Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Izraelci i neki Iranci u dijaspori slavili su kada je rano u subotu ujutro zadan prvi udarac u trećem Zaljevskom ratu, kada su iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamnei i desetine drugih vojnih i političkih lidera zbrisani sa lica zemlje.
Iranske delegacije na pregovorima u Ženevi i Omanu upravo su dale značajnu ponudu, prema riječima glavnog pregovarača, ministra vanjskih poslova Omana Badra bin Hamada al-Busaidija. Ponuda je bila da se razrijede sve iranske zalihe visoko obogaćenog uranijuma, uz nezavisnu verifikaciju, čime bi se on učinio neupotrebljivim kao materijal za bombe.
Američki predsjednik Donald Trump odgovorio je ratom.
Pregovori su cijelo vrijeme bili farsa, baš kao što su bili i prošlog juna, kada su SAD i Izrael prvi put napali Iran.
CIA je mjesecima pratila Khamneijeva kretanja, a operacija je čekala trenutak kada će se okupiti najviše iransko rukovodstvo. U subotu su se održala dva sastanka u susjednim zgradama – i Izrael je udario.
Kao da govore istim jezikom, Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozvali su Irance da izađu na ulice i pobune se protiv režima, kao što su pokušali učiniti u januaru.
Ali to se nije dogodilo. U roku od nekoliko sati, Iran je odgovorio prvom baražom projektila.
Kada je stigla potvrda o Khamneijevoj smrti, Iranci su izašli na ulice, ali su bile pune ožalošćenih.
Postojala su naselja Teherana poput Ekbatana, gdje su ljudi klicali iz relativne anonimnosti svojih stanova. Ali bilo je pokliča i u drugim dijelovima Teherana, a mnogi su se držali pos strani jer su se bojali onoga što će uslijediti.
Promjena režima
Od prvih trenutaka postalo je jasno da se ovaj rat odnosi na promjenu režima, a ne na iransko obogaćivanje urana ili njegove projektile.
Promjena režima bila je upravo ono protiv čega su se Trump i cijeli Maga pokret borili, i prije nego što je drugi put izabran za predsjednika i nakon toga.
Kao predsjednički kandidat, na govoru u Derryju, New Hampshire, 2023. godine, Trump se zavjetovao: „Srušit ćemo duboku državu. Izbacit ćemo ratne huškače, te užasne ratne huškače, iz naše vlade – te glupe, glupe ljude. Vole gledati kako ljudi umiru. Istjerat ćemo globaliste.“
Kao predsjednik, Trump je prošlog maja u Rijadu rekao: „Takozvani ‘graditelji nacija’ uništili su mnogo više nacija nego što su izgradili – a intervencionisti su intervenirali u složenim društvima koja ni sami nisu razumjeli.“
Ono što Netanyahu ima na umu je uništenje Irana kao regionalne sile. Oslobađanje od autokratije je daleko na njegovoj listi obaveza.
Sada kada je započeo veliki rat u Zaljevu, teško mu je objasniti zašto. Naveo je iranski nuklearni program, balističke rakete, pomoć demonstrantima i promjenu režima.
U ponedjeljak je državni sekretar Marco Rubio dodao peti razlog, tvrdeći da je američki napad bio preventivan. SAD su napale jer su znale da je Izrael spreman napasti, a ako se to dogodi, SAD bi snosile najveći teret odmazde.
Je li Rubio time priznao da je njegov vrhovni komandant bio povučen za nos u potpuni Zaljevski rat od strane Izraela? Trump je u utorak pokušao opovrgnuti tu tvrdnju, rekavši novinarima u Bijeloj kući da je “ako ništa drugo, možda sam prisilio Izrael na to”.
Bez obzira na to, Netanyahu je bio mnogo dosljedniji u svojoj želji da Iranu, koji je nazvao Amalekom, zada težak udarac.
Molio se za ovaj dan veći dio života u 47 godina. Kao premijer, zatim kao opozicioni izopćenik (kada sam prvi put razgovarao s njim), a zatim ponovo kao premijer, više puta je pokušavao natjerati svoju vojsku i SAD da pokrenu napad poput onog koji je pokrenut u subotu ujutro, ali je nekoliko puta odbijen.
Ne vremenski ograničen udar, kao što se dogodilo prošlog juna, već sveopći rat za rušenje Islamske Republike.
