Piše: Chris Hedges, thebosniatimes.ba
Naše prokletstvo je ono što historičarka Barbara Tuhman naziva „ratobornom lahkomislenošću senilnih imperija“.
Živimo u svijetu u kome možeš do mile volje da pričaš o svakojakim međunarodnim divotama i temama, ali naš svijet, Jake, to je stvarni svijet, kojim upravlja snaga, kojim upravlja sila, kojim upravlja moć. To su gvozdeni zakoni koji vladaju svijetom od pamtivijeka – Stephen Miller Jakeu Tapperu na CNN-u, 5. januara 2026.
Onaj ko želi živjeti, mora se boriti. Onaj ko se ne želi boriti u ovom svijetu, gdje je neprestana borba zakon života, nema pravo postojati. Možda su ovo teške riječi, ali na kraju krajeva, to je tako – Adolf Hitler, „Majn kampf“
Fašistička država teži da koristi silu i da komanduje. Ovde se rimska tradicija otjelotvoruje u shvatanju o nadmoći sile nad društvom. Imperijalna moć, kako je shvata fašistička doktrina, nije samo teritorijalna, vojna ili ekonomska; ona je takođe duhovna i etička… Fašizam u imperijalističkom duhu – odnosno tendenciji nacije da se širi – vidi manifestaciju sopstvene vitalnosti – Benito Musolini, „Doktrina fašizma“
Sva carstva, kada umiru, obožavaju idola rata. Rat je spas za carstvo. Rat vaskrsava prošlu slavu. Rat će naučiti neposlušne da se pokoravaju. Ali oni koji se klanjaju pred idolom rata, zaslijepljeni hipermuževnošću i ohološću, nisu svjesni toga da preuzimanjem osobina svog idola gube identitet i završavaju „samožrtvovanjem“, žrtvovanjem racionalnog prosuđivanja zarad fantazije o idolu. Ekpiroza (ekpyrosis), velika vatra koja uništava svijet prema drevnim stoicima, dio je ciklične prirode vremena. I tu spasa nema. Fortuna. Postoji vreme za individualnu smrt. Postoji vrijeme za kolektivnu smrt. Na kraju, sa iznurenim građanima koji čeznu da ih nema, carstva pale sopstvenu pogrebnu lomaču.
Naši vrhovni propovednici rata, Donald Trump, Marko Rubio, Pete Hegseth, Stiven Miler i načelnik Združenog generalštaba, general Dan „Razin“ Caine, ne razlikuju se od ludaka i šarlatana koji su uništili brojna carstva u prošlosti – oholih vođa Austrougarskog carstva, militarista u carskoj Njemačkoj i nesretnog dvora carske Rusije u Prvom svetskom ratu. Njih su slijedili fašisti u Italiji pod Benitom Musolinijem, u Njemačkoj pod Adolfom Hitlerom i vojni vladari carskog Japana u Drugom svjetskom ratu. Ove političke tvorevine su počinile kolektivno samoubistvo.
Pile su isti kobni eliksir kojim se opijaju Stiven Miler i ostali u Trumpovoj Bijeloj kući. I oni nastoje da, industrijski organiziranim nasiljem preoblikuju univerzum. I oni misle da su svemoćni. I oni sebe vide kao idole rata. I oni zahtjevaju da im se pokorava i da im se divi.
Uništavanje je za njih stvaranje. Neslaganje je pobuna. Svijet je jednodimenzionalan. Jaki protiv slabih. Jedino je naša nacija velika. Druge nacije, čak i saveznici, odbacuju se sa prezirom.
Arhitekte ove imperijalne zaluđenosti su dvorske lude i klovnovi-ubice. Ismijavaju ih i preziru oni koji obitavaju u stvarnom svijetu. Ropski ih prate oni koji su očajni i obespravljeni. Njihova poruka je privlačna jer je jednostavna. Njihove političke bajke obećavaju povratak izgubljenog svijeta, mitskog zlatnog doba. Slika stvarnosti se prelama isključivo kroz prizmu ultranacionalizma. Drugo lice ultranacionalizma je rasizam.
