U toku su razgovori o uključivanju Turske u sporazum o međusobnoj odbrani koji su Saudijska Arabija i Pakistan potpisali prošlog septembra, što bi mogao označiti jednu od najdvosmislenijih promjena u razvoju sigurnosne arhitekture Bliskog istoka.
Prema Bloombergu, pregovori su u poodmakloj fazi i sporazum se smatra vjerovatnim, potencijalno proširujući sporazum koji svaku agresiju protiv jedne članice ocrtava kao napad na sve – formulacija koja je neminovno izazvala poređenja sa Članom 5 NATO-a.
Međutim, turski zvaničnici su pazili da ublaže očekivanja. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan potvrdio je da su razgovori sa Rijadom i Islamabadom u toku, naglašavajući da još nije potpisan nikakav sporazum.
Ta dvostruka poruka obuhvata samu prirodu inicijative: ne pojavu krutog vojnog bloka, već pokušaj formalizovanja preklapajućih sigurnosnih interesa usred regionalne nestabilnosti i rastućih sumnji u pouzdanost vanjskih sigurnosnih garancija.
Za Ankaru, privlačnost saudijsko-pakistanskog pakta leži manje u automatskim obavezama odbrane, a više u strateškom signaliziranju i fleksibilnosti. Pridruživanje ili labavo povezivanje sa paktom omogućilo bi Turskoj da proširi svoj regionalni sigurnosni utjecaj bez prekidanja veza sa NATO-om ili vezivanja za obavezujuće obaveze.
Da li će se ovo pretvoriti u značajnu promjenu u regionalnom odvraćanju zavisit će manje od teksta ugovora, a više od toga kako će se aranžman primjenjivati na spornim područjima i kako će ključni akteri, posebno Izrael i UAE, odlučiti da odgovore.
Od historijskih veza do strateškog štita
U svojoj srži, saudijsko-pakistanski odbrambeni pakt kojem se Turska sada navodno želi pridružiti nije nova kreacija, već institucionalizacija dugogodišnjeg sigurnosnog odnosa. Potpisan u Rijadu u septembru sporazum je formalizirao decenije vojne saradnje između kraljevstva i Pakistana, ugrađujući je u okvir međusobne odbrane bez uvođenja integriranih komandnih struktura ili automatskih vojnih okidača.
Ono što čini sadašnji trenutak značajnim nije postojanje saradnje, već odluka da se ona stavi pod klauzulu o međusobnoj odbrani. Turski interes bi uveo treću veliku regionalnu vojnu silu u aranžman, transformirajući ga iz saudijsko-pakistanskog pakta u labaviji trougaoni okvir.
Ipak, uprkos retorici “jedan za sve, svi za jednog”, sporazum ne ispunjava uvjete za garanciju u stilu NATO-a. Umjesto toga, proširio bi postojeću mrežu bilateralnih odbrambenih odnosa u labaviji, trougaoni format koji čuva političku diskreciju, a istovremeno projektira jedinstvo.
Kao što Eleonora Ardemagni, viša saradnica za istraživanje u ISPI-ju, primjećuje, logika iza mogućeg ulaska Turske prvenstveno se odnosi na signaliziranje, a ne na izgradnju bloka.
„Moguće proširenje saudijsko-pakistanskog pakta o međusobnoj odbrani na Tursku, ili manje obavezujuća formula saradnje koja povezuje Ankaru sa paktom, prvenstveno bi bila povezana sa obuzdavanjem Izraela“, rekla je za The New Arab.
Po njenom mišljenju, Saudijska Arabija je 2025. godine pojačala svoje dugogodišnje vojne veze s Pakistanom kako bi „dopunila smanjenje američkog odvraćanja u Zaljevu i obuzdala rastuću vojnu asertivnost Izraela na Bliskom istoku“.
Dozvoljavanje Turskoj da se pridruži sada slijedilo bi istu stratešku logiku, posebno jer Ankara nastoji odvratiti izraelske vojne aktivnosti u Siriji.
Tajming pojačava to tumačenje. Sporazum između Saudijske Arabije i Pakistana finaliziran je usred pojačane regionalne zabrinutosti nakon izraelskih vojnih akcija koje su odjeknule daleko izvan Gaze, i u kontekstu neizvjesnosti oko spremnosti Washingtona da garantira regionalnu sigurnost.
Za Rijad, kodifikacija sigurnosnih veza s partnerom s nuklearnim oružjem ponudila je oblik strateškog osiguranja; za Islamabad, ojačala je odnos koji pruža finansijsku podršku i diplomatsku podršku bez dubokog uplitanja u bliskoistočne sukobe.
