Priča o tome kako je zapadna pomoć iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na kraju rezultirala današnjom prijetnjom koju američki predsjednik Donald Trump želi vojno uništiti puna je ironije koja bode oči.
Kada je Trump u Bijeloj kući tOkom državne večere za kralja Charlesa govorio o svom “malom poslu” na Bliskom istoku koji je odnio hiljade života, tvrdio je da se radi o sprječavanju Irana da dođe do nuklearnog oružja. No ono što Trump i njegov državni tajnik Marco Rubio nisu spomenuli jest da je taj isti program započeo uz izravnu američku pomoć.
Iranski nuklearni program nije započeo s Islamskom revolucionarnom gardom, niti s Islamskom Republikom, niti kao antiamerički projekt. Počeo je pod šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem, kada je Iran bio blizak američki saveznik. Program Atom za mir koji je pokrenula Eisenhowerova administracija bio je osmišljen za izvoz nuklearne tehnologije američkim saveznicima u miroljubive svrhe poput istraživanja, energije i medicine.
U kasnim pedesetim godinama Iran i Sjedinjene Države potpisali su sporazum o mirnoj uporabi nuklearne energije. Washington se obvezao opskrbiti Teheran nuklearnim postrojenjima i opremom te pomoći u obuci iranskih stručnjaka. Godine 1967. Amerika je Iranu isporučila njegov prvi istraživački reaktor. Iranski nuklearni stručnjaci školovali su se ne samo u Sjedinjenim Državama već i u Britaniji, Belgiji, Zapadnoj Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj i Francuskoj.
Stručnjaci iz Izraela, Zapadne Njemačke, Francuske i Amerike pristali su raditi na projektu. Zajedno su počeli postavljati temelje za reaktor u Bušehru na jugu Irana i istraživački reaktor u Isfahanu. Iran je potpisao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i ratificirao ga 1970. godine, čime je formalno potvrdio miroljubivi status svojeg nuklearnog programa. Tada nitko na Zapadu nije opisivao iranski nuklearni program kao noćnu moru.
Šahove nuklearne ambicije nisu bile ograničene samo na miroljubivi projekt. One su bile dio mnogo većeg pothvata, Bijele revolucije započete 1963. godine, opsežnog programa modernizacije. Sljedećih petnaest godina Iran se nevjerojatnom brzinom transformirao iz poljoprivredne zemlje u naciju koja je gradila čeličane, tvornice strojeva, petrokemijske komplekse, automobile, traktore, pa čak i temelje nacionalne brodogradnje i proizvodnje zrakoplova.
Šah se kladio na veliku nuklearnu energiju kao stup industrijalizacije i način smanjenja ovisnosti o nafti. Paradoksalno, upravo je to bila logika. Nuklearna energija trebala je osloboditi više nafte za izvoz. Izraelski savjetnici, koje je Mohammad Reza Pahlavi navodno pažljivo slušao, bili su među onima koji su ga uvjerili da zemlja s tolikim naftnim bogatstvom zaslužuje vlastite nuklearne elektrane.
Danas Izrael predstavlja iransku nuklearnu infrastrukturu kao nepodnošljivu prijetnju po definiciji. Ali u šahovu Iranu izraelska uključenost u stratešku i tehnološku modernizaciju nije bila neobična. Iran i Izrael održavali su bliske sigurnosne, obavještajne i tehničke veze. Isti Iran koji se danas opisuje kao trajna opasnost tada je bio dio regionalnog poretka koji su Washington i njegovi saveznici željeli ojačati.
Kada je šah pao 1979. godine, izgradnja iranskih prvih dvaju nuklearnih reaktora s njemačkim sudjelovanjem već je ušla u završnu fazu. Monarhije više nije bilo, ali je infrastruktura ostala. Ostala je i ideja da nuklearna tehnologija nije samo o struji, već i o razvoju, prestižu i nacionalnoj neovisnosti. Većina zapadnih stručnjaka napustila je zemlju, projekti su zamrznuti, a suradnja sa Sjedinjenim Državama i Evropom okončana je.
Ali već izgrađena infrastruktura, zajedno sa stručnjacima koje je Iran obučio, postala je temelj za kasniji program koji je bio autonomniji, zatvoreniji i mnogo teži za kontrolu Zapada. Uslijedio je rat s Irakom od 1980. do 1988. godine u kojem je područje Bušehra bilo ponovljena meta iračkih zračnih napada. Prema iranskim medijima, američka pomoć navodno je nekoliko puta pomogla usmjeriti Sadamove pilote prema tom postrojenju.
Za Iran su promatranje kako se regija oko njega militarizira, kako se prva udara i kako se nuklearna sposobnost tretira kao pitanje opstanka bile lekcije koje se nisu mogle propustiti. Upravo je u godinama iransko-iračkog rata ideja o islamskoj atomskoj bombi vjerojatno počela poprimati oblik u glavama nekih iranskih čelnika. Javno je oživljavanje šahova nuklearnog programa predstavljeno kao pitanje energetske diversifikacije, simbol razvoja i nužan atribut svake države koja se smatra ozbiljnom i suverenom.
Današnje američko zgražanje ima čudan povijesni prizvuk. Trump želi izbrisati ono što je ranija američka politika pomogla stvoriti, a Izrael želi uništiti nuklearni kapacitet koji su izraelski stručnjaci nekoć pomagali njegovati. Poenta nije da je iranski nuklearni program bio dobar dok ga je Zapad pomagao graditi, a loš nakon što ga je naslijedila Islamska Republika. Poenta je da je postao neprihvatljiv kada više nije bio u rukama klijentske države pod kontrolom Washingtona.
Nakon 1979. godine ista infrastruktura, institucije i stručnost završili su pod vladom koju Washington nije mogao kontrolirati. Unatoč gubitku zapadne podrške, Iran je uspio održati program na životu kroz nabavu, prikriveni razvoj i djelomičnu lokalizaciju. S vremenom je to proizvelo autonomniji nuklearni ciklus i dalo Iranu sposobnost da se približi statusu oružja bez formalnog napuštanja Ugovora o neširenju nuklearnog oružja. Upravo je to program učinilo toliko teškim za kontrolu Washingtona.
(TBT)
