ESEJ
Jedno je sigurno: svjedoci smo vanredne društvene i
psihološke promjene – nemoguće postaje moguće
Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
U decembru 2016. smog u velikim kineskim gradovima je postao
tako gust da su hiljade ljudi pobjegle na selo gdje je nebo još uvijek plavo.
Ova aero-pokalipsa je pogodila pola milijarde ljudi. Oni koji su ostali lutali
su kroz maglu sa gas maskama kao u nekom post-apokaliptičnom filmu. Klasna
dimenzija je i ovdje imala ključnu ulogu: prije nego što su vlasti zatvorile
aerodrome zbog loše vidljivosti, zagađene gradove su napustili ljudi koji su
mogli da plate skupe letove. Da stvar bude gora, vlasti Pekinga su smog
proglasile prirodnom nepogodom a ne posljedicom industrijskog zagađenja, da bi izbjegle
svaku odgovornost. Tako su dugačkom spisku izbjeglica koje bježe od ratova,
suša, cunamija, zemljotresa i ekonomskih kriza dodati još jedni: izbjeglice od
smoga.
Najčudnija stvar u vezi sa aero-pokalipsom je njena brza
normalizacija: kada više nisu mogle da poriču problem, vlasti su ustanovile
procedure koje će ljudima omogućiti da nekako nastave sa svakodnevnim životom,
kao da je strašni smog samo još jedna nova životna činjenica: u danima kada je
vazduh posebno loš što manje izlazite iz kuće, a ako baš morate stavite masku.
Djeca se raduju zatvaranju škola i igranju kod kuće. Putovanje na selo gdje je
nebo još uvijek plavo postao je poseban događaj koji se željno iščekuje (u
Pekingu postoje agencije specijalizovane za takva jednodnevna putovanja). Važno
je ne paničiti i održavati privid da život ide dalje uprkos svim nedaćama.
To je razumljiva reakcija u smislu da smo suočeni sa „nečim“
tako dalekim od našeg kolektivnog iskustva da ga ne vidimo – iako je svuda oko
nas. To „nešto“ je naša iznenadna ugroženost ogromnim biološkim i fizičkim promjenama
u svijetu koji je do skoro podržavao naš opstanak. Da bi se nosila sa tom prijetnjom,
naša kolektivna ideologija mobiliše mehanizme prerušavanja i samoobmanjivanja,
do bukvalne žudnje za neznanjem: „Opšti obrazac ponašanja ugroženih ljudskih
društava je sve veće poricanje, umesto fokusiranje na krizu.“
Jedno je sigurno: svjedoci smo vanredne društvene i
psihološke promjene – nemoguće postaje moguće. Prvi događaj koji smo doživjeli
kao nemoguć ali nerealan (iako znamo da je predstojeća propast vjerovatna, ne verujem
da će se zaista dogoditi i tako je odbacujemo kao nemoguću) postaje realan, ali
više ne i nemoguć (kada se katastrofa dogodi, ona se „ponovo normalizuje“,
opaža se kao dio normalnog toka stvari, kao uvijek-već moguća). Ovaj paradoks
je omogućen jazom između znanja i vjerovanja: znamo da je (ekološka) propast
moguća, čak vjerovatna, ali ne vjerujemo da će se zaista dogoditi.
Prisjetimo se opsade Sarajeva iz 90-ih godina prošlog vijeka:
činjenica da će „normalan“ evropski grad od pola miliona stanovnika biti
opkoljen, izgladnjivan, redovno bombardovan, da će njegovi građani biti
terorisani snajperskom vatrom itd. i da će sve to trajati tri godine, bila bi
smatrana nezamislivom prije 1992 – zapadne sile sigurno bi prekinule opsadu i
otvorile siguran koridor do grada. Kada je opsada počela, čak su i građani
Sarajeva vjerovali da će to biti kratkotrajna epizoda i slali su djecu na
sigurno, „na nedjelju-dvije, dok ne prođe ovaj haos“. A onda se opsada vrlo
brzo „normalizovala“. Isti prelaz iz nezamislivog u normalno (s kratkom
međufazom panične otupjelosti) može se razaznati u načinu na koji je liberalni dio
američkog društva reagovao na Trumpovu pobjedu, kao i u načinu na koji se
državna moć i krupni kapital odnose prema ekološkim prijetnjama, kao što je
topljenje leda na Zemljinim polovima.
