Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Američki predsjednik Donald Trump želi vratiti Iran u “kameno doba gdje i pripada”.
Ovo je rečenica namijenjena projiciranju sile i zastrašivanju.
Umjesto toga, otkriva nešto mnogo značajnije: ne snagu, već duboku nepismenost i nepoznavanje historije, civilizacije i same regije koju prijeti uništiti.
Grubi mogul nekretnina, ograničen plitkom logikom poslova i vlasništva, malo razumije da je Iran, historijski Perzija, oblikovao temelje organizirane civilizacije mnogo prije nego što je moderni Zapad postojao u bilo kojem smislenom obliku, i stoljećima prije nego što su Sjedinjene Američke Države nastale.
Ovo nije retorički ukras. To je historijska činjenica.
U šestom stoljeću prije nove ere, pod Kirom Velikim, Perzija je uspostavila jedno od najvećih carstava koje je svijet ikada vidio, protežući se od Centralne Azije do Mediterana. Razvila je sisteme upravljanja, oporezivanja, infrastrukture i komunikacije koji će kasnije oblikovati carske modele, uključujući i Rim.
Kirusov cilindar je artikulirao principe vjerske tolerancije i zaštite zajednica, koncepte koji su u oštroj suprotnosti s jezikom uništenja koji se sada koristi.
Motori civilizacije
Perzija nije nestala s antikom. Izdržala je osvajanja, apsorbirala preokrete i regenerirala se s izvanrednim kontinuitetom. Kampanje Aleksandra Velikog nisu je izbrisale. Niti su je uništile razaranja koja je prouzrokovao Džingis-kan.
Ono što je razrušeno, obnovljeno je. Ono što je slomljeno, ponovo je sastavljeno.
Novi izraz pronašla je pod Abasidskim kalifatom (750–1258. godine), unutar orbite rastuće i blistave islamske civilizacije. Bagdad je možda bio carska prijestolnica, ali njegova energija je tekla kroz konstelaciju perzijskih gradova na čelu ljudskog razvoja. Nišapur, Rej, Merv, Balk, Tus i Isfahan nisu bili periferni centri. Oni su bili motori civilizacije.
Iz njih su izrasli naučnici, ljekari, pjesnici i matematičari koji su oblikovali čitave discipline. Pjesnik, matematičar i astronom Omar Khayyam u Nishapuru, Abu Bakr al-Razi u Rayyu i Ferdowsi u Tusu predstavljaju samo dio ovog intelektualnog pejzaža.
Ovi gradovi nisu bili povezani samo trgovačkim putevima, već i cirkulacijom ideja, rukopisa i naučnika, formirajući gust i dinamičan ekosistem znanja.
U srcu ovog svijeta stajale su institucije poput Bayt al-Hikme (Kuće mudrosti), gdje su grčko, perzijsko i indijsko znanje prevođena, proučavana, kritikovana i proširivana, kasnije pomažući u formiranju temelja evropske renesanse.
Upravo je ovdje Muhammad ibn Musa al-Hwarizmi formalizirao algebru i dao modernom svijetu koncept algoritma. Ibn Sina je stvorio medicinska djela koja će stoljećima dominirati evropskim univerzitetima. Al-Farabi i Al-Ghazali duboko su se bavili Aristotelom i preoblikovali njegovu misao.
U vrijeme kada su Bagdad, Nišapur i Merv održavali složeni urbani život kroz napredne sisteme upravljanja vodama, zdravstvene zaštite i obrazovanja, veći dio srednjovjekovne Evrope ostao je rudimentaran, karakteriziran lošim sanitarnim uvjetima, prenaseljenošću i krhkom infrastrukturom.
Ovo nije polemika. To je historijska činjenica. Ipak, ovo je civilizacija koju Trump želi svesti na “kameno doba”.
Opasnost ne leži u samoj frazi, već u logici koja slijedi. Jer ovo “kameno doba” nije metafora, to je metoda.
Sistematsko uništavanje
Ono se već nemilosrdno provodi. Istraživački centri leže u ruševinama. Na Univerzitetu Shahid Beheshti, glavnom naučnom centru u Teheranu, napadnute su napredne laboratorije.
Cilj SAD-a i Izraela nije samo uništenje sadašnjosti, već i brisanje prošlosti. To je rušenje same historije i njeno prepravljanje.
Širom zemlje, univerziteti, uključujući vodeće inženjerske institucije poput Iranskog univerziteta nauke i tehnologije, bombardovani su.
Medicinska infrastruktura nije pošteđena. Pogođen je Pasteurov institut u Iranu, ključan za razvoj vakcina i javno zdravstvo.
Laboratorije, univerziteti i medicinski centri nisu slučajne žrtve. Oni su mete. Ovo nije slučajno uništavanje, već sistematsko.
Strategija ne samo slabljenja države, već i uništavanja temelja samog civilnog života. Namjerno povlačenje društva unazad.
U izraelskim medijskim prostorima, nezamislivo se sve više emitira sa uznemirujućom lakoćom. Paneli su zabavljali, čak i šalili se, o upotrebi nuklearnog ili neutronskog oružja protiv Irana, sa jezivom pretpostavkom da se stanovništvo može eliminirati, a infrastruktura ostati netaknuta.
Ovo nije strategija. To je normalizacija uništenja.
Cilj nije samo uništenje sadašnjosti, već i brisanje prošlosti. To je rušenje same historije i njeno prepravljanje.
U ovom svjetonazoru, Palestina nije izuzetak. Ona je model.
