Piše: Faisal Hanif, thebosniatimes.ba
Pažljivo skovan termin “islamofašizam” doživljava svoj trenutak. Njegova upotreba u zapadnim mainstream medijima i blogosferi – uključujući Veliku Britaniju, SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Izrael i Evropu – povećala se učestalost za 33 posto u 2025. godinu u odnosu na prethodnu godinu, prema mom vlastitom praćenju.
Pojavljuje se u Jerusalem Postu, neokonzervativnim časopisima i zapadnim tabloidima koji žele predstaviti ilegalni rat protiv Irana kao nužno i plemenito osvajanje.
Riječ nije nova. Ali njeno oživljavanje i svrhe kojima sada služi zahtijevaju provjeru.
Termin je nastao u grozničavim močvarama neokonzervativizma nakon 11. septembra. Njegov najposvećeniji arhitekt bio je autor Norman Podhoretz, koji je umro krajem prošle godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je njegov omiljeni projekat bombardiranja Irana ostvaren.
Prema Podhoretzovom eseju iz 2007. u časopisu Commentary, pod naslovom “Argument za bombardiranje Irana”, potonji nije država s historijom, stanovništvom ili društvom suprotstavljenih političkih interesa. Iran je samo front u globalnom ratu, a jedini odgovarajući odgovor su zračni napadi.
U najnovijem izdanju časopisa, njegov sin, John Podhoretz, preuzeo je palicu, povlačeći pravu liniju od nacističke Njemačke do Islamske Republike Iran, uz jadikovanje da se sve ovo moglo izbjeći da su SAD samo poslušale tatu i bacile bombe prije dvije decenije.
U međuvremenu, termin islamofašizam je nominalno bio specifičan: grupa Islamska država (ISIL), bombaši samoubice ili oni koji odbijaju da stanu dok ne umru. Ali kada se utvrdi da kategorija uvjerenja stavlja svog nosioca izvan civilne zaštite, pitanje ko pripada toj kategoriji postaje potpuno političko.
Zaista, definicija se dosljedno širila prema van – od ISIL-a, preko Hamasa, Hezbolaha, iranske države, palestinskog civilnog društva, do svakoga ko izražava solidarnost sa bilo čim od navedenog. Zato je izraelski premijer Benjamin Netanyahu mogao proglasiti pred svjetskim medijima da je „Hamas ISIL, a ISIL je Hamas“.
Ratno umijeće iznad državništva
Netanyahu je sam potrošio mnogo političkog kapitala pokušavajući povezati islam i fašizam, tvrdeći 2015. godine pred Svjetskim cionističkim kongresom da je veliki muftija Jerusalema dao Hitleru ideju za Holokaust. Tvrdnja nije bila samo lažna; bila je to izmišljotina toliko drska da je izazvala kritike naučnika širom svijeta, uključujući i izraelske.
Netanyahuova tvrdnja nije bila državništvo, već ratništvo: cilj joj je bio uspostaviti vezu između palestinskog nacionalizma i Holokausta, čime bi se izraelski tretman Palestinaca učinio “samoodbranom” od nasljednika Hitlerovog projekta. Ista jezička infrastruktura se gradi decenijama.
Ta infrastruktura je sada direktno usmjerena na Iran. Članak objavljen u Jerusalem Postu prošlog augusta od strane Catherine Perez-Shakdam, izvršne direktorice zagovaračke grupe “Vjerujemo u Izrael”, predstavio je propalestinske proteste u zapadnim prijestolnicama kao početne bubnjeve revolucije iranskog stila, upoređujući London i Pariz danas sa Teheranom 1979. godine. Ovo je zagovaračka literatura prerušena u geopolitičku analizu.
Ona dozvoljava štrajkove, delegitimizira neslaganje i iznuđuje međunarodne pravne norme preventivno kategorizirajući njihove branioce kao fašiste.
Fanatično proizraelski Bliskoistočni forum, na čelu sa Danielom Pipesom, godinama se pita zašto se antifašisti ne bore protiv islamofašizma, identificirajući Pakistan i Tursku kao dva “glavna igrača”.
Ovo nije istinsko istraživanje. To je poziv da se usvoje premise termina: da su muslimanski politički pokreti i cijele zemlje fašistički po prirodi, da je suprotstavljanje njima prirodni nastavak antifašizma i da je svako ko odbija ovaj okvir ili naivan ili saučesnik.
Ovo nije argument koji se temelji na klizavom terenu. To je opis onoga što se već dogodilo. Sada taj termin pronalazi mjesto u britanskom mainstreamu.
