Bosna i Hercegovina upravo mijenja način na koji se proizvodi, distribuira i naplaćuje električna energija. Bez buke. Bez društvenog dogovora. Tiho, kroz zakone pune tehničkih pojmova koje gotovo niko izvan uskog kruga stručnjaka ne čita. Posljedice, međutim, neće biti tehničke. Bit će egzistencijalne.
Uvođenjem burzovnog modela trgovanja električnom energijom, po uzoru na Evropsku uniju, BiH ulazi u sistem koji je u bogatim državama proizveo socijalne potrese, industrijske krize i masovne državne intervencije. Razlika je u jednom detalju. Te države imale su novca da gase požare. Bosna i Hercegovina nema.
U starom sistemu struja je bila javno dobro. Sustav nije bio savršen, ali je bio stabilan. Cijene su bile poznate. Industrija je mogla planirati. Kućanstva su znala na čemu su. Novi model tu logiku ruši i zamjenjuje je berzom.
Logika burze
Na burzi nema stabilnosti. Postoji volatilnost. Postoje špekulacije. Rizik se prenosi s velikih igrača na krajnje potrošače. Upravo to se sada događa.
Središnji mehanizam tog mehanizma zove se marginalni princip. Na toj tački cijela priča prestaje biti apstraktna i postaje brutalno konkretna.
Marginalni princip znači da cijenu električne energije ne određuje ono što je u sustavu najčešće ili najjeftinije, nego ono što je u tom trenutku najskuplje. Ako u nekom satu treba uključiti termoelektranu na ugljen ili plin da bi se zadovoljila potražnja, svi proizvođači – i hidroelektrane i vjetroelektrane – prodaju struju po cijeni tog najskupljeg izvora. To nije greška sistema. To je njegov temelj, pišeportal Logicno.
Tu se razotkriva druga velika obmana. Često se tvrdi da su obnovljivi izvori skupi jer su subvencionirani. Riječ je o poluistini koja skriva pravi problem. Struja iz vjetra i sunca je, nakon izgradnje postrojenja, ekstremno jeftina. Proizvodni trošak gotovo je nula. Takvi izvori prvi ulaze na tržište i snižavaju burzovnu cijenu.
No subvencije za njihovu izgradnju ne plaćaju trgovci. Plaćaju ih građani. Kroz posebne naknade. Kroz poreze. Kroz račune koji svake godine rastu. Tako građani istovremeno plaćaju i jeftinu struju i skupu politiku.
Paradoks bez zaštite
Paradoks sistema je okrutan. Kada ima sunca i vjetra, cijena na burzi pada. Kada ih nema, u sustav ulaze ugljen i plin i cijena eksplodira. Građanin je izložen u oba slučaja. U povoljnom scenariju plaća subvencije. U nepovoljnom plaća šok. Zaštitni mehanizam ne postoji.
Za kućanstva u Bosni i Hercegovini to znači kraj predvidivosti. Račun za struju više ne zavisi o domaćoj proizvodnji, nego o kretanjima na regionalnim i evropskim tržištima. O vremenskim prilikama. O geopolitičkim krizama. O špekulativnim ciklusima.
Rast cijena od trideset ili četrdeset posto nije alarmizam. To je iskustvo zemalja koje su već prošle ovaj put. Kada se to dogodi, država će ponovno intervenirati. Tada će intervencija biti skuplja i kaotičnija. Industrija je u još nepovoljnijem položaju, posebno ona koja izvozi u Europsku uniju.
Preduzeće koje u BiH proizvodi prozore i izvozi ih na tržište EU dosad je imalo jednu ključnu prednost: relativno jeftinu električnu energiju. Novi sustav tu prednost briše.
Berzovna cijena struje raste. Istovremeno se uvodi CBAM, mehanizam kojim EU oporezuje ugljik ugrađen u proizvode iz trećih zemalja. Budući da BiH proizvodi struju uglavnom iz ugljena, emisije su visoke. Svaki proizvedeni prozor na granici postaje skuplji.
Firma tada bira između gubitka tržišta i gubitka radnih mjesta. Treće opcije nema.
Primjer uništavanja BiH industrije
Da bi se razumjela stvarna težina ovog udara, vrijedi uzeti primjer industrije u kojoj je potrošnja električne energije ekstremno visoka, a konkurencija na europskom tržištu brutalna.
Uzmimo aluminijsku industriju, odnosno poduzeće u Bosni i Hercegovini koje proizvodi aluminijske profile ili poluproizvode za izvoz u Evropsku uniju. Aluminij nije samo industrijski proizvod. On je praktički kondenzirana električna energija.
Za proizvodnju jedne tone primarnog aluminija potrebno je u prosjeku između 13.000 i 15.000 kilovatsati električne energije. U postojećem sustavu, uz povlaštene industrijske cijene struje, energetski trošak po toni mogao se kretati između 700 i 900 eura. I to je već na granici konkurentnosti.
