Povijest vjere često se prepričava kao gotova činjenica – kao da su današnji pojmovi i dogme oduvijek bili jasni, prihvaćeni i neupitni. No 4. stoljeće kršćanstva razotkriva sasvim drugačiju sliku. Vjera je bila poput rastućeg stabla, bez čvrstog debla i jasnih grana i nitko još nije znao kako bi to stablo trebalo izgledati. U tom je trenutku arijanstvo eksplodiralo – kao ideja koja je izazvala Crkvu da definira samu sebe.
Da bismo razumjeli arijanstvo, moramo prvo razumjeti njegovu privlačnost. Ono je branilo sliku o Bogu u kojoj postoji jedan apsolutni, nedjeljivi Izvor, jedan Stvoritelj, bez unutarnjih podjela, bitnih slojeva ili “božanske geometrije”.
Krščanski svećenik Arije nije smatrao da ruši vjeru – naprotiv, vidio je sebe kao čovjeka koji čisti teologiju i vraća je onome što je, prema njemu, najlogičnije i najbliže božanskoj transcendentnosti.
U njegovoj viziji, Bog Otac je ono što i riječ “Bog” intuitivno znači – Prvi, Vječni, Nepostali. Isus Krist, koliko god uzvišen i jedinstven, nije istobitan Bogu. On je “rođen” – dakle u jednom trenutku nastao. A sve što nastaje, kakvo god savršenstvo posjedovalo, ipak nije Bog u punom smislu.
Arijev pogled imao je teološku dosljednost. Ako kažemo da Isus i Bog Otac dijele istu Božansku bit, onda – iz ljudske perspektive – dolazimo do gotovo paradoksalne slike: jedan Bog koji je tri osobe, ali ipak jedna bit. Arije je smatrao da to uvodi nelogiku, dvostrukost (ili trostrukost) u samo srce vjerovanja, stvarajući neobjašnjivu napetost.
Kada se danas kaže “crkva je pobijedila arijanstvo”, zvuči kao da je Arije bio neka ekscentrična figura iz sjene. No to je povijesno pogrešan osjećaj. U jednom razdoblju, nakon Nicejskog sabora, više biskupa na Istoku bilo je bliže arijanskom poimanju Boga nego nicejskom.
Mnogi carevi, vođe i narodi prihvatili su ga jer je intelektualno izgledao bliži racionalnosti, jer je stvarao teologiju s jasnim redom: jedan Bog – jedno načelo. I to je razlog zašto se danas, s povijesnim odmakom, arijanstvo može sagledati ne samo kao “krivovjerje”, nego i kao ozbiljan pokušaj očuvanja čiste monoteističke ideje u kršćanskom okviru.
Što je Nicejski sabor?
Nicejski sabor (325. godine) bio je prvi opći, tzv. ekumenski sabor u povijesti kršćanstva. Sazvao ga je rimski car Konstantin Veliki u gradu Niceji (današnja İznik u Turskoj) kako bi se riješio duboki raskol koji je tada potresao Crkvu zbog arijanske rasprave o Isusu Kristu.
Na sabor su došli biskupi iz cijelog Carstva, a cilj je bio stvoriti jedinstvenu izjavu vjere koja će povezati religiju i političko jedinstvo. Ondje je utvrđeno da je Isus „istobitan s Ocem“ te je arijanstvo službeno osuđeno kao hereza. Odluke toga sabora postale su temeljnice kršćanske doktrine koje i danas oblikuju vjeru milijardi ljudi.
Upravo tu postaje zanimljiva usporedba s judaizmom i islamom. Obje te religije, kao i kršćanstvo, temelje se na Abrahamu. No judaizam i islam ostali su strogo i nepopustljivo monoteistički.
Judaizam izgovara: „Slušaj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan.“ Islam će kasnije u 7. stoljeću formulirati svoj credo: „Nema drugog boga osim Boga, a Muhammed je njegov poslanik.“
Ni judaizam ni islam ne prihvaTaju mogućnost da Bog ima “unutarnje osobe”. U njihovom okviru, Bog koji dijeli svoju bit s drugim bićem nije Bog, nego nešto drugo. Sada jasno vidimo da priča o judeo-kršćanstvu baš i nije tako vjerodostojna.
