ANALITIKA
Turski predsjednik sebe vidi kao čovjeka koji vodi borbu na
život i smrt s opasnim protivnicima. Na njegovom primjeru se dobro vidi koliko
je čovjek na vlasti usamljen
Piše: Michael Martens, thebosniatimes.ba
Kad mu je bilo sedam godina, njegov otac je kući donio
časopis s fotografijama uznemirujuće prirode. Na njima je bio čovjek u
zatvoreničkom odjelu, ruku vezanih na leđima, na putu do vješala. Na sljedećoj
fotografiji čovjek je bio mrtav. Obješen, s konopcem stegnutim oko vrata i
zatvorenih očiju.
„U to vrijeme nisam mnogo razumio. Ali doživio sam očev i
majčin bijes kada su vidjeli kako taj čovjek odlazi u smrt – u kući je vladalo
veliko i neprijatno uzbuđenje. Zato što je na gubilište odveden čovek koji je
tako mnogo postigao.“
To su riječi kojima je Redžep Tajip Erdogan decenijama
kasnije opisao svoje sjećanje na fotografije čovjeka u zatvoreničkoj odjeći.
Čovjek na slikama bio je Adnan Menderes, prvi demokratski izabrani premijer
Turske.
Menderes, pobožni musliman koji je ponovo uveo islamsku vjersku
nastavu u škole, Turskom je vladao od 1950. do 1960. Nakon deset godina na
vlasti svrgnut je vojnim pučem, a 17. septembra 1961. je pogubljen. Doživio je
sudbinu koja bi 55 godina kasnije možda prijetila i turskom predsjedniku
Erdoganu da je puč od 15. jula 2016. uspio.
Niko osim samog Erdogana, naravno, ne zna da li je to što se
u djetinjstvu sreo s onim jezivim fotografijama zaista predstavljalo doživljaj
koji je označio njegovo političko buđenje ili je on to od njega naknadno
napravio. Sigurno je, međutim, da Erdogan neprestano spominje sudbinu Adnana
Menderesa.
„Ono što su uradili Adnanu Menderesu i što hoće da urade
nama, isto je“, rekao je u martu 2014, tokom kampanje uoči turskih predsjedničkih
izbora, misleći pritom na pokret islamskog propovjednika Fetulaha Gulena, koji
živi u egzilu u Americi, a protiv koga se još u to vrijeme borio. A kad mu je
opozicioni lider Kemal Kilidždaroglu iz Republikanske narodne partije DŽHP u
jednoj parlamentarnoj debati u maju ove godine prebacio da se „hrani krvlju“,
Erdogan mu je oštro uzvratio: „Ako se neko hrani krvlju, to ste vi iz DŽHP, jer
ste vi pripremili pozornicu za Menderesovo pogubljenje.“
Umalo brz kraj
U razgovorima i intervjuima Erdogan sudbinu Adnana Menderesa
često preslikava na sebe i na današnje vrijeme, nastojeći da objasni da se i on
bori na život i smrt protiv opasnih protivnika. Protivnici se mijenjaju, veza s
Menderesom ostaje – a tačno je i da je Erdogan ugrožen. Tu ugroženost je djelimično
i sam prouzrokovao, ali u njegovom životu je bilo dovoljno trenutaka u kojima
je, i protiv svoje volje, morao da se suoči s moćnim protivnicima i pritom
nikako nije mogao biti siguran neće li u toj borbi podleći.
Jednom se već činilo da se mu to i dogodilo.
Ubrzo nakon spektakularnog početka, karijera mu se naizgled
završila. S nepunih četrdeset godina, Erdogan je u martu 1994. izabran za
gradonačelnika Istanbula, grada moloha koji je već tada imao više stanovnika
nego dvadesetak evropskih država. Erdogan se pokazao kao vješt tehnokrata i
upravljač, nadmašivši sva očekivanja. A naročito očekivanja svojih protivnika.
Tada je, međutim, u jednom istupanju u predizbornoj kampanji
1997. citirao stihove nacionalističkog pjesnika Zije Gekalpa o islamu u politici:
„Minareti će biti naši bajoneti, kupole naši šljemovi, a džamije naše kasarne.“
Stih je, doduše, poticao iz zbirke pjesama koju je ministarstvo prosvjete u
Ankari preporučilo turskim nastavnicima za korišćenje u nastavi, ali Erdoganu
to ništa nije pomoglo.
Pravosuđe, koje se tada još ij nije povinovalo njegovoj
volji, već volji njegovih kemalističkih protivnika, osudilo ga je na kaznu
zatvora. Godinama kasnije malo je nedostajalo da isto to pravosuđe zbog
islamističke propagande zabrani njegovu Partiju pravde i razvoja (AKP) osnovanu
2002. i neobično uspješnu.
