KOLUMNA
Među preostalim knjigama koje čuvam su knjige Predraga Matvejevića i Guntera Grasa! Volim im gledati korice na kojima pišu njihova imena. Slava im obojici! Jer takvih pisaca više nema u Evropi. Zato i drhtimo nad njenom budućnosti!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Malo kome se posreći da nosi lijepo ime i da ga opravda svojim životom. Jedan od rijetkih je bio Predrag Matvejević. Meni je zaista bio i ostao previše drag čovjek. Evo zašto.
On je prvi javno napisao predstavku, peticiju, otvoreno pismo komunističkim čelnicima u kojem je osudio hapšenje grupe muslimanskih intelektualaca 1983. godine, među kojima su bili i troje pisaca; Melika Salihbegović, Alija Izetbegović i Džemaludin Latić. Do tada haman da nisam ni bio čuo za Predragovo ime, ali kako sam vidio s koliko pijeteta to ime izgovaraju tadašnji intelektualci, koji su mi prilazili na ulici i šapućući pitali nešto vezano za uhapšene intelektualce, shvatio sam o kome se radi i koliki je ugled uživao među njima. Tako sam saznao da je on smio pisati takva pisma i predstavke čak i Josipu Brozu. I ti i takvi gestovi su mi ulivali nadu da ta grupa neće biti osuđena.
Ali, avaj, komunisti su bili neumoljivi; osudili su ih i poslali na robiju! Sav moj veliki trud da ih odbranim „pao je u vodu“. A bilo je još takvih predstavki i peticija u kojima su i jugoslovenski, a još više evropski intelektulaci i borci za ljudska prava osudili njihovo hapšenje.
Da stvar bude još gora, ja sam morao otići na odsluženje vojnog roka u JNA. A da bi mi bilo gore nego osuđenim intelektualcima u kazamatima Zenice i Foče, pobrinuli su se „odani“ sekretari u Vojnom odsjeku koji su me poslali u Pirot da služim pješadiju. To što mi se Gospodar smilovao i bio jedini zaštitnik u tom vremenu opravdava ljudsku potrebu za vjerom uopće! To je bila kasarna JNA u kojoj su vojni rok služili delikventi sa Golog otoka i mladi klerici svih religija. To dovoljno govori o kakvoj se kažnjeničkoj kasarni radilo.
Odmah mi je dato do znanja da se zna ko sam ja i kakve su karakteristike stigle za mnom iz Vojnog odsjeka, te da imam izravnu vezu sa osuđenim „islamskim fundamentalistima“.
O tome mogu napisati, možda zanimljiv roman; kako sam svake sedmice na jutarnjem postrojavanju slušao presude albanskim iredentistima koje bi potom slali na izdržavanje zatvorske kazne u Niš.
Utjehu sam našao u čitanju, te sam sav novac trošio na jabukovu pitu, knjige i novine. Načitao sam se Kundere, Grasa, Miloša… Još, kad Bog hoće, jedan vodnik, koji je izgledao kao obična dilajla, primjetio je kako kuburim sa skrivanjem knjiga oko kreveta i ispod madraca, te mi se sam ponudio da ih čuva jer je bio bibliofil. Na odlasku sve sam mu knjige i halalio.
Tako sam jedan dan kupio „Intervju“, beogradski sedmičnik. U njemu sam naišao na tekst Predraga Matvejevića pod naslovom „Homeinijev duh u boci“. To je bio kritički tekst na neke sarajevske, danas bismo rekli bošnjačke, intelektualce koji su, navodno, u svojim tekstovima ispoljavali nacionalizam i vjerski radikalizam. Pošto Matvejević nije imenovao na koga se tačno odnosi ta kritika, shvatio da se kritika odnosila na grupu osuđenih islamskih intelektualaca. Moje ovakvo razumijevanje teksta bilo je logično jer su oni bili osuđeni zbog navodne fascinacije Iranskom revolucijom i ilegalnog putovanja u Iran.
