Piše: Burak Elmali, thebosniatimes.ba
Američko-izraelski rat protiv Irana ne samo da je ozbiljno utjecao na regionalnu nesigurnost, geopolitiku, diplomatiju, energetiku i trgovinu, već je i označio slom tradicionalnog vokabulara međunarodnih odnosa (MO) koji se koristio za njihovo tumačenje.
Riječi poput rata, odvraćanja, samopomoći, nacionalne sigurnosti i egzistencijalne prijetnje pripadaju ranijoj eri međudržavnih sukoba. Nekada Bushovo naslijeđe, koncept preventivnog rata sada je među najpopularnijima za legitimizaciju akata intervencionizma i ekspanzionizma. Današnji sukobi, posebno oni u kojima je Izrael zaraćena strana, funkcioniraju kroz takvo strateško dvosmisleno ratovanje, trajno preventivno djelovanje i narativno odvraćanje. A mainstream mediji se i dalje oslanjaju na zastarjelu terminologiju, stvarajući semantičko bojno polje u kojem sam jezik postaje alat obmane.
Staromodni priručnik
Priručnik za MO je osmišljen za vestfalski svijet jasno definiranih granica i trenja između država, gdje je “odvraćanje” značilo sprječavanje napada prijetnjom sigurne odmazde. U trenutnom pejzažu 2026. godine, ovaj okvir je ispražnjen. Koncept “samopomoći” iz Povelje UN-a, nekada neutralan opis država koje traže sigurnost u anarhičnom sistemu, pretvoren je u oružje u mandat za “trajnu preventivu”.
U ovoj novoj paradigmi, sigurnost više nije održavanje ravnoteže snaga, već postizanje potpune narativne dominacije. Koristeći logiku iz doba Hladnog rata za analizu asimetričnog, višedomenskog ratovanja, analitičari ne uspijevaju objasniti kako strateška dvosmislenost omogućava državi da djeluje kao stalni agresor, a istovremeno održava pravni i moralni status branioca.
Glavni mediji poput BBC-a, Reutersa i CNN-a djeluju kao primarni arhitekti ovog semantičkog bojnog polja. Jedna od najraširenijih tehnika je upotreba pasiva za opisivanje nasilja predvođenog Izraelom, efektivno uklanjajući “agensa” iz akcije. Na taj način, ratno izvještavanje, kada je riječ o ratnim zločinima predvođenim Izraelom, pretvara se u gomilu privlačnih naslova napisanih pasivnom gramatikom.
Prilikom izvještavanja o napadima u Teheranu u martu 2026. ili tragičnom bombardiranju ženske škole u Minabu, početni naslovi često glase otprilike kao “Čule su se eksplozije” ili “Najmanje 153 mrtvih nakon prijavljenog napada na školu”, prikazujući događaje kao nesretne prirodne katastrofe ili pripisujući krivicu Teheranu zbog ograničene slobode interneta.
Suprotno tome, kada Iran uzvrati, jezik se odmah prebacuje na aktivni glas. Isto važi i za ovaj oblik izvještavanja, jer su izraelski vojnici “ubijeni”, ali Libanci su “mrtvi” u vrijeme sukoba. Ova lingvistička asimetrija osigurava da se početni udar vidi kao klinička, gotovo nevidljiva nužnost, dok se odgovor označava kao zaseban i ničim izazvan čin agresije. Takvo stranačko uokviravanje služi kao najosnovniji mehanizam za legitimizaciju preventivnog rata unutar socijalne psihologije.
U depolitiziranom rječniku međunarodnih odnosa, konvencionalni termini poput “rata” ili “sukoba” gube svoju kontekstualnu težinu, a ono što se zapravo odvija je preventivna kampanja: neki bivaju ubijeni namjernom akcijom, dok drugi jednostavno umiru, kao spontano, kako bi ilustrirali izvršenje strateški opravdane inicijative.
Nadalje, oslanjanje medija na orvelovske eufemizme također dezinficira stvarnost modernog ekspanzionizma. Termini poput “udara odrubljivanja glava” i “ponižavajućih sposobnosti” zamijenili su pravnu i moralnu težinu “atentata” i “uništavanja infrastrukture”. Koristeći ovaj klinički vokabular, mediji poput CNN-a i The New York Timesa uokviruju atentat na vrhovnog vođu Alija Khamneija i druge visoke zvaničnike kao hirurški administrativni zadatak, a ne kao kršenje nacionalnog suvereniteta.