Komadanje Irana
U svom govoru u subotu, Netanyahu je bio jasan u vezi sa strategijom Izraela. On se Irancima oštro obraćao po njihovoj etničkoj pripadnosti, a ne nacionalnosti: „Perzijanci, Kurdi, Azeri, Baludži, Abhazi i svi ostali građani ove divne nacije“.
Bombe koje su već pale do tada govorile su o istoj strategiji. Ciljale su sve struje iranske političke elite – reformiste, ljevičare, bivše predsjednike, kao i tvrdolinijaše.
Ni Netanyahuove riječi ni njegovi postupci nisu imali za cilj izgradnju nove elite koja bi mogla preuzeti vlast nakon pada Islamske Republike. Obojoje je imalo za cilj trajno onesposobiti Iran pretvarajući ga u slabu konfederaciju etničkih kantona, baš kao što je Izrael pokušao, i do sada nije uspio, učiniti u Siriji.
„Uzmite svoju sudbinu u svoje ruke“, rekao je Netanyahu. „Držite glavu visoko, pogledajte u nebo; naše snage su tamo, piloti slobodnog svijeta, svi vam dolaze u pomoć. Pomoć je stigla.“
Umjesto toga, iranski građani su vidjeli pilote slobodnog svijeta kako bombardiraju školu i ubijaju 180 života, većinom mladih djevojčica i dječaka, dok istovremeno napadaju bolnice i većinu većih gradova.
Izrael se sprema uništiti iranske gradove na isti način na koji je sravnio Gazu ili dijelove južnog Libana i Bejruta. Kao posljedica toga, žrtve “tačkastog” bombardiranja porasle su na više od 750 smrtnih slučajeva u Iranu za samo četiri dana.
Netanyahu ima na umu uništenje Irana kao regionalne sile.
Oslobođenje od autokratije je daleko na njegovoj listi obaveza. Nije bilo poslijeratnog planiranja. Minimalno je razmišljano o tome kakav bi režim mogao zamijeniti Islamsku Republiku ako ona padne, i kakvu stvarnu popularnost ili sljedbeništvo ima bilo koja iranska politička figura ili pokret u dijaspori unutar same zemlje.
Uništenje Irana kao regionalne sile dio je većeg plana koji bi prilagodio i održao dvije riječi koje se sve više koriste na usnama izraelskih lidera svih političkih nijansi: Veliki Izrael.
Savez s Indijom
Nije slučajnost da je, neposredno prije ovog napada, američki ambasador u Izraelu, Mike Huckabee, rekao Tuckeru Carlsonu da bi bilo u redu da Izrael uzme svu zemlju od Nila do Eufrata. Ili da je izraelski opozicioni vođa, Yair Lapid, odmah pristao.
„Podržavam sve što će Jevrejima omogućiti veliku, široku, snažnu zemlju i sigurno utočište za nas, našu djecu i djecu naše djece. To podržavam“, rekao je Lapid novinaru Kipa Newsa, napominjući da bi se izraelska teritorija mogla proširiti sve do Iraka.
Također nije slučajnost da je Netanyahu, neposredno prije pokretanja ovog rata, prostirao crveni tepih za indijskog premijera Narendru Modija.
Ovo je san koji cionisti svih boja gaje decenijama: da će se Izrael jednog dana protezati od Nila do Eufrata.
Moj kolega i autor knjige Neprijateljske domovine, Azad Essa, kaže da se Delhi pojavio kao najjači nezapadni saveznik Izraela. „Postoji strateška saradnja i ideološka konvergencija između njih dvojice, koja je zapravo ojačala tokom genocida [u Gazi]“, rekao je Essa, napominjući da je Modi tokom svoje nedavne posjete obećao da će u narednim godinama dozvoliti još 50.000 indijskih građana da rade u Izraelu.
„Indija bi takvom savezu donijela kombinaciju ekonomskog obima, pristupa tržištu, radne snage i tehnološke ekspertize. U mnogim aspektima to već i čini“, dodao je. „Indija već proizvodi oružje zajedno s Izraelom, što znači da se priprema da postane tvornica za Izrael. Indija će stoga podržati izraelske nedostatke i postati oblik zamjene za radnu snagu za Palestince.“
Druga stvar u vezi s ovim ratom je njegov tajming.
