Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Prekid vatre je kada Izraelci ne ginu. Prekidom vatre zovemo i kada Izraelci ne ginu, a u Gazi ima preko 400 mrtvih, od kojih su mnogi djeca. I kada Izrael usred primirja sruši 2.500 kuća u Gazi, a ministar odbrane Israel Katz čestita vojnicima na njihovim akcijama, mi to i dalje smatramo prekidom vatre. Prekid vatre je i kada se stotine hiljada Gazana, zaglibljenih u blatu, smrzava od hladnoće.
Prekid vatre je i kada hiljade teških bolesnika umire, jer im Izrael uskraćuje medicinsku pomoć i priliku da potraže pomoć van kaveza u koji smo ih zatvorili. Kada vas fina gospođa na večeri za šabat pita da li u Gazi još uvijek ima naših vojnika, dok je pola Pojasa okupirano od strane naših vojnih snaga – to je jasan znak da je nastupio prekid vatre, barem u svijesti Izraelaca. I dok se život vraća u normalu uz takmičenja u kuhanju i pjevanju i skandal o curenju informacija njemačkom Bildu, nema sumnje da je nastupio prekid vatre. Ali kada pripadnici Hamasa izađu iz svojih skrovišta i postave improviziranu eksplozivnu napravu među ruševinama Gaze, onda je to teško kršenje primirja.
Kada Izraelci ne ginu, sve ostalo je nebitno. I zašto bi neko uopće mislio o Gazi, ako tamo ne gine niko od naših? Kada sirene ne zavijaju u Izraelu, to je primirje. Činjenica da se nastavlja sa bombardiranjem Gaze (bez zavijanja sirena) je nebitna. Čak i svijet pokazuje znake umora. Osnovano je „mirovno vijeće“ koje neće pomoći nijednom izbjeglici iz Gaze. Kada naši ne ginu vraćamo se u rutinsku ulogu žrtava oktobarskog napada i beskrajno prepričavanje priča o otetim Izraelcima. Ne želimo da čujemo ni riječ o tome da Gaza i dalje postoji. Kada Izraelci ne ginu Gaze nema, a sa njom nestaje i palestinsko pitanje.
Kada naši ne ginu sve je u redu. Možemo se vratiti poricanju Gaze i općem zaboravu te teme. Kada Izraelci ne ginu na Zapadnoj obali život je med i mlijeko. Činjenica da je desetine Palestinaca ubijeno na Zapadnoj obali je još manje zanimljiva od stotina ubijenih u Gazi u istom periodu. Vojna komanda na Zapadnoj obali nije čula za prekid vatre u Gazi. Sve drakonske mjere uvedene na početku rata u Gazi i dalje su na snazi, nijedna nije ukinuta ili ublažena. Zašto se ratni dekreti ne ukidaju sa završetkom rata? Na našim putevima je podignuto 900 kontrolnih punktova i oni su tu i poslije prekida vatre. Od početka rata sva palestinska naselja su opasana čeličnim kapijama, koje naše vlasti otvaraju i zatvaraju. I broj pogroma se ne smanjuje. Ali važno je da naši ne ginu.
Nametnuti sporazum o prekidu vatre podrazumjeva da je Izraelu dozvoljeno sve, dok je drugoj strani zabranjeno i da diše. Svi taoci su vraćeni, osim tijela jednog vojnika, i odmah je zaboravljeno naše obećanje: kada se svi oteti vrate, Izrael izlazi iz Gaze. Sjeća li se iko tog obećanja? Oteti su se vratili, a Izrael je još uvijek u Gazi, i to zauvijek.
Prekid vatre je utišao kritiku Izraela. Mnoge vlade su samo čekale priliku da nas opet prigrle. Pažnja svjetske javnosti se preselila na Venecuelu i Iran. Trump tako širi dalje svoj fiktivni mir na Bliskom istoku, a Izraelci govore da je rat u Gazi bio pravednički i da je postigao svoj cilj. Sada je to gotovo. Naši ne ginu. Sve ostalo je nevažno.
(TBT, Haaretz)