Uništenje Palestine oduvijek je pratila narativ, mit: “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”.
Mjesto bogato historijom, kulturom i civilizacijom preoblikuje se u prazno i čeka da bude zauzeto. Ovo nije historijska greška. To je kolonijalna strategija.
Tako funkcionira brisanje.
Ne samo promjenom stvarnosti i precrtavanjem mapa, već i brisanjem prošlosti, prepravljanjem historije i rekonstrukcijom sjećanja.
Sama vojna moć nikada nije dovoljna. Ona napreduje ruku pod ruku s mitologijom. Logika Amaleka, ne samo da porazi neprijatelja već da ga istrijebi.
Demonizirajući diskurs
Na nedavnom okupljanju evangeličkih vođa u Bijeloj kući, prizvana je Knjiga o Esteri, u kojoj su moderni Iranci prikazani kao nasljednici drevnog neprijatelja, prije nego što je objavljeno da je Bog podigao Trumpa za ovaj trenutak: da uništi zle Perzijance i ispuni božansko proročanstvo, Trump je otišao dalje opravdavajući uništavanje civilne infrastrukture odbacujući Irance kao “životinje”; iste one ljude koje tvrdi da oslobađa svojim bombama.
Naravno, kada jednom lišite narod humanosti, sve što mu učinite postaje opravdano.
Prije dvije decenije, tokom rata u Iraku, isti demonizirajući diskurs korišten je protiv Arapa. Prije dvije godine, tokom genocida u Gazi, protiv Palestinaca. Danas, protiv Iranaca.
Ratna mašina se ne bori samo protiv neprijatelja. Ona ih proizvodi. Ona proizvodi i reproducira svoje demone, svoja čudovišta; svako od njih je neophodno da opravda brutalnost koja slijedi.
Niti je ovo samo reakcija na iranski prkos. Sedmicu dana nakon početka rata, Trump je ležerno govorio o Irancima koji imaju “strašne gene”, ne kao “naši”, oživljavajući najnasilniji jezik rasne eksterminacije.
Na sve ovo je naslagana stara kolonijalna doktrina koja se nekada nazivala teretom bijelog čovjeka. Danas je preoblikovana kao američka i izraelska civilizacijska misija nametnuta regiji koja je predstavljena kao zaostala, neljudska, haotična i potrošna.
Trump instinktivno crpi iz ovoga.
Za njega, Bliski istok nije civilizacija, već kalkulacija: nafta, energija, trilioni koje treba izvući.
I gdje god postoje centri historije, znanja i kontinuiteta, oni se moraju srušiti, vratiti u “kameno doba”.
I ova logika se ne zaustavlja na Iranu.
Posjetilac fotografiše oštećeni interijer historijske palate Golestan u Teheranu 4. aprila 2026. (AFP)
Jer uništavanje iranske infrastrukture, njenih energetskih sistema, industrijske baze i naučnih institucija znači uništenje cijele regije Zaljeva, navodno američkog saveznika i čuvara njenog dolara.
Moderne države Zaljeva, izgrađene na naftnom bumu 1970-ih, zavise od duboko povezanih sistema: tokova energije, trgovinskih ruta, finansijskih tržišta i infrastrukturnih mreža.
Udarite li na Iran, šok će odjeknuti: luke, naftovodi, tržišta, lanci snabdijevanja; svi su izloženi. Ne samo Iran, već i njegovi susjedi su u opasnosti da budu uvučeni u isti ponor.
A ako je Iran, država koju Trump prijeti uništiti, stara milenijumima, ove države su novije tvorevine, daleko krhkije i daleko ranjivije.
Na Bliskom istoku, “Amerika na prvom mjestu” je mit.
Operativna logika je “Izrael na prvom mjestu”.
Vizija kontroliranog kolapsa
Američka sila se koristi u službi šire regionalne vizije koju su artikulirali izraelski premijer Benjamin Netanyahu, njegov ministar odbrane Israel Katz i ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir.
Trump ne može vratiti Iran u kameno doba, jer ga tamo nije bilo hiljadama godina.
Vizija fragmentacije i upravljanog kolapsa. Regija razbijena na komade. Pejzaž uništenih entiteta gdje se Tel Aviv uzdiže dok je sve oko njega svedeno na propast, jedan “grad na brdu” koji se širi u svim smjerovima, “Novi Jerusalem” koji monopolizira prosperitet, dok sve ostalo leži razoreno.
Pa ipak, ovaj model je već otkrio svoje granice.
Sjedinjene Američke Države su svrgnule Sadama Huseina za tri sedmice. A zatim su provele godine zarobljene u haosu koji su stvorile.
Ono što ga je prisililo na povlačenje iz Iraka i Afganistana nije bio poraz u bitci. Bio je to haos koji je izazvao.
Sjedinjene Američke Države i Izrael su pokazali da su sposobni za ogromno uništenje. Mogu ubijati, bombardirati i sravniti sa zemljom cijele gradove. Ali uništenje nije uspjeh, niti pobjeda, niti je vrijedno aplauza.
Možete uništiti grad, ali ne možete pokoriti narod.
Govoriti o povratku Irana u kameno doba nije znak snage. To je priznanje političkog neuspjeha i moralnog bankrota.
Trump ne može vratiti Iran u kameno doba, jer ga tamo nema hiljadama godina.
Ono što on umjesto toga radi je da uvlači Ameriku u to.
U doba divljaštva.
U logiku kamenog doba.
(TBT, MEE)