Kada su muslimani u londonskoj općini Tower Hamlets odgovorili na marš kroz njihove ulice onim što bi neki smatrali modernim nasljednicima zapadnog fašizma, Jewish Chronicle je izokrenuo stvarnost opisujući ih kao “islamofašiste”, izjednačavajući njih, a ne njihove protivnike, s Crnokošuljašima. U međuvremenu, Spectator je prošle godine prikazao američkog predsjednika Donalda Trumpa kao “pravog antifašističkog heroja” u njegovoj borbi protiv “islamofašizma”.
A u nedavnom segmentu na GB Newsu, voditelj Alex Armstrong proglasio je Zelenu stranku “najbližom stvari koju imamo nečemu što se zove islamofašizam u Britaniji”, navodeći procurjele WhatsApp poruke od grupe stranačkih aktivista i prijedlog o anticionizmu kao svoj dokaz.
U jednoj emisiji, Armstrong je suzdržao muslimansko političko učešće, palestinski aktivizam solidarnosti i Zelenu stranku u jednu, nediferenciranu civilizacijsku prijetnju, bez ikakve analitičke osnove.
Stvaranje egzistencijalne prijetnje
Upravo je to analitičar Juan Cole identificirao kao izbornu korisnost ovog termina: politika širenja straha prerušena u analizu. I upravo je na to upozorio autor Robert Paxton: termin koji populaciju ne predstavlja kao zajednicu koju treba angažovati, već kao prijetnju koju treba napasti.
Drugi ozbiljni naučnici ostaju podjednako neimpresionirani, jasno shvatajući namjeru koja stoji iza narodnog jezika. Politička naučnica Anne Norton je primijetila da je fašizam zapadni izum; posezati za njim za opisivanje muslimanskih političkih pokreta je projekcija, a ne analiza. Naučnik Reinhard Schulze ga je nazvao epitetom osmišljenim da odvoji islam od ostatka čovječanstva.
Nijedan kredibilan historičar fašizma nije podržao ovaj termin. Kao što je Cole primijetio kada je pitao zašto termin “cionofašizam” nikada nije korišten: “Grupe koje riječ ‘fašizam’ pripisuju drugim religijama i narodima najčešće pokušavaju skrenuti pažnju sa vlastitog autoritarizma.”
Ništa od ovoga nije usporilo njegovu upotrebu. To je zato što njegova funkcija nikada nije bila analitička. Uvijek je bila preventivna: mehanizam za trajno postavljanje muslimanske političke aktivnosti izvan granica legitimnog angažmana i za to da svaki otpor zapadnoj ili izraelskoj politici bude nerazlučiv, u javnom mnijenju, od egzistencijalne prijetnje samoj civilizaciji.
Kao što je gore navedeno, prema mom vlastitom praćenju, upotreba termina “islamofašizam” porasla je za trećinu u 2025. godini u poređenju s prethodnom godinom, a koncentrirala se oko tri tematske grupe: izvještavanje zapadnih medija o iranskoj unutrašnjoj opoziciji, eskalacija američko-izraelskih vojnih operacija protiv Irana i uokviravanje muslimanskog demokratskog učešća u zapadnim zemljama.
Retorika se besprijekorno kreće između sva tri. Žene koje pale hidžabe u Teheranu postaju dokaz nepopravljive prirode režima. Zato su brojke smrtnih slučajeva na protestima u Iranu prošlog januara morale biti uveliko preuveličane, tako da su britanski komentatori koji su karijeru izgradili braneći zapadne fašiste sada mogli opisati iransku vladu kao “islamofašiste”.
Nije slučajnost da se ovaj skok gotovo precizno poklopio s intenziviranjem izraelskih operacija protiv Irana i naporima da se upravlja zapadnim javnim mnjenjem o tom pitanju.
Ta riječ obavlja politički posao. Ona odobrava štrajkove, delegitimizuje neslaganje i iznuđuje međunarodne pravne norme preventivno kategorizirajući njihove branioce kao fašiste. Ako vam je potrebna dozvola za ono što se radi Iranu i Libanu, i ono što je učinjeno Gazi, “islamofašizam” je lahko dostupan.
Jastrebovi američkih i izraelskih ratova protiv muslimana počeli su koristiti tu riječ prije nekoliko decenija kako bi opravdali svoj fanatizam. Sada se ponovo koristi jer će ono što slijedi zahtijevati to.
(TBT, MEE)
