Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Reklo bi se da članovi Trumpovog kabineta nisu izabrani uprkos tome što podržavaju nasilje, već upravo zbog toga. Američki ministar odbrane Pete Hegset bio je poznat uglavnom kao TV voditelj koji je mnogo držao do svog izgleda i bio spreman da brani ratne zločine. Ministar za unutrašnju sigurnost Markwayne Mullin se očigledno ponosi time što je izazivao svjedoka da se s njim potuče za vrijeme saslušanja u Senatu i odbio da se izvini zbog toga što je napad na kolegu senatora Randa Paula ocjenio kao „razumljiv“. Nijedna američka administracija nije tako otvoreno veličala ubijanje kao što to danas radi propagandna mašina Bijele kuće svojim sramnim snimcima strahota iranskog rata.
Za razliku od fašizma u 20. stoljeću, ovdje nema pokušaja da se promovira ili simbolički nagradi samožrtvovanje – ovde se ubija na daljinu, u stilu video igara, i ubijanje se ne opravdava strateškim ciljevima, već naizgled nekontroliranim emocijama (bijesom ili žudnjom za osvetom). A sve to je praćeno priznanjima da će biti prekršeni osnovni zakoni ratovanja. Pravi vojnici, koji dobro poznaju kodekse časti, ne bi udarali neprijatelja koji je već pao – za razliku od onoga što čine u Hegsetovim fantazijama koje nam on saopćava sa lahkoćom iskvarenog televizijskog blebetala.
Trump nikada nije krio želju za dominacijom i spremnost da svoje pristalice pozove na nasilje. Na svojim skupovima otvoreno je pozivao na fizički obračun sa raznim ljudima. Pomilovao je najnasilnije učesnike u napadu na Kapitol 6. januara 2021. Ali za vrijeme njegovog prvog mandata, „osovina odraslih“ uglavnom je držala pod kontrolom njegove najgore nagone. Poslije „izleta“ u Venezuelu i serije potapanja brodova u njenim vodama, Hegset, a po svoj prilici i Rubio, kao da su postali opijeni idejom specijalnih vojnih operacija koje munjevito rješavaju stvari bez gubljenja američkih života. Sem toga, to odlično izgleda na televiziji. Trumpova opsesija vizuelnošću i rekvizitima zarazila je cijelu njegovu administraciju: ako pred kamerom mašem hrpom papira svi će mi povjerovati da sam pošten ili da imam sjajan plan za američko zdravstvo.
Sam Trump, reklo bi se, tretira globalnu kampanju odrubljivanja glava kao napredniju verziju svog rijalitija Šegrt, obogaćenu ispaljivanjem bojeve municije – kao da mu je neko dao zadatak da ukloni lidere nekih država i izabere im zamjene. U historiji smo već imali ideologiju čija se propaganda vrtjela oko glorifikacije nasilja. Fašistički slogan je bio „Živjela smrt“. Musolinijev pokret započeo je s veteranima, koje je duče slavio kao „rovokratiju“ – aristokratiju ratnika prekaljenih u rovovima. Podizane su džinovske kosturnice. U nekima su bile nagomilane kosti 100.000 poginulih vojnika. One su imale ulogu da podstaknu buduće žrtve. Nacisti su svojoj omladini servirali slogane kao što je „Rođeni smo da umremo za Njemačku“.
Čini se da Hegset i družina takođe promoviraj krajnje nihilistički kult smrti. Ali oni slave ubijanje pritiskom na dugme, ubijanje ljudi udaljenih više hiljada kilometara. Istovremeno, Amerikanci ubijeni u ratu su obeščašćeni: Trump koristi prenos njihovih posmrtnih ostataka u SAD za reklamiranje MAGA robe i prikupljanje novčanih priloga.
Poštujući želju svog gospodara za potpunom dominacijom i uništenjem, Hegset najavljuje buduće ratne zločine na televiziji uživo („bez odlaganja od 15 sekundi“) i podstiče besmislenu surovost („udaramo ih i kad padnu“). Opscena fiksacija na „smrtonosnost“ dio je tog pomaka ka shvatanju rata kao najvećeg mogućeg razaranja i nanošenja bola, a ne kao postizanja strateških ciljeva – koje ova administracija, doduše, nije ni umjela artikulirati.
Stvarnost rata potpuno izmiče gledaocima, jer je etar ispunjen beskrajnim nizom zabavnih slika i ispraznih razgovora. Čini se da posebno Hegset, sklon komično pretjeranom jeziku i aliteracijama („burni, a ne budni“), nije u stanju da artikulira ništa osim klišea („nesalomiva volja“) ili prizora kršćanskog nacionalizma, u suprotnosti sa Prvim amandmanom koji strogo razdvaja državu od crkve i zabranjuje favoriziranje bilo koje religije. Zato građani koji se na kolenima, u ime Isusa Krista, mole za naše vojnike ne bi smjeli biti lakmus test američkog patriotizma.
Bez namjere da Hegseta poistovjetimo sa Eichmannom, sjetimo se kako je Hana Arent u svojoj knjizi o suđenju Ajhmanu opisala tog nacističkog birokratu: kao čovjeka nesposobnog da razmišlja svojom glavom koji umjesto suvislog govora proizvodi beskrajan niz praznih fraza.
Da li će to omogućiti legitimizaciju nezakonitog rata sa Iranom? Hegset je svojim fantazijama zarazio i sam Pentagon. Umjesto konferencija za novinare, s kritičkim pitanjima i iskrenim odgovorima, imamo ljubaznu konverzaciju između „ministra rata“ – što je izmišljeno zvanje, jer Kongres nije dopustio promjenu imena ministarstva odbrane – i osoba iz udvoričkih medija.
I pored tog dodatnog sloja izolacije od stvarnosti, Hegset uporno ponavlja da mediji nemaju dovoljno pozitivan odnos prema američkim napadima na Iran. Kao i mnogi pripadnici pokreta MAGA skloni raznim infantilnim skečevima koji treba da pokažu njihovu muževnost, i Hegset ima veoma slab ego nesposoban da se suoči sa demonima naše strašne stvarnosti, koji su tako olahko i nerazumno pušteni iz boce.
(TBT, The Guardian)