Ova iskustva sa sudijama i državnim tužiocima svoje zemlje obilježila
su bivšeg robijaša Erdogana.
Sudije i Erdogan
Jedan od njegovih najvažnijih političkih projekata već
godinama je nastojanje da obezbijedi novu podjelu uloga. To mu je i pošlo za
rukom. U današnjoj Turskoj nisu više sudije te koje Erdogana šalju u zatvor,
već Erdogan i njegova partija šalju u zatvor sudije. Erdogan je stvorio sistem
pravosuđa koga više ne mora da se boji, već sistem mora da se boji njega. To,
međutim, važi samo dok je na vlasti. On se nalazi u položaju ukrotitelja koji
drži pod kontrolom grabljivu zvijer. Onog trena kad mu iz ruke ispadne bič, zvijer
će ga proždrati. „Upravo to je, naime, i Erdoganov najveći problem: on nema
izlaza. Čim AKP izgubi izbore, završit će pred sudom ili će morati da napusti
zemlju“, riječi su kojima je vladarevu dilemu dva mjeseca prije puča opisao
bivši poslanik AKP Suat Kiniklioglu.
To je i sudbina nastavnika Valtera Vajta iz televizijske
serije „Čista hemija“, koji se u trgovinu drogom upušta kako bi pomogao
porodici jer računa da će ubrzo umrijeti i želi da svojim najbližima ostavi
nešto novca. Čovjek koji se iz čistih motiva upustio u prljave poslove kasnije
više ne može iz njih da se izvuče, već tone sve dublje. „Naprosto ne postoji
scenario koji bi mu dopustio da uživa u penziji u ljetnikovcu na Egejskoj
obali“, kaže Kiniklioglu.
Ovaj bivši oficir turskog ratnog vazduhoplovstva, rođen u Njemačkoj,
jedan je od mnogih političkih talenata koje je Erdogan u svom usponu do vrha
izvukao iz anonimnosti, neko vrijeme vodio sa sobom, a zatim ponovo odbacio.
Kiniklioglu je od 2007. do 2011. bio poslanik AKP u turskom parlamentu. Bio je
predsjednik Spoljnopolitičkog odbora i jedan od najistaknutijih predstavnika
spoljne politike u Erdoganovoj partiji. Mnogi su ga vidjeli čak i kao budućeg
ministra inostranih poslova svoje zemlje. A onda ga je Erdogan odbacio.
Na parlamentarnim izborima 2011. nije više bio na listi
kandidata. U intervjuu za njemački časopis Cajt Kiniklioglu je nedavno dao vrlo
poučan portret svog bivšeg pokrovitelja. Prema njegovim riječima, Erdogan je do
2010. bio „impresivno dobar“, u tome da „bude strpljiv i ne pokazuje svoje
pravo lice. Trudio se da nas pridobije, u vrijeme kada je morao da stekne
legitimitet u zemlji i inostranstvu“.
Nakon uspjeha ustavnog referenduma od septembra 2010, koji
je Erdoganu dopustio da reorganizuje pravosudni sistem, šef AKP se potpuno promijenio,
tvrdi Kiniklioglu.
„Bila je to njegova pobjeda nad starim vlastodršcima i kraj
njegove otvorene vladavine spremne na kompromise.“ Erdogan je poslije toga
svoju partiju očistio od potencijalnih kritičara. Ko god je znao strane jezike
ili bio otvoren i liberalan, uklonjen je iz partijskih redova. „Na mjesto tih
ljudi došli su mlađi, veći islamisti, a prije svega odani Erdoganu. Oni koji
nisu postavljali nikakva pitanja.“
Nepovjerenje prema Zapadu
Naravno, izjave o Erdoganu iz usta ovog političara, otjeranog
iz redova AKP, treba primiti oprezno jer se podrazumijeva da kroz njih uvek
provejava i uvrijeđenost odbačenoga. Vrijeme Erdagonove promjene kursa koje
Kiniklioglu navodi tačno se, međutim, poklapa s promjenom atmosfere koju je
mogao da uoči svako ko je tih godina živio u Turskoj.
Negdje do 2010. AKP je bio otvoren i trudio se da pridobije
strane diplomate i novinare za svoje ideje. Političari AKP bili su spremni da
daju intervjue, pozivali su na razgovore u kojima su objašnjavali pozadinu događaja
i postupaka. Njihovi savjetnici su se javljali na telefon i strpljivo
objašnjavali kako dotični ministar gleda na neko određeno pitanje. Već 2011.
atmosfera između AKP i zapadnih partnera vidno je zahladnjela, a nakon masovnih
protesta opozicije u ljeto 2013. postala je ledena.