„Nacionalista je, po definiciji, ignorant“, napisao je jugoslovensko-srpski romanopisac Danilo Kiš.„Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lahko, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste.“
Ova zatucana ljudska bića nisu u stanju da čitaju druge. Oni prijete. Oni teroriziraju. Oni ubijaju. Vještina vladanja politikama balansiranja moći između naroda ili pojedinaca daleko je iznad njihove skučene mašte. Nedostaje im inteligencija – emocionalna i intelektualna – da se nose sa složenim, stalno promjenljivim peščanim dinama starih i novih saveza. Ne mogu da vide sebe onako kako ih vidi svijet.
Diplomatija je, po pravilu, pritajena i varljiva. Po svojoj prirodi je manipulativna. Ali zahtjeva razumjevanje drugih kultura i tradicija. Zahtjeva i da se „uđe u glavu“ protivnika ili saveznika. Za Trumpa i njegove poslušnike, to je nemoguća misija.
Vješte diplomate, poput princa Klemensa von Metternicha, ministra spoljnih poslova Austrijskog carstva, koji je dominirao evropskom politikom nakon poraza Napoleona, to čine sastavljanjem sporazuma i ugovora poput Koncerta Evrope (1815-48) koji je usvojen na Bečkom kongresu (1814-15). Meternih, koji nije bio prijatelj liberalizma, vješto je održavao Evropu stabilnom sve do revolucija 1848. godine.
Izvještavao sam o Richardu Holbrookeu, pomoćniku državnog sekretara Sjedinjenih država, dok je pregovarao o okončanju rata u Bosni. Bio je nadmjen i opijen sopstvenom slavom. Nadigravao se sa balkanskim ratnim vođama u bivšoj Jugoslaviji sve dok nisu pristali da obustave borbe i potpišu Dejtonski mirovni sporazum – ali tek nakon što su avioni NATO-a bombardirali srpske položaje na brdima oko Sarajeva.
Holbrooke nije mnogo cijenio diplomate koji su se muvali po konferencijskim salama u Ženevi, dok je u Bosni 100.000 ljudi bilo ubijeno ili nestalo, dok ih je, prema nekim procjenama, izbjeglo oko 900.000, a 1,3 miliona bilo interno raseljeno. Gajio je prezir prema vojnim komandantima koji su odbijali da se upuste u rizične operacije. Gnušao se hrvatskih, srpskih i muslimanskih lidera koje je morao utjerati u tor da bi potpisali mirovni sporazum.
Holbrooke, čiji su silovit način i vulkanska energija bili legendarni, ostavljao je za sobom povrijeđene sujete i ogorčene, omalovažene kolege. Ali, samo je on znao kako da svoje protivnike nagovori i ubjedi da postupe po njegovoj zamisli. Upoređivali su ga, u ne baš laskavom poređenju, sa Julesom Cardinalom Mazarinijem, lukavim prelatom i državnikom iz 17. stoljeća koji je učvrstio nadmoć Francuske među evropskim silama. „On podilazi, laže, ponižava: on je neka vrsta brutalnog i šizofrenog Mazarina“, rekao je o Holbrookeu jedan francuski diplomata tokom pregovora u Daytonu, u izjavi za Figaro.
Istinito. Koliko god bio nepredvidljiv, Holbrooke je razumio u kojoj mjeri je važno preplitanje sile i diplomatije. Zato nacije imaju diplomate. Zato su veliki diplomati jednako važni kao i veliki generali.
Gangsterske države nemaju potrebu za diplomatijom. Trump i Rubio su, iz tog razloga, uništili State department, zajedno sa drugim oblicima „mehke“ moći, kojima je Amerika širila svoj utjecaj bez upotrebe sile: riječ je o ulozi SAD u Ujedinjenim nacijama, o djelovanju Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), o američkom Institutu za mir – koji je preimenovan u Donald J. Trump Institute of Peace, nakon što je većina upravnog odbora i osoblja otpuštena, a na kraju je ukinut i Glas Amerike.