Za Ankaru je privlačnost dvostruka. Odbrambeni odnosi Turske i Pakistana već su među najzrelijim nezapadnim partnerstvima Ankare. Turska je Pakistanu isporučila pomorske platforme, modernizirala avione, proširila zajedničke vojne vježbe i produbila saradnju na dronovima i srodnim sistemima.
Ove veze su se postepeno razvile od prodaje oružja do koprodukcije i strateške koordinacije, što Pakistan čini partnerom niskog rizika iz perspektive Ankare.
Saudijska Arabija ima drugačiju ulogu. Tokom proteklih pet godina, Ankara je namjerno obnovila veze s Rijadom nakon perioda dubokog prekida, prepoznajući rastuću težinu kraljevstva kao diplomatskog posrednika i ekonomskog centra.
Turski zvaničnici sve više smatraju prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana regionalnim akterom s privilegiranim pristupom Bijeloj kući – prednost za koju Ankara vjeruje da bi mogla pomoći u ublažavanju trenja s Washingtonom u vrijeme kada je pozicija Turske unutar NATO-a i dalje sporna. Zajedno, oni pružaju okvir kroz koji Ankara može zaštititi sebe od strateške neizvjesnosti bez preuzimanja obavezujućih odbrambenih obaveza.
Ova logika pomaže u objašnjavanju opreza Turske. Kao što je Fidan naglasio, diskusije su i dalje istraživačke. Ankara želi koristi od pridruživanja bez ograničenja automatskih obaveza. U tom smislu, pakt se ne shvata kao fiksni sigurnosni blok, već kao fleksibilna platforma za političku signalizaciju – ona koja se može aktivirati ili umanjiti u zavisnosti od područja djelovanja i trenutka.
Rastuća konvergencija turskih i saudijskih vizija
Tursko rekalibriranje prema Saudijskoj Arabiji ukorijenjeno je u teškim lekcijama izvučenim iz decenije nakon Arapskog proljeća. Ankarina rana strategija podrške pokretima koji žele svrgnuti centralne vlade dosljedno je potkopavala njene vlastite interese.
U Siriji je kolaps države gurnuo milione izbjeglica u Tursku i omogućio pojavu autonomne kurdske regije duž njene granice. U Libiji je slom vlasti koštao turske kompanije milijarde u suspendiranim ugovorima. Regionalno je politika ostavila Ankaru izoliranom i sve ovisnijom o kapitalu Zaljeva kojem više nije mogla pristupiti.
Od 2020. godine Turska je prilagodila kurs. Preusmjerila se ka podršci jakim centralnim vladama, smanjila podršku pokretima povezanim s Muslimanskom braćom i popravila veze sa silama Zaljeva. Ankara sada smatra stabilizaciju kroz trgovinu, investicije i integraciju infrastrukture ključnom i za ekonomski oporavak i za diplomatski utjecaj.
Ovaj pristup se sve više preklapa sa strategijom Saudijske Arabije “Vizija 2030”. Rijad se udaljio od konfrontacijske regionalne politike prema deeskalaciji i stabilizaciji usmjerenoj na državu, popravljajući veze s Katarom, normalizirajući odnose s Turskom, postižući sporazum s Iranom uz posredovanje Kine i nastojeći upravljati tenzijama u Jemenu.
U više područja turska politika slijedila je istu putanju – ponekad u dogovoru sa Saudijskom Arabijom, u drugim slučajevima paralelno s njom, ali ključno se krećući u istom smjeru.
U Jemenu se Turska uskladila sa naglaskom Saudijske Arabije na jedinstvu i teritorijalnom integritetu, prilagođavajući svoj stav u skladu sa širim odnosima sa zaljevskim silama. U Siriji, Ankara i Rijad su se ujedinili iza nove vlade u Damasku, oboje smatrajući snažnu centralnu vlast neophodnom – da Turska riješi pitanje Radničke partije Kurdistana (PKK) i repatrijacije izbjeglica, a da Saudijska Arabija obuzda iranski utjecaj i regionalno prelijevanje.
Ista logika vrijedi i u Sudanu, gdje obje strane podržavaju Sudanske oružane snage (SAF) pod generalom Abdelom Fattahom al-Burhanom, čija je zemlja zaglavljena u unutrašnjem sukobu sa Snagama za brzu podršku (RSF) koje podržavaju UAE, te u Libiji, gdje se čini da je Rijad sve više sklon saradnji s vladom u Tripoliju, što je tiho prestrojavanje bliže dugogodišnjem stavu Turske.