Brojne izjave, doduše, potvrđuju da Erdogan zapravo u sebi
nosi duboko uvriježeno nepovjerenje prema Zapadu i kršćanskom svijetu. Tokom
prva dva premijerska mandata se, međutim, ipak oslanjao na Zapad i EU jer su mu
bili potrebni kao saveznici radi opstanka u borbi s unutrašnjim neprijateljima
iz krugova vojske i pravosuđa. Nakon toga, njegov stav prema Zapadu postepeno
ponovo postaje onaj stari, nepovjerljiv.
Kad su EU i mnogi zapadni šefovi vlada 2013. izrazili
kritiku zbog brutalnog gušenja demonstracija započetih u istanbulskom parku
Gezi, Erdogan je u tome video potvrdu svojih stavova, što je i rekao: Zapad,
„zelenaški lobi“ i sve sile zla koje ne žele jaku Tursku okrenuli su se protiv
njega.
Erdogan se sve više povlačio u svoje islamsko-populističko
jezgro koje ga je, u kombinaciji sa sopstvenim zapanjujućim tehnokratskim
sposobnostima, i učinilo velikim. Bivši saputnici, kao što je Kiniklioglu,
slute da sve to nije baš stvarno iskreno, već da Erdogan islam koristi samo da
bi obezbijedio vlast: „Jedna stvar je sanjati o islamskoj državi i sve zaista mijenjati
u tom smjeru. A nešto sasvim drugo je gvozdenom rukom štititi prije svega
sopstveni politički opstanak i bogatstvo svoje porodice.“
Erdogan nije prvi državnik i vodeći političar koji je s
godinama provedenim na vlasti postajao sve nepovjerljiviji. Na njegovom primjeru
se, međutim, naročito dobro vidi koliko je čovjek tamo gore usamljen. „Ni konji
ni jahači ne čuvaju strm vis na kom kneževi stoje“, glasile su svojevremeno riječi
njemačke carske himne, a ova slika usamljenosti vladara, koji može da računa
samo na svoj narod, ili na samog sebe, čitav vijek kasnije važi i za Erdogana.
Kurd Dengir Mir Firat, nekadašnji zamjenik predsjednika AKP,
koji je odavno istisnut iz partije, sjeća se svog boravka s Erdoganom u
kiparskom lučkom gradu Girni (grčki naziv Kerineja) 2005: „Izašli smo iz
džamije i obišli čitavu Girnu. Tada se nije bojao. Ali danas ima 500 tjelohranitelja,
750 ljudi je postavljeno oko predsjedničke palate. Gdje god da krene, tu je još
policajaca. Od takvog straha čovjek se sigurno razboli – a naš predsjednik je
danas, nažalost, bolestan.“
Blanko ostavke
Još jedan bivši saputnik koga je Erdogan otjerao, bivši
ministar finansija Abdulatif Sener, izvještava da je Erdogan svoje nepovjerenje
prema ljudima potvrđivao već unaprijed. Ako je nekoga htio da postavi za
ministra, kaže Sener, taj je prethodno morao da dođe kod njega i potpiše unaprijed
pripremljenu ostavku, na kojoj je, ako ustreba, nedostajao samo datum.
Nije sigurno da li je ta anegdota tačna jer je Erdogan u
svakom slučaju uspijevao da se oslobodi kandidata koji kog njega više nisu bili
u milosti. Priča o blanko ostavkama se, međutim, dobro uklapa u kontekst mnogih
drugih priča o čovjeku koji više ne vjeruje nikome, osim sebi.
Ne svojom voljom, Abdulatif Sener, jedan od osnivača AKP,
postao je i primjer koji potvrđuje još jednu Erdoganovu suštinsku osobinu –
nemilosrdnost prema protivnicim
Kad se Sener odvažio da osnuje sopstvenu stranku, a time i
da istupi protiv AKP, Erdogan nije imao mira dok bivšeg partijskog kolegu nije
politički potpuno uništio.
Erdoganova štampa je Senera napadala ili ga je potpuno
ignorisala. Partija mu je bankrotirala.
U Erdoganovoj nepopustljivosti oduška nalazi i gnjev čovjeka
koji vjeruje da je pozvan na velika i najveća djela, ali ga pritom neprekidno
usporavaju ljudi koji o tome i ne slute, već mu staju na put jer ne shvataju
značaj njegove misije. Erdoganu, naravno, nije stalo samo do Turske: „Islamski
svijet, sa jednom i po milijardom ljudi, čeka da se turski narod uzdigne“,
izjavio je jednom na početku karijere. „I mi ćemo se uzdići.“ Podrazumijeva se,
pod vođstvom uzvišenog Erdogana.
(TBT, Newsweek.rs)