U burzovnom modelu, uz rast cijene električne energije od 40%, energetski trošak skače na više od 1.200 eura po toni. No tu priča ne staje.
Liberalizacija tržišta povlači za sobom i rast mrežnih i distribucijskih tarifa. Sustav mora biti fleksibilniji, otporniji i tehnički složeniji. Taj trošak ne plaćaju burze. Plaćaju ga potrošači. U energetski intenzivnoj industriji to znači dodatnih 100 do 150 eura po toni.
Najveći udar dolazi kroz ugljik. Električna energija u BiH proizvodi se dominantno iz ugljena. Emisijski faktor je visok. Kada se ta emisija preračuna kroz CBAM mehanizam, uz cijenu CO₂ od 70 do 90 eura po toni, dodatni trošak po toni aluminija može dosegnuti između 800 i 1.000 eura.
Zbrojeno, proizvodnja jedne tone aluminija u novom sustavu nosi dodatno opterećenje od 1.300 do 1.600 eura u odnosu na stanje prije liberalizacije i CBAM-a. Ukupni energetski i ugljični trošak tada premašuje 2.500 eura po toni.
Na evropskom tržištu, gdje se marže mjere desecima eura, a ne tisućama, to nije gubitak konkurentnosti. To je trenutačno ispadanje iz igre.
Za proizvođača u Bosni i Hercegovini to znači zatvaranje pogona ili preseljenje proizvodnje, što su neki iz sjeverne Bosne učinili. Za radnike to znači gubitak radnih mjesta. Za državu to znači gubitak industrijske baze.
U prijevodu bez tehničkog jezika, ovakav model tržišta označava kraj energetski intenzivne industrije u Bosni i Hercegovini.
Ovo nije teorija. Ovo se već dogodilo drugdje.
Nakon liberalizacije tržišta električne energije i punog izlaganja burzovnim cijenama, energetski intenzivne industrije u zapadnoj Evropi počele su se gasiti ili seliti. Talionice aluminija u Španjolskoj i Francuskoj zatvarane su ili stavljane u stanje mirovanja čim su cijene struje postale nestabilne.
U Njemačkoj su hemijska i metalna industrija opstale samo zahvaljujući masivnim državnim subvencijama i posebnim tarifama.
Razlika je ključna. Te države su prvo gradile zaštitne mehanizme, a tek onda liberalizirale tržište. Kada su pogriješile, imale su novca da pogrešku isprave. Bosna i Hercegovina nema ni jedno ni drugo.
Na kraju, ostaje pitanje odgovornosti
Ovaj model ne dolazi sam od sebe. Neko ga donosi. Netko ga potpisuje. Neko ga brani tehničkim rječnikom i frazama o evropskim obvezama.
Donositelji odluka moraju biti svjesni jedne stvari. Ako se ovakav sustav uvede bez ozbiljnih korekcija, bez zaštite kućanstava i bez industrijske politike, posljedice neće biti apstraktne. Mjerit će se zatvorenim pogonima, izgubljenim radnim mjestima i trajno oslabljenom državom.
Tada to više neće biti energetska reforma. Bit će to politička odluka s vrlo konkretnim krivcima.
Europske tvrtke u istoj situaciji često dobivaju subvencije, kompenzacije i zaštitne mjere. BiH nema fiskalni prostor za takvu politiku. Ulazi u tržište bez štita. To nije integracija. To je uništavanje.
Zagovornici reforme tvrde da je sve to nužno i neizbježno. Govore da tržište donosi učinkovitost. Praksa, međutim, pokazuje suprotno. Njemačka ima jedno od najliberaliziranijih tržišta i jedne od najviših cijena struje za kućanstva. Španjolska i Francuska morale su intervenirati kako bi spriječile socijalni kolaps.
Tržište se liberalizira dok funkcionira. Kada prestane funkcionirati, spašava ga država.
Poseban problem je regulator. Formalno neovisan. Suštinski slab. Bez snažnog regulatora burzovno tržište postaje prostor za koncentraciju moći i manipulaciju. Mali potrošači tu nemaju nikakvu zaštitu.
Bosna i Hercegovina u ovaj sistem ulazi bez jasne strategije izlaska iz ugljena. Bez masovnih ulaganja u obnovljive izvore. Bez industrijske politike. Bez socijalne amortizacije.
Planski rizik
Redoslijed je pogrešan. Prvo se liberalizira tržište. Tek onda se razmišlja o zaštiti. Takav pristup nije reforma. To je hazard s unaprijed poznatim gubitnicima.
Ako se ovaj model provede bez temeljitih korekcija, Bosna i Hercegovina će izgubiti jednu od rijetkih strateških prednosti koje još ima: stabilnu i relativno pristupačnu električnu energiju.
Građani će plaćati više. Industrija će slabiti. Država će intervenirati kasno i skupo. To nije evropski put. To je recept za energetsko i ekonomsko osiromašenje.
Sve dok nam političari bez dana iskustva u realnom sektoru rade o glavi, budućnosti neće biti.
(TBT)
