Piše: Fyodor Lukyanov, thebosniatimes.ba
Temeljni obuzdavajući elementi međunarodnih odnosa danas se razgrađuju. Rat protiv Irana samo će ubrzati taj proces i produbiti kaos koji već oblikuje globalnu politiku. Kakav god bio ishod trenutne krize, napad SAD-a i Izraela na Iran imat će posljedice daleko izvan sudbine same Islamske Republike. Ono što je zapravo na kocki jest percepcija onoga što je moguće i prihvatljivo u međunarodnim odnosima. Ta se percepcija mijenja, i to ne na bolje.
Prije svega, svako pozivanje na međunarodno pravo, koje formalno podupire diplomatiju, izgubilo je čak i svoje simboličko značenje. Kad su se SAD pripremale napasti Irak 2002. i 2003., još su smatrale potrebnim tražiti rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a. Colin Powell pojavio se pred UN-om držeći epruvetu namijenjenu dokazivanju postojanja iračkog oružja za masovno uništenje, popraćenu pomno osmišljenom retorikom. Argument je propao, ali sam je pokušaj bio važan. Odražavao je uvjerenje da je neki oblik opravdanja još uvijek potreban.
Danas je čak i taj refleks nestao. Ni neprijateljstva prošlog ljeta ni trenutačna eskalacija nisu uključivala nikakav pokušaj pribavljanja odobrenja od međunarodnih institucija. U Washingtonu se rasprava preusmjerila unutra. Kritičari sada tvrde da Donald Trump nije imao ustavnu ovlast zapravo pokrenuti rat bez odobrenja Kongresa, nešto što je George W. Bush formalno pribavio prije invazije na Irak. No to je unutarnji američki spor. Vanjska se legitimnost više ne smatra relevantnom.
Sam diplomatski proces okrenut je naglavce. I najnovijem dvanaestodnevnom ratu između Izraela i Irana u maju prošle godine i trenutačnoj agresiji prethodili su intenzivni pregovori. Ti razgovori nisu bili puko teatralno izvođenje. Konkretni prijedlozi za rješavanje nuklearnog pitanja bili su raspravljani. Ipak, u obama slučajevima pregovori su prelijevali izravno u vojnu akciju bez ikad formalnog prekida.
U slučaju Izraela taj je pristup barem dosljedan. Izraelske vođe nikad nisu skrivali svoj cilj uništenja iranskog režima i otvoreno su odbacivali diplomaciju kao uzaludnu. SAD je, nasuprot tomu, koristio dijalog cinično. Ne kao put prema kompromisu, nego kao sredstvo spuštanja iranskog garda prije udarca.
Koje će lekcije zemlje koje trenutno pregovaraju sa SAD-om izvući iz ovoga? Očito je. Ne možete vjerovati procesu. Možete se osloniti samo na sebe i vlastitu snagu. U najmanju ruku trebate polugu utjecaja koju vaš sugovornik ne može zanemariti. Osim toga, logika postaje još mračnija.
Po prvi put od ubistva Muammara Gaddafija vođa suverene države eliminiran je ciljanim udarom. Štoviše, to je javno predstavljeno kao pozitivno postignuće, čak i kao doprinos miru. Ali Khamenei bio je legitimni čelnik članice UN-a, priznat od gotovo cijele međunarodne zajednice i potpuno uključen u međunarodne odnose. To je uključivalo pregovore s upravo onim akterima koji su organizirali napad, pregovore koji su se nastavili sve do trenutka kad je sila upotrijebljena.
Atentat na vođu države od strane vojske druge države, proveden namjerno i slijedeći isti model koji se rabi protiv vođa terorista ili narkokartela, predstavlja novu etapu u svjetskoj politici. Kontrast s prethodnim slučajevima promjene režima poučan je. Gaddafija su ubili Libijci usred unutarnjeg kolapsa. Saddam Hussein pogubljen je nakon suđenja provedena pred iračkim sudom, koliko god njegova pravičnost bila upitna. Slučaj Irana drukčiji je. On oponaša metodu koju je Izrael primijenio protiv čelnika Hezbollaha i Hamasa, metodu koju je u potpunosti podupro Washington.
