Ako vam neko danas još uvijek ponavlja mantru da “ništa nije dokazano” u aferi Epstein, onda svjesno ignorira stvarnost. Ovo više nisu glasine, nego dokumenti, mailovi, iskazi, fotografije i obrasci ponašanja koji se ponavljaju do razine groteske. Nismo u zoni teorija, nego u zoni neugodnih činjenica.
Jeffrey Epstein nije bio usamljeni čudak koji je slučajno zalutao među elitu. Bio je čvorište mreže u kojoj se odrasli i moćni ljudi redovito pojavljuju u situacijama koje nemaju nikakvo normalno objašnjenje. Kad se takvi obrasci ponavljaju godinama, “nisam znao” prestaje biti obrana i postaje uvreda zdravom razumu.
Fotografije u “opuštenim” pozama s maloljetnicama, glave skrivene, kadrovi rezani, kontekst navodno izgubljen. Privatni stanovi u Londonu i Parizu, letovi bez jasnog traga, druženja koja nikad nisu bila dovoljno važna da se pamte, ali su uvijek bila dovoljno privatna da se skrivaju. Sve to navodno ništa ne znači, ali nekako uvijek ispliva na površinu.
Najnoviji dokumenti koje su secirali ozbiljni mediji poput Financial Times dodatno razbijaju iluziju slučajnosti. Oni pokazuju dubinu odnosa između Epsteina i Sultan Ahmed bin Sulayem, dugogodišnjeg čelnika DP World, i to godinama nakon Epsteinove prve presude. Ne radi se o hladnim, formalnim kontaktima, nego o prijateljskom tonu koji ne ostavlja puno prostora za nevino tumačenje.
U tim prepiskama u istom se dahu raspravlja o Kuranu, toleranciji i prijateljstvu s drugim religijama, a zatim se bez zadrške prelazi na hvalisanje “isprobavanjem svježe Ruskinje na jahti”. Sulayem piše Epsteinu: “Hvala ti, prijatelju. Odoh isprobati svježu, stopostotnu Ruskinju na svojoj jahti“.
Epstein ne reagira kao netko kome je neugodno, nego odgovara lojalno i laskavo, kao čovjek koji prepoznaje “pouzdanog prijatelja”. To nije jezik distance, to je jezik bliskosti.
Sultan Bin Sulayem, Epstein i Ruskinje
Tu dolazimo do dijela koji se uporno gura pod tepih i naziva “neugodnom spekulacijom”. U obavještajnom svijetu odavno nije tajna da se atraktivne mlade žene, uključujući i ruske djevojke, ponekad koriste kao instrumenti prikupljanja informacija, kompromitacije i stvaranja poluga utjecaja. To ne znači da je svaka žena agent, ali znači da takvi obrasci postoje i da ozbiljne službe o njima razmišljaju desetljećima, a ne kao teoriju zavjere s interneta.
U tom kontekstu, mailovi o “svježim Ruskinjama”, jahtama i privatnim aranžmanima ne izgledaju više samo kao perverzna razmetanja, nego kao potencijalno savršeno okruženje za kompromitaciju ljudi na vrhu moći. I opet, ne tvrdimo da se to sigurno dogodilo, ali tvrditi da je takva mogućnost nemoguća vrijeđa i logiku i povijesno iskustvo obavještajnih igara.
Dokumenti dalje govore o “treningu” maserki, putovanjima i porukama poput one da “nijedna djevojka večeras nije sigurna”. Pravnički će se reći da to ne dokazuje kazneno djelo. Ljudski i sigurnosno gledano, to su rečenice koje bi u svakom ozbiljnom sustavu upalile sve alarme.
U isto vrijeme, javnost gleda kako ljudi iz tih krugova daju ostavke, povlače se, šalju nejasne isprike, nestaju iz javnog prostora i angažiraju odvjetnike. Ako nema problema, čemu panika. Ako nema krivnje, zašto bijeg. Takve reakcije ne viđamo kad je sve čisto.
Da Epstein nije bio samotni predator, potvrđuje i pravomoćna presuda Ghislaine Maxwell, osuđene zbog organiziranog podvođenja maloljetnica. Sistem je postojao, imao je logistiku i suradnike. Bajka o izoliranom manijaku tu se definitivno raspada.
NSA, CIA, MI6, KGB i Mossad
U tom svjetlu pitanje postaje još teže i opasnije. Ako javnost vidi tek djeliće, mailove i fragmente, što se onda nalazi u stvarnim arhivama država i službi. Možete li zamisliti što bi se dogodilo kada bi NSA, CIA, MI6, KGB ili Mossad objavili sve što znaju, bez redakcija i bez zaštite političkih i ekonomskih interesa.
Ovo nije tvrdnja da je neko povlačio konce iz sjene, nego priznanje da živimo u dobu u kojem je naivno vjerovati da takve arhive ne postoje ili da su prazne. Ako obični novinari iz objavljenih dokumenata mogu rekonstruirati obrasce, onda je iluzorno misliti da institucije s neusporedivo većim kapacitetima “nisu primijetile ništa”.
Slične osobe financiraju NVO
Dok Zapad javno glumi moralnu paniku uz pažljivo dozirane informacije, isti krugovi moći godinama financiraju nevladine organizacije na Balkanu koje pod krinkom demokratije i slobode mišljenja često djeluju kao amortizer i cenzor neugodnih tema. Umjesto pitanja, nude “odgovornost”, umjesto sumnje nude etikete, a umjesto istine – tišinu.
Zato je danas sve očitije da ne živimo u dobu neznanja, nego u dobu kontroliranog znanja. Epstein je samo pukotina kroz koju se vidi šira slika sistema u kojem dokumenti postoje, ali se istina dozira. I upravo zato postaje jasno da živimo u jednom od najmračnijih razdoblja ljudske civilizacije, ne zato što informacija nema, nego zato što ih ima previše da bi se sakrile, a još uvijek premalo da bi se o njima smjelo govoriti bez posljedica, piše Logicno.
(TBT)
