Pišu: Samir Beharić i Emina Zoletić,thebosniatimes.ba
Ove godine navršava se tri decenije od završetka rata u Bosni i Hercegovini, u kojem je stradalo oko 100.000 ljudi. Rat je kulminirao genocidom u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića, poznatog kao “Mesar Bosne”, masakrirale više od 8.000 muškaraca i dječaka u području koje je Ujedinjene nacije proglasile “sigurnom zonom”.
U sljedećim decenijama, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju saslušao je stotine svedoka i osuđivao desetine visokorangiranih bosanskih srpskih političkih i vojnih lidera, uključujući one osuđene za genocid. U međuvremenu, država Bosna i Hercegovina i strani donatori uložili su značajna sredstva u proučavanje, oporavak žrtava i sjećanje na genocid.
Kada je genocid u Gazi počeo, mnogi Bosanci koji su preživjeli rat 1992–1995. vidjeli su udarajuće paralele između svojih iskustava i patnje Palestinaca. Mnogi su izašli na ulice i govorili protiv genocidnog rata u Palestini.
Međutim, mnogi bosanski intelektualci, posebno oni koji istražuju ratne zločine i genocid, ostali su tihi. Njihov odbijanje da se izjasne ne šteti samo naporima da se ostvari pravda za Gazu, već i ugrožava polje studija o genocidu.
Glasovi savjesti
Prije nego što istražimo zašto je Gaza postala takva tabu tema za bosanske stručnjake za genocid, važno je istaknuti da nisu svi šutjeli. Relativno mala grupa bosanskih stručnjaka koji nisu samo akademici, već i aktivni zagovornici Palestine i ljudskih prava, odlučila se izjasniti.
Profesorice i istraživačice poput Lejle Kreševljaković, Sanele Čekić Bašić, Gorane Mlinarević, Jasne Fetahović i Sanele Kapetanović naglasile su da postoji moralna odgovornost da se ne šuti. One su dale primjer, učestvujući u protestima i javno se izjašnjavajući.
Belma Buljubašić, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, kritikovala je europske i druge političke lidere koji izražavaju saosećanje prema Srebrenici dok opravdavaju izraelske akcije u Gazi kao “samoodbranu”. Takve dvostruke standarde, ona tvrdi, otkrivaju zabrinjavajući pragmatizam koji ugrožava solidarnost i odgovornost.
U nedavnom intervjuu, Edina Bećirević, stručnjakinja za genocid sa Fakulteta kriminalistike, kriminologije i sigurnosnih studija Univerziteta u Sarajevu, rekla je da genocid u Gazi jasno odražava dinamiku viđenu u Srebrenici, definiranu dehumanizacijom, ideološkom mobilizacijom i međunarodnom saučesnošću.
Ahmet Alibašić, direktor Centra za napredne studije i profesor na Fakultetu islamskih studija Univerziteta u Sarajevu, također je bio glasniji. Prošle godine, suorganizovao je seminar pod nazivom Od Balkana do Gaze: Kritička analiza genocida, koji je ispitivao suvremene dinamike masovnog nasilja kroz “upoređivanje genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva i genocida u toku u Gazi”.
Nidžara Ahmetašević, sarajevska novinarka i stručnjakinja za medije, također nije oklevala povlačiti paralele između Gaze i iskustava bosanskih preživjelih iz opsjednutog Sarajeva i Srebrenice.
Nekoliko mjeseci, članice Sarajevskog feminističkog antimilitarističkog kolektiva održavaju demonstracije u centru Sarajeva u kojima čitaju imena djece ubijene u Gazi, postavljajući ratne zločine u okupiranim palestinskim teritorijama u odnos na sopstvene ratne užase u Sarajevu.
Ove osobe su sve na različite načine odgovorile na trajnu napomenu poznatog palestinskog stručnjaka Edwarda Saida da intelektualci moraju tražiti prostor da govore istinu moći, povezuju lokalno sjećanje sa globalnom pravdom i opiru se politici zgodnog pripovijedanja istine. Šutnja nije neutralan stav, već politički izbor koji održava štetu.
“Nije naša borba”
Ipak, Saidov poziv nije pokrenuo sve u akciju. Paradoksalno, mnogi bosanski stručnjaci za genocid ostali su očigledno tihi, čak i dok su njihovi kolege u inozemstvu, među njima izraelski stručnjaci za genocid Omer Bartov, Amos Goldberg i Shmuel Lederman, javno optužili Izrael za počinjenje genocida u Gazi. Ovo se nije promijenilo čak ni nakon što je Međunarodno udruženje stručnjaka za genocid, najveće akademsko tijelo u ovoj oblasti, usvojilo rezoluciju u avgustu koja deklarira da akcije Izraela u Gazi predstavljaju genocid.
Razni stručnjaci za genocid na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, predavači na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i stručnjaci za genocid na Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka oklijevaju da komentarišu izraelske ratne zločine u Gazi.