Netanyahu ispravno računa da Izrael više nikada neće imati američkog predsjednika tako savitljivog i lako manipulativnog kao što je Trump. Nijedan republikanac ili demokrata nikada neće biti tako prijateljski nastrojen prema Izraelu kao što su to bili Trump i njegov prethodnik, Joe Biden. Genocid u Gazi je to i učinio.
Ali Trumpov drugi mandat već je Izraelu poklonio nagradu mnogo veće vrijednosti od američkog priznanja Jerusalema kao glavnog grada Izraela ili aneksije Golanske visoravni, darova njegovog prvog mandata. Trump je sada Izraelu poklonio blagoslov Washingtona da proširi svoje granice na bilo koju zemlju koju može kontrolirati, bilo u Libanu, Siriji, Iraku ili Egiptu.
Ovo je san koji cionisti svih boja gaje decenijama: da će se Izrael jednog dana prostirati od Nila do Eufrata.
Nova realnost
Stoga je ovo vrijeme ne samo da se uništi Islamska Republika i razbije njena regionalna mreža u komadiće, već da se iskoristi ovaj vakuum za proširenje izraelske kontrole nad regijom u cjelini.
Iran kao regionalna sila je posljednja i jedina prepreka Netanyahuu da ostvari svoj san o proširenju granica Izraela i uspostavljanju novog međunarodnog saveza – njegovog takozvanog heksagona država – s Indijom kao istočnim krilom i Somalilandom kao južnim vrhom.
Ovaj savez bi učvrstio položaj Izraela kao regionalnog vojnog hegemona, sa zračnim bazama širom regije. Glavne arapske države čija podrška Izraelu nikada neće biti pružena bez palestinske države bile bi prisiljene prihvatiti novu realnost: smanjenje svoje teritorije i suvereniteta, kao što je to slučaj danas u Siriji i sutra u Libanu.
S podrškom Indije, Izrael bi postao manje ovisan o svojoj pupčanoj vrpci finansiranja, oružja i političke podrške Washingtona. Budućnost ovog odnosa je u svakom slučaju daleko od zagarantovane, ako su američke ankete javnog mnjenja ikakav pokazatelj.
Izrael zna da je genocid u Gazi uništio njegov imidž plemenitog projekta na Zapadu. Rat protiv Irana je njegova polisa osiguranja.
Islamska Republika se sada bori za svoj život. Njeno rukovodstvo, tako često nazivano fundamentalističkim i nepromišljenim, u stvarnosti je bilo previše oprezno.
Prekasno je shvatila da će rat potpunog uništenja koji Izrael vodi u Gazi, Libanu i Siriji pokucati na njena vrata. Dva puta je bila uvučena u pregovore, a svaki put su SAD pregovore tretirale kao pokriće za vojnu kampanju odrubljivanja glava.
Fatalna greška
Iranska teška situacija seže sve do toga kako je reagirao na događaje od 7. oktobra 2023. godine. Neposredna reakcija Irana i Hezbolaha bila je odbijanje molbi brigada Kasama da se infiltriraju u Izrael sa sjevera i istovremeno započnu drugi front.
- oktobar nije zamišljen kao ograničena kampanja napada na vojnu bazu na jugu, već kao početak oslobodilačkog rata. Kada su i Hezbollah i Iran u početku odbili da se uključe, svaki od njih je dozvolio da ih Izrael jednog po jednog uništava.
Iran je napravio fatalnu grešku slušajući poruke koje su on i Hezbollah dobijali od Bidenove administracije. Trebalo mu je vremena da reagiraju, ali kada je to učinio, pokojni vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah nazvao je napade Hamasa 7. oktobra “100 posto palestinskom operacijom”, napominjući da ni njegova organizacija ni Iran nisu bili svjesni šta se sprema: “To nema veze ni sa kakvim regionalnim ili međunarodnim pitanjima.”
Do trenutka kada je govorio, Hezbollah je već izgubio 57 ljudi u razmjenama na granicama, tako da nije ništa radio. Ali je dozvolio da bude postepeno uvučen u rat koji je Izrael tempirao. Tako su Hamas, Hezbollah, a sada i Iran, svi redom ubijeni. Niko od njih nije djelovao sihronizirano.
Sa zakašnjenjem, Iran je naučio ove lekcije. Sada vodi drugačiju kampanju od one koju je vodio 12 dana prošlog juna.
Zatim je svu svoju vatrenu moć usmjerio na salve raketa prema Izraelu. Danas su glavne mete Irana SAD i njihovi saveznici u Zaljevu.