Sad se ne sjećam kako sam došao do adrese, ali svakako mi je veza sa Hrvatskom bio advokat Nikola Muslim. Ne sjećam se da li sam njemu poslao da on uruči pismo Matvejeviću, vjerovatno da jesam, u kojem sam mu iskazao svoje žaljenje što nije ostao pri svojim stavovima u kojima je osudio hapšenje i ukazao kako griješi što im imputira „Homeinijev duh iz boce“.
Eh, kako sam se kutarisao i odslužio taj vojni rok, a da sam ostao pri zdravoj pameti, i dan danas zahvaljujem Gospodaru na Njegovoj pomoći!
Kod kuće sam zatekao broj telefona kojeg je ostavio Matvejević sa molbom da mu se javim. Začudo, nisam mu se javljao, jer sam bio razočaran u njega. Ali, kad hoće sudbina, on će od Nikole saznati da sam došao u Sarajevo i on će me uskoro nazvati. Dogovorili smo sastanak u stanu njegove tetke u zgradi preko puta današnjeg Trga Alija Izetbegović. Došao sam ranije od dogovorenog termina i odsjedio u parku da ispušim cigaru. Htio sam provjeriti prate li me udbaši. Naravno, ubrzo sam ih primjetio. Imali su nekoliko detalja po kojima sam ih prepoznavao; poput torbice „pederuše“, koju su nosili pod miškom, novina u džepu mantila i sl.
Nikad nisam bio siguran da im neće „prekipjeti“, jer su me često upozoravali da „puno rovarim“ i „kontaktiram opasne osobe“, te da će me uhapsiti, onako u parku. Ipak sam odlučio otići do haustora i pozvoniti na interfon Predragove tetke. Uspio sam se na treći kat gdje me je već na vratima čekao Predrag.
„Da otklonim nesporazum, onaj kritički tekst u listu „Intervju“ ne odnosi se na islamske intelektualce, već na Muhameda Filipovića. A ja Vam nisam mogao odgovoriti pismom jer bih Vas doveo u nepriliku kao vojnika,“ otpočeo je razgovor Predrag.
Tako milozvučan glas, takva srdačnost, takva poniznost, djelovala je šokantno na mene.
„Ali, dobro je da ste mi napisali pismo i zato sam sad ovdje“,nastavio je.
Matvejević je tad bio ugledni član Svjetskog PEN-a. I on se već pokušao zauzeti za Meliku i Džemu, kao dvoje osuđenih pisaca, da ih to svjetsko udruženje pisaca uzme u zaštitu. Međutim, tome se usprotivio jedan pisac iz Beograda, čije ime mi nije htio reći, kazavši kako se Džemo borio sa puškom u ruci na iranskom ratištu.
„Trebam od Vas provjeru ove informacije,“ rekao mi je.
„Džemo nikad nije boravio u Iranu. To je, naravno, laž!“, odgovorio sam mu.
„Da li je tačno da je Husejn Tahmišćić tražio doživotnu zatvorsku kaznu za njega i Meliku?“
„Da, tačno je!“
„Nakon ovog što ste mi rekli, mogu Vam obećati da bi Vaš brat mogao biti oslobođen u junu nakon skupštine Svjetskog PEN-a koja će se održati u Minhenu“, nasmiješio mi se.
Još mi je objasnio kako očekuje da će Gunter Gras biti izabran za predsjednika, a on za potpredsjednika Svjetskog PEN-a.
Sve kako mi je tad Predrag rekao, tako se i odvilo!
Kako starim sve manje čitam knjige. Osim toga „počistio“ sam police na rafama za knjige i zadržao samo rijetke primjerke. Među preostalim knjigama koje čuvam su knjige Predraga Matvejevića i Guntera Grasa! Volim im gledati korice na kojima pišu njihova imena. Slava im obojici! Jer takvih pisaca više nema u Evropi. Zato i drhtimo nad njenom budućnosti!
(TBT)