U Somaliji, Turska i Saudijska Arabija su slično usklađene u podršci saveznoj vladi, kombinirajući sigurnosnu pomoć – najveća prekomorska vojna baza Ankare, TURKSOM, nalazi se u glavnom gradu Somalije, Mogadišu – s dugoročnim razvojem i ulaganjima u infrastrukturu duž koridora ključnog za pomorsku sigurnost Crvenog mora. Na ovim ratištima, konvergencija je manje vođena ideologijom, a više zajedničkim interesom za stabilizaciju krhkih država koje se nalaze na ključnim trgovačkim rutama koje povezuju Zaljev, Crveno more i Afriku.
Pakistanska uloga u ovom području je indirektnija, ali i dalje relevantna, jer Islamabad sve više koristi izvoz vojne opreme za ekonomsku i stratešku dobit širom Bliskog istoka i Afrike. U decembru je Pakistan potpisao ugovor vrijedan 4 milijarde dolara o prodaji vojne opreme – uključujući 16 borbenih aviona JF-17 – Libijskoj nacionalnoj armiji (LNA) sa sjedištem na istoku Libije.
Reuters je također izvijestio o razgovorima sa Saudijskom Arabijom o konverziji oko 2 milijarde dolara saudijskih kredita u kupovinu JF-17, čime bi se pakistanska odbrambena industrija dodatno vezala za Rijad. Odnedavno je, kao znak rastućeg saveza Pakistana s Ankarom i Rijadom, Islamabad blizu zaključenja ugovora o naoružanju vrijednog 1,5 milijardi dolara sa sudanskom vojskom. Paket bi navodno uključivao lahke jurišne avione Karakorum-8, dronove i sisteme protivvazračne odbrane.
Izrael, UAE i ograničenja novog saveza
Ova nova konvergencija podstakla je tvrdnje da prijavljeni interes Turske za pakt Saudijske Arabije i Pakistana signalizira formiranje antiizraelske ili antiUAE osovine. Stvarnost je nijansiranija.
Ardemagni upozorava da se Ankara ne smije geldati prvenstveno kroz prizmu protiv UAE. Iako napori Saudijske Arabije da okupi koalicije “istomišljenika” mogu intenzivirati konkurenciju s Abu Dhabijem, ona tvrdi da “s izuzetkom Somalije i Egipta, rastuća saradnja Turske i Pakistana s Rijadom neće utjecati na njihove bilateralne odnose s UAE”.
Sve tri zemlje, napominje ona, imaju snažan interes za očuvanje ekonomskih i finansijskih veza s Abu Dhabijem – od emiratskih investicija u Turskoj do trgovinskih sporazuma s Egiptom i Pakistanom.
Nedavni događaji naglašavaju ovu dinamiku. 19. januara, predsjednik UAE-a Mohammed bin Zayed posjetio je New Delhi, gdje je s indijskim premijerom Narendrom Modijem potpisao pismo namjere usmjereno na produbljivanje saradnje u oblasti odbrane i sigurnosti, uključujući industrijsku saradnju i pomorsku sigurnost.
Iako je uokvireno kao dio šireg strateškog partnerstva UAE-a i Indije, tajming je bio značajan. Za Ankaru i Rijad, posjeta je naglasila paralelne napore Abu Dhabija da konsolidira vlastitu mrežu sigurnosnih partnera širom Indijskog okeana i Južne Azije – prostora gdje Turska, Saudijska Arabija i Pakistan također žele proširiti utjecaj.
Međutim, iz izraelske perspektive slika izgleda zabrinjavajuće. Gallia Lindenstrauss, viša istraživačica na izraelskom INSS-u, i dalje je skeptična da bi Turska sklopila “sporazum o međusobnoj odbrani sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom koji će imati obavezujuću obavezu”. Takav potez, tvrdi ona, bio bi problematičan i zato što je Turska članica NATO-a i zato što bi bio u suprotnosti s naglaskom Ankare na samoodbrani i njenom nastojanju da izgradi autonomnu odbrambenu industriju.
Izrael također pomno prati ulogu Pakistana. “Izrael, kao i druge zemlje, prati odbrambenu saradnju između muslimanskih zemalja i Pakistana zbog nuklearnih kapaciteta potonjeg”, upozorava Lindenstrauss, tvrdeći da bi takva dinamika mogla pogoršati regionalne pritiske na širenje oružja.
Ona napominje da Izrael nije sam u svojoj zabrinutosti, ukazujući na Indiju i UAE, koje su obje odgovorile jačanjem vlastitih odbrambenih veza.
(TBT)
