, „muslimanskim nacionalistima“ zaprijetilo da će ih „pomesti železnom metlom!“
Naime, na otvorenju džamije u selu Poriče svečani govor/vaz održao je Husein Đozo, najharizmatičniji intelektualac među Bosanskim Muslimanima unazad više od jednog stoljeća.On je reagirao na objavljivanja feljtona iz knjige ‘Parergon’ u Oslobođenju’ nazvaviši to ‘zabadanje trna u zdravu nogu muslimana’.
Zbog ove izjave pokrenuta je haranga na njega putem komunsitičkih medija, ali i unutar udruženja imama (Ilmija). Tadašnji predsjednik Ilmije, Mustafa Nurkić, javno se na televiziji ogradio od Đoze i osudio njegov govor. Potom su Raif Dizadarević i Branko Mikulić posjetili Tita u njegovj vili u Bugojnu gdje je on dao izjavu, koju su prenijeli koumnistički mediji, kako se bez milosti treba obračunati sa nosiocima muslimanskog nacionalizma.
Dva mjeseca po objavljivanju ‘Parergona’, umro je Dobrača. Đozo se povukao u samoizolaciju odbijajući bilo kakav kontakt sa ljudima iz Islamske zajednice (hodžama) i medija. Tako je i umoro usljed srčanog udara. Dakle, umrli su poniženi i uvrijeđeni kao Sušićevi ‘kolaboranti’.
Šta je Parergon?
U semitskim jezicima te u starogrčkom, parergon označava „dodatno djelo,“ djelo koje nastaje na margini nekog prethodnog, glavnog djela, ili pored njega. Komunistički propagandist, Derviš Sušić, prethodno je objavio roman Tale, kao neko svoje glavno djelo, a onda je, nekoliko godina kasnije, ispisao „dodatak“ tom svome ergonu, glavnom djelu.
Samo po sebi, Sušićevo „dodatno“ djelce, pamflet Parergon, teško da ima veze sa spomenutim glavnim djelom, no to je problem toga pisca, kojim se ozbiljan književni kritičar vjerovatno neće nikada baviti – jer Sušićev „dodatak“ nema nikakvu estetsku, književnoumjetničku vrijednost. To je obična propaganda komunističke tajne policije uperena protiv ulemanske tradicije u Bosni sredinom prošlog stoljeća, pa čak i protiv islama kao vjere i kulture na ovim prostorima, u narodu iz koga potiče i Derviš Sušić.
Da bi čitalac shvatio opasne domete ovog pamfleta, mora poznavati nekoliko krucijalnih činjenica iz bosanskomuslimanske historije u XX.st., posebno tokom Drugog svjetskog rata. Prva je da su Bosanski Muslimani, dotle organizirani u Jugoslovensku muslimansku organizaciju koju je vodio dr. Mehmed Spaho, u predvečerje rata, nakon što su velikosrbi u Beogradu otrovali Spahu, bili obezglavljeni – bez svoje političke organizacije, bez naoružanja i strategije. Tada na scenu stupa Mehmed-ef. Handžić i njegova tek osnovana El-Hidaja, imamska organizacija. Mehmed-ef. postaje vodeći – i jedini – politički i vjerski lider koji kako-tako okuplja naš narod i koliko-toliko spašava ga od četničkih klanja i ustaške lukavosti. Četnici i partizani, tzv. ustanici, predvođeni srpskim političkim i vojnim kadrom, djeluju bar dvije godine udruženo, posebno u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini. Sredinom rata, neka tajna crna ruka ubija Mehmed-efendiju dok je ležao u Koševskoj bolnici zbog sasvim bezazlene operacije. Tada na scenu stupa antifašistička, a uskoro i antikomunistička organizacija Mladih Muslimana, zatim i krupne historijske ličnosti u liku Kasim-efendije Dobrače, nasljednika Mehmed-efendije i dr. „Oslobodioci“, čim su pod svoju čizmu stavili Islamsku zajednicu i postavili svoga reisa na njezino čelo, zatvorili oko 2.000 mejtefa, zabranili arapsko pismo, donijeli zakon protiv zara, srušili oko 20 džamija, zatvorili 50 medresa i razorili na hiljade džemata…, suočavaju se sa svojim najvećim problemom: kako – i nakon toga svega – uništiti islamski vrijednosni sistem kod Bosanskih Muslimana i nametnuti svoj, socijalistički (čitaj:ateistički, bezbožnički, marksističko-lenjinistički)?! A tu je još jedna krupna prepreka u socijalističkom razvoju: kako jednom narodu, kome su četnici, ustaše i „partizani“ tokom Drugog svjetskog rata ubili 104.000 djece, staraca i žena (oko 8, 1% stanovništva), a iza koga ne stoji nijedan masovni zločin nad bilo kojim drugim narodom na tlu Jugoslavije, kako tome narodu namaknuti „kolektivnu krivicu“ zbog koje bi ga se moglo stalno optuživati, progoniti, zatirati… – pošto su Srbi i Hrvati, susjedi Bosanskih Muslimana, imali vlastite stvarne kolektivne krivice u vidu četništva i ustaštva.
