KOLUMNA
Haos koji je Donald Trump u ovo kratko vrijeme proizveo nije
ništa prema haosu koji je Obama ostavio iza sebe
Piše: Petar Stošić, thebosniatimes.ba
Samo 11 dana nakon što ga je zamijenio prvi američki
“alternativni” predsjednik, oglasio se i svježe umirovljeni Barack
Obama. Kako smo mogli čuti od njegovog glasnogovornika, bivši predsjednik SAD-a
podržao je prosvjede protiv zabrane za imigrante i izbjeglice koju je uveo
Donald Trump i osudio njegovo ugrožavanje američkih vrijednosti i
diskriminaciju na temelju vjere.
Ali haos koji je Donald Trump u ovo kratko vrijeme proizveo
nije ništa prema haosu koji je Obama ostavio iza sebe.
U svom govoru prilikom primanja jedinstveno nezaslužene
Nobelove nagrade za mir 2009., na samom početku mandata, Obama je upozorio da
pasivnost pred masovnim pokoljima “razdire našu savjest i može dovesti do
intervencije po većoj cijeni kasnije”. Možda tada nije bio ciničan, možda
je zaista vjerovao u svoje riječi, možda nije mogao znati da će ih za par
godina sam potvrditi na najgori način.
“Nismo naučili ništa”
Samo što mu to nije bio zadnji put. Kad je u srpnju prošle godine umro Elie
Wieseltier, slavni židovski autor i aktivist koji je preživio Holokaust, i sam
dobitnik Nobelove nagrade za mir, Obama je u svojoj eulogiji naveo kako „nikad
ne smijemo biti pasivni svjedoci nepravde ni ravnodušni prema patnji“. Ali
upravo njegova ravnodušnost prema strahovitoj patnji naroda Sirije, posebice
Alepa, koja je u to vrijeme ulazila u svoju tragičnu završnicu, razotkrila je
njegovu uzvišenu retoriku kao sramotno lažnu pozu.
Kao što je gorko primijetio autor i kritičar Leon
Wieseltier: “Obveza da se djeluje protiv zla u Alepu nije bila drukčija od
obveze da se djeluje protiv zla u Sarajevu i Srebrenici. Nije bila drukčija od
obveze da se djeluje protiv zla u Ruandi. Nije bila drukčija od obveze da se
djeluje protiv zla u Auschwitzu. A mi smo prezreli tu obvezu. Nismo naučili
ništa. Zaboravili smo sve. Nismo niti pokušali.”
Grobar Arapskog proljeća
Pad Alepa, glavnog uporišta pretežno ne-džihadističkih
pobunjenika, značio je definitivnu smrt onog famoznog “nikad više”. S
Alepom je pokopano i Arapsko proljeće, zlosretni pokušaj da se Bliski istok
istrgne iz dvostruke tiranije sekularnih diktatora i islamističke teokracije i
da demokracija pusti korijenje u tom potlačenom i zapuštenom dijelu svijeta.
Obamina administracija samo je stajala sa strane i gledala kako, nakon
neočekivanog bljeska, regija tone nazad u mrak i ropstvo. Svo njeno zgražanje i
osude nisu promijenile ama baš ništa.
Dok je u Alepu na djelu bio, riječima glasnogovornika UN-a,
„potpuni slom humanosti“, Obama je poslao svog državnog tajnika Johna Kerrya u
potpuno uzaludnu diplomatsku misiju – uzaludnu jer Rusiji, savršeno ravnodušnoj
na apele na savjest, nije dala nijedan dobar razlog da prestane održavati na
životu svog klijenta.
Koja smjena režima?
Ali to je i bio Obamin pristup Siriji od početka: malo
ispraznog moraliziranja, malo jalove diplomacije, malo sankcija i malo škrte
pomoći pobunjenicima, dovoljno da se Ameriku optuži za još jednu agresivnu
smjenu režima, a nedovoljno da zaista preokrene ishod rata.
Sama teorija o smjeni režima apsurdna je iz toliko razloga
da ih je teško sve nabrojati. Za početak, jer se nikad nije dogodila; za
razliku od Iraka, Sirije ili Libije, Asad je tamo gdje je i bio 2011. Zatim,
jer SAD nisu, kao u Libiji, upotrijebile svoju vojnu silu protiv Damaska. To je
možda postalo neizvedivo nakon što se Moskva direktno uključila u rat
2015. – ma što Hillary Clinton u
predizbornoj kampanji govorila – ali imale su četiri godine prije toga.
I ne najmanje bitno, jer je samo dva mjeseca prije izbijanja
prosvjeda protiv režima Washington obnovio diplomatske veze s Damaskom, prvi
put nakon 2005. Veleposlanik Frederic Hof razgovarao je s Asadom mjesec dana
prije prosvjeda o mogućem sporazumu s Izraelom, po principu zemlja (Golanska
visoravan, koju je Izrael okupirao) za mir između Sirije i Izraela. 28. ožujka,
kad su prosvjedi i brutalni odgovor režima već ušli u začarani krug, državna
tajnica Clinton osudila je nasilje, ali i izrazila povjerenje u Asada, kojeg je
opisala kao „reformista“. Izgleda li to
kao politika zemlje koja režira „obojenu revoluciju“?
Asad očito ne mora otići
Amerika nije imala, i još uvijek nema, nikakvu koherentnu
strategiju u Siriji. Obama je 2011. ustvrdio da Asad “mora otići”,
ali nije napravio ništa da bi ga privolio da ode. 2013. je proglasio kemijsko
oružje “crvenom linijom” koju režim ne smije prijeći – čime mu je
implicitno dao dozvolu za sve konvencionalne načine sijanja smrti – samo da bi
pogazio vlastitu riječ i vjerodostojnost SAD-a kad je Asad odgovorio na njegov
blef i pobio više od tisuću ljudi sarinom u predgrađu Damaska. Njegova je
vojska otada izvela još desetke napada kemijskim oružjem, usprkos dogovoru o
uništenju zaliha.
(TBT, Index.hr)