Kao institucija, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava javno se osvrnuo na Gazu tek nakon što je postalo jasno da će primirje uskoro stupiti na snagu. Dana 8. oktobra, izdao je izbjegavajuću izjavu koja nije spomenula Izrael kao počinitelja zločina. Ovo je dovelo neke posmatrače do optužbi da institut, kojim upravlja Muamer Džananović, koristi računatu i oportunističku pristup pitanju.
Međutim, vjerovatno najzapaženiji slučaj je onaj Emira Suljagića, preživjelog genocida i direktora Centra za memorijal Srebrenica. Kada je krajem 2023. godine pitany za svoj stav o Gazi, Suljagić je rekao Haaretzu: “Ovo nije naša borba.”
Mnogi promatrači Bosne brzo su osudili njegove primjedbe, ukazujući na dvostruke standarde njegovog položaja, s obzirom na to da je samo godinu dana ranije Suljagić objavio članak u kojem je pozvao Ukrajince “da ne spuste oružje”.
Štaviše, pod njegovim vodstvom, Centar za memorijal Srebrenica proizveo je seriju studija slučaja finansiranih od strane britanske vlade o Ukrajini, Siriji, Južnom Sudanu i Etiopiji, ističući rane znakove masovnog nasilja i genocida.
Kada je palestinska zajednica u Bosni i Hercegovini izrazila iznenađenje zbog nedostatka solidarnosti iz Srebrenice sa narodom Gaze, pitajući se da li veze Centra za memorijal Srebrenica sa Svjetskim židovskim kongresom imaju nešto s njima šutnjom, Suljagić je odgovorio optužujući ih za antisemitizam.
On je otišao tako daleko da je uporedio članove Hamasa sa Četnicima, srpskim nacionalistima i rojalistima koji su sarađivali sa Nijemcima, Italijanima i ponekad hrvatskim fašistima tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su bili odgovorni za neke od najbrutalnijih zločina, uključujući akte genocida protiv bosanskog muslimanskog stanovništva. Gotovo pola vijeka kasnije, njihova trajna ideologija podstakla je ratne zločine i genocid protiv Bošnjaka tijekom rata u Bosni.
Cijena šutnje
Šutnja mnogih bosanskih stručnjaka za genocid nije slučajna. Neki se boje profesionalnih posljedica u zapadnoj akademiji i smatraju da bi optuživanje Izraela za genocid bilo nepovoljno za njihove karijere. Mnogi oklijevaju da ugroze vanjsko finansijsko podršku od stranih ambasada, posebno fondove koje pružaju američki, britanski i Europska unija donatori njihovim projektima i “sporednim poslovima” NVO-ima. Drugi oklijevaju da naljute diplomatske partnere koji još uvijek imaju utjecaj na krhki mir Bosne.
Ništa od ovoga, naravno, ne opravdava šutnju stručnjaka koji rade u institucijama finansiranim od strane bosanskih poreskih obveznika, a ne stranih donatora. Kao istraživači genocida čiji rad održavaju javna sredstva, oni imaju obavezu da služe javnom interesu, što podrazumijeva očuvanje naučnog integriteta, odbranu istraživanja genocida baziranih na dokazima i doprinos globalnom naučnom konsenzusu bez straha od profesionalnih posljedica.
Kada stručnjaci, istraživači genocida i predavači na javnim institucijama ne govore o ratnim zločinima ili humanitarnim krizama, oni doprinose legitimaciji diskursa koji prikriva štetu. Takav diskurs okviruje određene akte masovnog nasilja kao nedostojne iste pažnje koja se primjenjuje na druge slučajeve, stvarajući hijerarhiju žrtava koja služi političkim interesima umjesto univerzalnim principima i naučnom integritetu.
Saidov univerzalni poziv intelektualcima da se izjasne ostaje relevantan i hitan. Podsjeća nas da moramo prijeći izvan udobne šutnje, razotkriti izobličenja moći i zagovarati pravdu, transparentnost i odgovornost. Po njegovom mišljenju, šutnja je oblik saučesništva koji ugrožava upravo potragu za istinom koju akademija tvrdi da održava.
U tom smislu, javni intelektualci se nikada ne smiju dozvoliti da skliznu u sferu političke trgovine gdje šutnja o jednom genocidu mijenja se za priznanje drugog. Ako njihovo zagovaranje postane selektivno, tada riskiraju da genocidne studije pretvore u politički alat. Ako se to dogodi, stručnjaci za genocid prestaju biti nezavisni akademici i postaju interesna grupa, lišena moralnog postolja koje tako lako traže.
Fokusirajući Gazu u bosanskom kontekstu, zagovaramo obnovljenu etiku intelektualne odgovornosti i integriteta, onu koja usklađuje naučno rasuđivanje sa javnom odgovornošću i humanom pravdom.
(TBT, AL JAZEERA)