Tito i Partija su tu, nepostojeću, kolektivnu krivicu Bosanskih Muslimana pronašli u mladomuslimanskom pokretu – i u El-Hidaji, ulemanskoj organizaciji koju je, kako rekosmo, osnovao Mehmed-ef. Handžić. Komunistički problem je usložnjen moralnim likom Mehmed-efendije Handžića, koji je, u vrijeme kada su ustaše i nacisti počeli činiti najgore zločine nad srpskim i jevrejskim narodom, digao svoj glas (prvi te vrste u Trećem rajhu!) organiziravši muslimanske proteste protiv Endehazije i Trećeg rajha u vidu Sarajevske i drugih 15 rezolucija, u kojima je učestvovala elita bosanskomuslimanskog naroda (oko 150 uglednika iz svih većih gradova Bosne).
Na zahtjev Udbe, nakon što je rahm. Meša Selimović odbio da to napiše, prema kazivanju hafiza Halida Hadžimulića, njegova ahbaba, hodžin sin iz Vlasenice, zvani Derviš Sušić, nakon što je dobio „kompromitirajuće“ materijale od Udbe, i na osnovu njih ispisao najsramnije, najgnusnije djelo bosanskomuslimanske kulturne historije u kome „potvrđuje“ (čitaj: izmišlja) spomenutu kolektivnu krivicu bosanskomuslimanskog naroda, „ruši“ autoritet Mehmed-efendije Handžića i El-Hidaje, a od mladomuslimanske organizacije „pravi“ fašističku organizaciju koja se, navodno, bila spremila da u Bosni uvede šerijatski poredak – u okviru Trećeg rajha.
Karijera Enesa Karića
Enes Karić je rođen u jednom stočarsko selu u podnožju Vlašića. Roditelji su ga poslali u Gazi Husref-begovu medresu. Zanimljivo je da je Kariću ‘pošlo za rukom’ da upiše studij političkih nauka iako diplome vjerskih srednjih škola (medresa i bogoslovija) nisu bile priznate na laičkim fakultetima. Pored redovnog stidija na FPN, Karić je vanredno studirao i tek otvoreni Islamski teološki fakulte (ITF). Toliko je bio uspješan student da je pretekao studnete generacije ispred sebe i za tri godine diplomirao kao prvi student u historiji tog fakulteta. I baš kao takav student biva postavljen kao asistent profesoru Huseinu Đozi na katedri tefsira (tumačenje Kur'ana).Navodno je Đozo želio drugog studenta, ali nije imao izbora. Neko drugi, dekan Hamdija Ćemerlić, ispred Udbe brinuo se za nastavni plan i program, odnosno nastavni kadar.
Nakon Đozine smrti Karić će preuzeti ovu katedru. Prije toga doktorirao je u Beogradu iz oblasti orijentalnih znanosti pred profesorom Darkom Tanaskovićem.
Da podsjetimo, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Tanasković se smatra jednim od najvećih agitatora Slobodana Miloševića sa posebnim naglaskom na islamofobnim stavovima prema muslimanima Balkana.
Iz priloženog bi se zaista moglo zaključiti da je nagrada pisca najgnusnijeg djela napisanog ba bosnaskom jeziku otišla u ‘prave ruke’.
(TBT, Tim za analitiku)