Diplomate su, u gangsterskim državama, svedene na ulogu kurira. Hitlerov ministar inostranih poslova, Joachim von Ribbentrop, čije je glavno iskustvo u spoljnim poslovima do 1933. godine bila prodaja lažnog njemačkog šampanjca u Velikoj Britaniji, imenovao je na diplomatske položaje u inostranstvu partijske pisare iz redova „smeđih košulja“ – paravojnog krila nacističke stranke. Ministar spoljnih poslova Benita Musolinija je bio njegov zet, Galeazzo Ciano. Musolini, koji je vjerovao da je „rat za muškarca ono što je majčinstvo za ženu“, pogubio je Ciana zbog nelojalnosti. Trumpov specijalni izaslanik za Bliski istok, Steven Charles Witkoff, je investitor u nekretnine, koga u diplomatskim misijama često prati Trumpov bezlični zet Jared Kushner.
Italijanski filozof Benedetto Croce je duhovito primjetio da je fašizam stvorio četvrti oblik vladavine, onagrocracia, vladavinu magaraca koji njaču, odnosno nasilnih ignoramusa u sistemu korumpirane vlasti, i tako Aristotelovom tradicionalnom trijumviratu tiranije, oligarhije i demokratije dodao četvrti oblik vladavine.
Naša vladajuća klasa, demokrate i republikanci su, dio po dio, demontirali demokratiju. Njemačka i Italija, dvije ustavne države, takođe su se urušile mnogo prije dolaska fašizma. Trump, koji je simptom, a ne bolest, naslijedio je leš, iz koga on izvlači poveliku korist.
„Vjerujem da održavanje naše imperije po svijetu zahtjeva resurse i obaveze koji će neizbježno potkopati našu demokratiju i na kraju dovesti do vojne diktature ili njenog civilnog ekvivalenta“, napisao je Chalmers Johnson prije dvije decenije u svojoj knjizi „Nemezis: Posljednji dani američke republike“
Johnson nas upozorava: „Očevi naše nacije su ovo dobro razumjeli i pokušali su da stvore oblik vladavine – republiku – koja bi spriječila da se to dogodi. Ali kombinacija brojne stajaće vojske, gotovo neprekidnih ratova, vojnog kejnzijanizma i ogromnog rasta rashoda za vojsku, uništila je našu republikansku strukturu u korist imperijalnog predsjedničkog sistema. Nalazimo se na ivici gubitka demokratije zarad očuvanja našeg carstva. Kada nacija jednom krene tim putem, nastupa dinamika koja važi za sva carstva – izolacija, prenapregnutost sistema, ujedinjavanje snaga u svijetu koje se suprotstavljaju imperijalizmu i bankrot. Nemezis se nadvija nad životom naše slobodne nacije.“
Američka imperija, poražena u Iraku i Avganistanu – kao što je bila u Zalivu svinja na Kubi i u Vijetnamu – ništa nije naučila. Svaki put ulijeće u novi vojni poraz kao da se oni prethodni nikada nisu desili. I dalje vjeruje da joj nisu potrebni saveznici. I da će vladati svijetom.
Ako okupacija Grenlanda rasturi NATO, pa šta? Ako finansiranje i naoružavanje Izraela za politiku genocida i bombardiranje Irana i Jemena otuđi najveći dio zemalja globalnog Juga i razgnjevi muslimanski svijet, koga briga? Ako invazija i otmica predsjednika Venecuele vonja na jenkijevski imperijalizam, to je njihov problem. Niko više nije važan. Nacije koje gaze po svijetu poput King Konga usput pokupe smrtonosne viruse.
Johnson je pisao da ćemo, ukoliko nastavimo sa imperijalnom politikom našeg carstva, kao što je to činila Rimska republika, „izgubiti svoju demokratiju i sumornog lica dočekati konačni udar koji je svojstven kraju imperijalizma.“
Da nam slijedi konačni udar, a sa njim i pad urušenog američkog carstva, stara je priča. Ipak, to će biti kako za nas, tako i za kliku izroda raspoređenih u domaćoj verziji Žarijevog „Kralja Ibija“, strašan šok.
(TBT, The Chris Hedges Report)