Kao što je iranski komentator Trita Parsi objavio na X (ranije Twitter): „Teheran je zaključio da je izraelska tolerancija na bol vrlo visoka – sve dok SAD ostaju u ratu. Dakle, fokus se prebacuje na SAD… Iran shvata da su mnogi u američkom sigurnosnom establišmentu bili uvjereni da je iranska prošla suzdržanost odražavala slabost i nesposobnost ili nespremnost da se suoči sa SAD-om u direktnom ratu“, primijetio je.
„Teheran sada čini sve što može da pokaže suprotno – uprkos ogromnoj cijeni koju će i sam platiti. Ironično, atentat na Khamneija je olakšao ovu promjenu.“
Visoka cijena
Dakle, u roku od 24 sata, Iran je zatvorio Hormuški moreuz, bombardirao Dubai, zaustavio najveću saudijsku rafineriju nafte i proizvodnju i izvoz tečnog prirodnog gasa u Dohi. Brodovi na ušću Meksičkog zaliva su u plamenu. Većina letova je obustavljena. Cijene nafte i gasa su porasle.
Iranski dronovi su također ciljali francusku vojnu bazu u Abu Dabiju i britansku bazu Kraljevske avijacije Akrotiri na Kipru. Iran nastoji internacionalizirati Trumpov napad tako što će ga učiniti što skupljim za globalnu ekonomiju.
Pod jakom i neprekidnom vatrom, zaljevske države su – barem do sada – izbjegle eskalaciju. Saudijska Arabija, Katar i Oman su mjesecima upozoravali Trumpa da ne napada Iran. On je ignorirao njihove savjete i sada plaćaju visoku cijenu.
Kada se američki senator Lindsey Graham pohvalio da je “uključio” Mohammeda bin Salmana u napad na Iran, saudijski prijestolonasljednik je zapravo radio suprotno. Rekao je svojim zaljevskim susjedima da izbjegavaju poduzimanje bilo kakvih koraka koji bi mogli izazvati odgovor Teherana ili njegovih posrednika i gurnuti regiju ka širem sukobu.
Rijad ima dobre razloge za oprez. Održavao je primirje s Hutima na sjeveru Jemena, a oni se još nisu ozbiljno uključili.
Ali čak i nakon američke kampanje bombardiranja prošle godine, Huti su i dalje borbena snaga, naoružani raketama dometa 2.000 kilometara i dronovima dometa do 2.500 kilometara.
Isto tako i iračke milicije: upravo s njihove teritorije su 2019. godine lansirane dronove na Aramcova naftna postrojenja u Abqaiqu i Khuraisu u istočnoj Saudijskoj Arabiji.
Prekrajanje karte
Koliko dugo zaljevske države mogu održati ovu poziciju je upitno, jer Iran gura cijelo Vijeće za saradnju Zaljeva na ljestvici eskalacije.
Sada postoje dva glavna scenarija za Iran. Ili će američko-izraelska kampanja bombardiranja izazvati potpuni kolaps komande i kontrole, a režim će pasti – ili će režim zadržati kontrolu i uspješno voditi rat do primirja.
Ubistvo Khamneija tokom Ramazana zapravo bi moglo biti iskra koja podmlađuje iransku revoluciju, dajući joj novu svrhu. To bi samo po sebi predstavljalo pobjedu – jer Iran zna da je slaba karika u ovom ratu sam Trump.
Ako Iran nastavi rat dovoljno dugo, to će negativno utjecati na Trumpa unutar njegovog biračkog tijela Maga. To će otkriti istinu da je Izrael uvukao Trumpa u rat koji nije bio potreban ni njegovim pristalicama, ni SAD-u.
Ali ako Iran popusti, onda možemo biti sigurni u razorne posljedice širom Zaljeva. Građanski rat u Iranu ima potencijal da pošalje milione izbjeglica na zapad.
A ni Netanyahuov rat neće biti završen. Izrael se kladi na slabost arapskih država da se odbrane i nastoji ih dodatno oslabiti.
Jer samo oko kontura oslabljenog susjedstva Izrael može preoblikovati kartu Bliskog istoka i uspostaviti novi Sykes-Picot sistem.
Tada je samo pitanje vremena kada će Netanyahu proglasiti Tursku sljedećim Amalekom Izraela.
(TBT, MEE)
