Piše: Gideon Levy, thebosnaitimes.ba
U petak 6. marta Izraelske odbrambene snage (IDF) su prekopavale jedno groblje na sirijsko-libanskoj granici. Izmjestili su stanovnike okolnih sela, podigli helikoptere u zrak, a vojnici su hodali po grobnicama. Došlo je do razmjene vatre između libanskih trupa i civila s jedne i IDF-a s druge strane. Na libanskoj strani je poginulo mnogo ljudi.
Ovo nije prvi put da se naša vojska bavi grobljima. Prije par mjeseci je otkopana masovna grobnica u Kan Junisu u Gazi i stotine tijela je uklonjeno i vjerovatno premješteno u sekundarne grobnice. Ovoga puta je traženo tijelo Rona Arada, izraelskog pilota čiji avion je oboren iznad Libana davne 1986. Njegovo tijelo nije pronađeno i izraelska javnost je bila pošteđena još jedne serije TV priloga o ratniku koji se konačno vraća kući, o tome kako je historija progovorila, a pravda zadovoljena.
Ovo je dosad jedini neuspeh u ratu. Sve ostalo je uspjelo. Američki predsjednik Donald Trump je zadivljen, ministar odbrane Pete Hegseth salutira, dnevni list Yedioth Ahronoth i Kanal 12 likuju. A Izraelci, iscrpljeni i iscijeđeni, pokorno ćute i klimaju glavom posljednjim atomima snage. I ovaj rat podržava ubjedljiva većina građana. Ljudi u suzama gledaju kako polijeću avioni iako niko nema pojma kuda odlaze.
U međuvremenu se gomilaju poginuli. Naši neprijatelji plaćaju visoku cijenu. Oko milion ljudi je protjerano iz svojih domova u Libanu. Oni tumaraju po svojoj zemlji u pretrpanim kolima ili pješke. Tokom protekle dvije godine naši poduhvati su proizveli tri miliona raseljenih ljudi, koji su protjerani sa svojih imanja i iz svojih kuća. Jedna grupa za ljudska prava u Iranu već je prijavila 1.348 poginulih, od čega 87% civila, među kojima je 194 djece i tinejdžera. A to je samo početak rata.
Kuda lete naši avioni? Ka odlučnoj pobjedi nad Iranom i Hezbolahom. Ali kakve veze imaju masovna proterivanja i neselektivno ubijanje civila sa pobjedom? Koja je veza između iranskih nuklearnih i balističkih kapaciteta i bombardiranja iranskih civilnih aerodroma i univerziteta? Opet je na snazi doktrina Gaze: Izrael i Amerika bombardiraju, ali niko ne zna šta je cilj tog razaranja.
Svrgavanje iranskog režima bilo bi značajno dostignuće. Bez fundamentalističkog Irana Bliski istok bi bio bolje mjesto. Bio bi još bolje mjesto bez izraelskog okupacionog režima, ali to niko ne spominje. U međuvremenu, nema naznaka da su Izrael i SAD blizu pobjede u Iranu. Kao i Hamas, režim ajatolaha je živ i zdrav, čak i poslije svih veličanstvenih atentata. Naš ministar odbrane Izrael Katz tvrdi da će i novi ajatolah biti ubijen, a Trump da će on izabrati sleijdećeg vrhovnog vođu Irana. Niko nam ne govori koliko dugo Amerika i posebno Izrael mogu da podnose teret ovoga rata. Još koji mesec, godinu dana – i šta onda?
Razoreno izraelsko društvo zasad je dobro postrojeno. Zračni i civilni sistemi odbrane takođe funkcioniraju izvrsno. Oni zaslužuju našu zahvalnost i priznanje više od naših pilota koji bombardiraju po regionu. Ali ljudi neće moći dugo trpjeti ove sumanute okolnosti. U Americi se bliže izbori dok javnost sve glasnije gunđa: kakve veze sve to ima sa cijenom krompira u Ajdahu?
U prvoj nedjelji rata postignut je impresivan vojni uspjeh za ljubitelje žanra kolektivne očaranosti bombardiranjem, ali nije bilo diplomatskih dostignuća. Rat se ukopava, već je zahvatio desetak zemalja, a i Evropa je pod izvjesnom prijetnjom. Horizont je sve dalji. Trump će prihvatiti samo bezuvjetnu predaju i poniženje Irana. Isto važi i za premijera Benjamina Netanjahua. To gotovo sigurno garantira da se neće postići ništa. Ove redove pišem u skloništu.
(TBT, Haaretz)