Zanimljivo je – i gotovo ironično – da je arijanstvo, stoljećima prije Muhammeda, u kršćanstvu zagovaralo vrlo sličnu premisu: Bog je jedan, apsolutan, nedjeljiv, a sve ostalo što je božansko – božansko je po daru, ne po biti.
U tom smislu, arijanstvo je bilo teološki most – prema onome što će kasnije u islamskom svijetu postati nespornim temeljem vjere. Nije ispravno tvrditi da islam dolazi “od arijanstva”, ali je povijesno točno reći da je islam, u svojim kritikama kršćanskog Trojstva, zapravo napadao upravo ono što je Arije stoljećima ranije smatrao problematičnim, logičnost Boga koji je jedan, a opet trostruk.
Za judaizam i islam, ideja o Bogu koji ima Sina – i to Sina koji je “Bog od Boga” – djeluje kao razbijanje monoteizma. Njihova vjera počiva na jasnom ontološkom zidanju između Stvoritelja i stvorenja. Arijanstvo je pokušavalo ostati u tom istom okruženju. Sve što nije Bog bez početka – nije Bog. Točka.
No povijest rijetko nagrađuje logiku
Nicejski sabor 325. godine bio je trenutak u kojem se Carstvo i Crkva susreću i stapaju – i to je važno shvatiti. Konstantin nije sazvao biskupe zato što je bio mistik željan istine – nego političar koji je razumio da religijski razdor može razoriti Carstvo. Teološki problemi time su postali državni problemi. A državni problemi ne rješavaju se filozofijom, nego konsenzusom. Niceja je proizvela dogmu koja je omogućila jedinstvo – Trojstvo je postalo temelj. Arijanstvo je proglašeno herezom jer je prijetilo strukturi – kao ideja, kao pokret, kao populacija koja je imala glas.
Kada danas razmišljamo o arijanstvu, ne moramo ga idealizirati. Ono nije imalo sve odgovore. Moglo je stvoriti kršćanstvo u kojem je Bog dalji, manje prisutan u svakodnevici, u kojem je spas više djelo posrednika nego samog Boga. No ono što zaslužuje – a rijetko dobiva – jest poštovanje zbog ozbiljnosti pitanja koje je otvorilo. Jer Arije je imao hrabrosti pitati ono što je i danas “opasno” pitanje: može li Bog biti jedan – ako se o Njemu govori u množini?
Danas, u vremenu u kojem ljudi ponovno propituju religijske slike, arijanstvo djeluje kao neiskorišteni komad intelektualnog naslijeđa. I možda njegova najveća vrijednost nije u tome što je pokušalo promijeniti Crkvu. Nego u tome što nas, 1700 godina kasnije, tjera da se zapitamo: da je Crkva izabrala drugačije u Niceji – bismo li danas živjeli u civilizaciji koja više nalikuje judaizmu i islamu, u civilizaciji s jednim Bogom bez unutarnjih misterija, u vjeri koja se može logički objasniti, umjesto da se prihvaća kao otajstvo?
Kršćanstvo je izabralo put misterija. Arijanstvo je nudilo put logike. Povijest je presudila. Ali pitanje nije nestalo.
VAŽNA NAPOMENA : Arijanstvo (teološka ideja iz 4. stoljeća o prirodi Isusa Krista) nema nikakve veze s pojmom „arijevci“ iz 19. i 20. stoljeća, koji označava rasističko–nacionalističku teoriju o navodnoj nadmoćnoj „arijskoj rasi“, kasnije povezanu s nacizmom. Radi se o dvije potpuno nepovezane pojave, razdvojene više od 1500 godina, različite po značenju, kontekstu i cilju. Sličnost u nazivu je čista jezična slučajnost – i njihovo poistovjećivanje povijesno i intelektualno je pogrešno, naglašava Logicno.