Ono što se razgrađuje jesu posljednja preostala ograničenja naslijeđena iz ranijih razdoblja. Državna legitimnost više nije utemeljena na formalnom priznanju ili pravnom statusu, nego na okolnostima i osobnim preferencijama. Međunarodni odnosi počinju nalikovati igri ruskog ruleta. U prošlosti su norme često bile kršene, a moral se tumačio različito među kulturama. Ali postojali su okviri. Ti se okviri sada odbacuju.
Budući da je ta erozija bila postupna, mnoge političke elite tretiraju te događaje kao tek još jednu oštru, ali razumljivu epizodu geopolitičkog rivalstva. Varaju se. Za protivnike SAD-a zaključci su neizbježni.
Prvo, pregovaranje s Washingtonom besmisleno je. Jedine su alternative kapitulacija ili priprema za ishod utemeljen na sili.
Drugo, sve je vjerojatnije da više nema kamo uzmicati i ništa za izgubiti. U tomu je scenariju svaki „konačni“ argument legitiman, uključujući crveni gumb, bio on doslovan ili figurativan.
Ti zaključci vrijede bez obzira na to kako će se događaji u Iranu odvijati. Čak i ako se pojavi ishod u venezuelskom stilu, prijenos moći iza pozornice osmišljen da zadovolji vanjske dionike, šteta neće biti poništena. Mehanizam za nasilnu promjenu vlada demonstriran je i daleko je oštriji od obojenih revolucija iz 2000-ih. Otpor prema njemu očvrsnut će, ne omekšati. U određenim scenarijima posljedice bi mogle biti katastrofalne.
Postoji i šira regionalna dimenzija. Invazija na Irak 2003. ostaje ključna referentna tačka. Ta je kampanja razbila poslijeratni bliskoistočni poredak. Brzi poraz Saddamove vojske stvorio je euforiju u Washingtonu i optimizam glede preoblikovanja regije prema američkim smjernicama. Dogodilo se suprotno. Kontrola je oslabila, neočekivani akteri dobili su moć, a nestabilnost se proširila. Ironično, uspon Irana kao regionalne sile i sam je bio proizvod uništenja Iraka.
Ako se Iran sada transformira vojnom silom, regija će ponovno ući u novu i nepredvidivu fazu. Trumpova vizija Bliskog istoka jednostavna je. Izrael treba postati dominantna vojna sila, dok se ekonomska integracija s monarhijama Zaljeva produbljuje u interesu Sjedinjenih Država. Iran stoji na putu – i kao izvor straha za svoje susjede i kao suvereni akter s vlastitim interesima i partnerstvima. Uklonite ga ili onesposobite i vojno-komercijalna arhitektura izgleda održivo.
No Irak bi trebao poslužiti kao upozorenje. Iran je previše cntralan za političko, kulturno i povijesno tkivo Bliskog istoka da bi se bilo kakav takav plan nesmetano odvijao. Prema procurjelim informacijama, Trump je oklijevao prije odobravanja napada. Uvjerili su ga obećanjem ogromnih dobitaka: kontrola nad Zaljevom, poluga utjecaja na područjima koja se protežu od Kavkaza do Središnje Azije i nove komercijalne prilike usklađene s njegovim svjetonazorom. Na papiru je logika uvjerljiva. U stvarnosti se ti projekti rijetko odvijaju kako je planirano.
Konačni zaključak nije nov. Prisila i gola sila sve su glavni aduti u globalnoj politici. Sve je ostalo sporedno. Čak ni pretvaranje o moralnom ili ideološkom opravdanju više nije potrebno. Kako će države odgovoriti na tu stvarnost stvar je izbora. No pretvarati se da ona ne postoji više nije opcija.
(TBT)