Ovo odvraćanje omogućava medijima da predstave rat velikih razmjera kao niz ciljanih “sigurnosnih operacija”, štiteći javnost od ljudskih žrtava – poput stotina civilnih smrti u stambenim blokovima u blizini Trga Resalat – dok istovremeno jačaju sliku Izraela kao visokotehnološke žrtve prisiljene na “hiruršku” samoodbranu.
Potreba za novom artikulacijom
Današnja kriza teško da je nova. To odražava nastavak diskurzivnih obrazaca koji su se pojavili nakon 11. septembra i intenzivirali se u periodu prije američke invazije na Irak 2003. godine. Tokom tog perioda, grupa takozvanih “odmetničkih država” izdvojena je kao legitimne mete za prisilnu transformaciju, uokvirena u širi narativ koji je intervenciju prikazao kao kvaziliberalni križarski rat za globalni poredak, gdje je razlika između režima i civilnog stanovništva često bila zamagljena.
Slična logika opravdanja sada se pojavljuje u retorici koja okružuje izraelsku vojnu kampanju nakon izraelskih ratnih zločina protiv Palestinaca nakon 7. oktobra, s ponovljenim bombardiranjem škola i civilnih područja koja ilustruju kako jezik sigurnosti može prikriti ljudsku stvarnost ratovanja.
Diskurzivne paralele se protežu dalje. Baš kao što je navodno prisustvo oružja za masovno uništenje nekada služilo kao centralni izgovor za rat u Iraku, savremene debate o obogaćivanju uranijuma sve više poprimaju sličnu dokaznu elastičnost. Kontrast u retoričkom nastupu je upečatljiv. Dok se proaktivna logika Bushove doktrine nekada oslanjala na pažljivo inscenirani spektakl Colina Powella koji predstavlja navodne dokaze pred Ujedinjenim nacijama, današnja opravdanja izgledaju daleko manje razrađena.
Izjave glasnogovornice Bijele kuće Karoline Leavitt, pozivajući se na predsjednikove “snažne uvide” i intuiciju za odbranu vojne akcije protiv Irana, ilustruju kako se retorički prag za legitimizaciju intervencije još više udaljio od ranijeg pretvaranja o dokaznoj strogosti.
Ovaj hronični problem unutar rječnika međunarodnih odnosa, zauzvrat, postao je pogodan instrument za selektivne prakse uokviravanja konvencionalnih medija. Crpeći iz sve plićeg teorijskog rezervoara, jezik vijesti često kanališe složene geopolitičke događaje u pojednostavljene narative koji vode javnu percepciju ka unaprijed određenim zaključcima.
Takav proces iskrivljavanja može se suprotstaviti samo diverzifikacijom medija, koju je američki naučnik Robert Dahl identificirao kao “alternativne izvore informacija” i temeljni preduvjet za svaku funkcionalnu demokratiju.
Ova transparentnost se trenutno stvara hrabrošću bezbrojnih novinara na terenu koji za istinu plaćaju svojim životima. Ličnosti poput Waela al-Dahdouha iz Al Jazeere, koji je nastavio izvještavati iako je izgubio cijelu porodicu, ili pokojnog Shireena Abu Akleha i drugih koji dokumentiraju brisanje civilnog života u Gazi i šire, čine narativ transparentnijim. Njihov rad dovodi u pitanje pročišćenu retoriku “obezglavljivanja” Zapada, prisiljavajući na suočavanje s visceralnom stvarnošću semantičkog bojnog polja.
Ipak, odgovornost ne leži isključivo na novinarstvu. Samo područje međunarodnih odnosa također se mora suočiti s ograničenjima analitičkog vokabulara koji ostaje uglavnom ograničen konceptualnim granicama naslijeđenim iz Hladnog rata.
Razumijevanje savremenih sukoba sve više zahtijeva teorijske okvire sposobne za suočavanje s akterima poput Izraela čiji regionalni ekspanzionizam često održavaju mitologizirani sigurnosni narativi i duboko iracionalne opsesije. Razvijanje takvih paradigmi je hitan zadatak za društvene naučnike. Bez njih, i akademska analiza i javna debata rizikuju da ostanu zarobljene unutar konceptualnog leksikona koji je sve lošije opremljen za tumačenje stvarnosti modernog sukoba.
(TBT, TNA)
