Piše: Odeh Bisharat, thebosniatimes.ba
Izraelska kutija za alat sadrži samo motke. Nema u njoj šargarepa. Izraelski mediji su pozitivno ocjenili izraelsko-libanski samit, ali umjesto prekida vatre tokom njegovog trajanja, naša vlada je nastavila sa bombardiranjem Libana. Ambasador Izraela u SAD-u Jehiel Lejter je izjavio: „Želimo da građani Libana prelaze granicu u poslovnim odijelima kada sklapaju poslove, a u kupaćim kostimima kada su na odmoru.“ Dok je on to izgovarao, izraelske bombe su padale na Liban. Arapi za to imaju izreku: posipati smrt šećerom.
Mnogi u Libanu su osudili samit pod bombama. U Izraelu se Hezbolah smatra iranskim proxyijem, ali protivnici libanske vlade svog predsjednika Jozepha Auna i premijera Navafa Salama nazivaju izraelskim proxyima. I njihove pristalice je bilo sramota zbog libanskog učešća na samitu svega nekoliko dana poslije pogibije 250 Libanaca u izraelskom bombardiranju.
Hezbolah je đavo za većinu Izraelaca. Ali taj đavo dobija na snazi pod izraelskim bombama u Libanu. Treba pojasniti da je Hezbolah, prije nego što je navodno postao iranski proxy, predstavljao milione šiita, najveću i istovremeno najugroženiju zajednicu u Libanu čija zastupljenost u vladi ne odražava njenu demografsku snagu.
Šiiti se osjećaju izostavljeno iz agende libanske vlade. Mjesecima nakon prekida vatre krajem 2024, ubijeno je oko 500 šiita od strane Izraela, a vlada nije reagirala. Vlada im je obećala bolji tretman nakon poboljšanja odnosa sa Amerikom, ali njihov položaj se zapravo neprekidno pogoršava.
Prekid vatre u Libanu je proglašen na pritisak Irana, u zamenu za otvaranje Hormuskog moreuza. Uloga Izraela je da pokvari ovo primirje, a posebno da spriječi raseljene Libance da se vrate svojim kućama. Jasno je zašto Libanci u Izraelu vide neprijatelja, a u Iranu prijatelja.
U ovom kontekstu treba podsjetiti da je predsednik Palestinske uprave Mahmud Abas bio protiv oružanih sukoba sa Izraelom. Ali izraelski odgovor je bio bojkot i on je trenutno politički slab i nesposoban da zaštiti svoj narod od napada jevrejskih terorista. Abas se svojevremeno žalio da je morao zatražiti dozvolu od nižeg izraelskog zapovednika da napusti Ramalu. U istom položaju je i libanski predsjednik Aun koji je nedavno rekao da čeka dozvolu od nekog izraelskog zvaničnika da popravi vodovodnu cijev u selu na jugu Libana. Njegova ispovjest je bila materijal za mnoge viceve u Libanu.
Odnos prema Abasu je tipičan za odnos izraelskih vlasti prema arapskim liderima u regionu. Glavni cilj je poniziti te ljude. To trpi i lider Sirije Ahmed al Shara dok se svakodnevno bombardiraju ciljevi na teritoriji njegove zemlje. I tome nema kraja. Izraelsko nasilje nad arapskim susjedima staje tek na granici sa Arabijskom pustinjom.
Izrael je mogao da poslije prekida vatre krajem 2024. sa libanskom vladom koordinira povlačenje sa okupirane teritorije i omogući obnovu Libana. Ali to je pusti san. Benjamin Netanyahu je prekršio sva obećanja data sopstvenim građanima, Palestincima u naseljima na sjeveru Izraela. Zašto bi onda brinuo o dobrobiti stanovnika Libana?
(TBT, Haaretz)