Isti oni političari i menadžeri koji su donedavno odbacivali
strah od globalnog zagrijavanja tvrdeći da to bivši komunisti šire paniku, ili
da donosimo preuranjene zaključke na osnovu nedovoljnih podataka – sada
odjednom o globalnom zagrijavanju govore kao o prostoj činjenici koja je dio
naše svakodnevnice.
U julu 2008. CNN je više puta prikazao izvještaj
„Ozelenjavanje Grenlanda“ slaveći nove mogućnosti koje topljenje leda donosi
Grenlanđanima – već mogu da gaje povrće na otvorenom itd. Taj izvještaj je zlonamjeran
ne samo zato što se fokusira na malu dobit od globalne katastrofe, već i zato
što se poigrava dvostrukim značenjem riječi zeleno, „green“ (vegetacija i
ekološka pitanja), pa se činjenica da na Grenlandu (Greenland) zahvaljujući
globalnom zagrijavanju raste više vegetacije povezuje sa uzdizanjem ekološke svjesti.
Ovakvi fenomeni su još jedna potvrda koliko je bila u pravu Naomi Klein kada je
u svojoj knjizi Doktrina šoka opisala način na koji globalni kapitalizam
eksploatiše katastrofe (ratove, političke krize, prirodne nepogode) kako bi se
oslobodio „starih“ društvenih stega i nametnuo svoj program na tabli koju je
obrisala katastrofa. Možda predstojeće ekološke katastrofe neće nimalo podriti
kapitalizam već će ga, naprotiv, ojačati.
Pritom se gubi iz vida cjelina ekoloških promjena. Na primjer,
sprečavanje nekih ekoloških prijetnji može doprinijeti zagrijavanju polova.
Ozonska rupa u stvari štiti Antarktik od globalnog zagrijavanja. Jedno je izvjesno:
prolazi moda narativa o ključnoj ulozi „intelektualnog rada“ u
postindustrijskim društvima. Puka materijalnost svijeta oko nas osvetnički se
potvrđuje u svim svojim aspektima, od predstojeće borbe za osiromašene resurse
(hranu, vodu, energiju, minerale) do zagađenja životne sredine.
Čak i kada izražavamo spremnost da preuzmemo odgovornost za
ekološke promjene, to može biti varljiva strategija izbjegavanja da se
sagledaju njihove istinske razmjere. Ima nečeg varljivo utješnog u toj
spremnosti da se preuzme krivica za prijetnje našoj životnoj sredini: volimo da
budemo krivi zato što ako smo krivi to znači da sve zavisi od nas, da mi vučemo
sve konce, dakle da možemo da se spasimo ako promijenimo svoje živote. Bar nama
na zapadu je jako teško da prihvatimo da smo kao pojedinci svedeni na pasivnu
ulogu nekoga ko sjedi i čeka svoju sudbinu. Da bismo izbjegli taj položaj
upuštamo se u frenetične, opsesivne aktivnosti: recikliramo staru hartiju,
kupujemo organsku hranu, bilo šta, samo da održimo utisak da nešto radimo, da
doprinosimo – kao fudbalski navijač koji podržava svoj tim ispred televizora
vičući i skačući iz fotelje, u sujevjernom uvjerenju da će time nekako uticati
na rezultat utakmice.
Tipičan oblik fetišističkog poricanja realnosti u vezi sa
ekologijom je sljedeći: „ Svjestan sam da smo svi ugroženi, ali zapravo u to ne
verujem pa nisam spreman da preduzmem išta zaista važno, na primjer da promijenim
svoj način života“. Ovo poricanje se javlja i sa suprotnim predznakom: „Svjestan
sam da ne mogu da utičem na proces koji možda vodi mojoj propasti (na primjer
erupcija vulkana), ali mi je suviše traumatično da to prihvatim, pa ne mogu da
odolim nalogu da nešto radim, mada znam da je to besmisleno“. Zar ne kupujemo
organsku hranu baš iz tog razloga? Ko zaista veruje da su natrule i skupe
„organske“ jabuke stvarno zdravije? Čak i da jesu (a mnoge vjerovatno jesu),
kupujemo ih zato što na taj način ne kupujemo i ne trošimo samo proizvod, već
istovremeno radimo nešto smisleno, pokazujemo svoju brigu i globalnu svijest,
učestvujemo u velikom kolektivnom projektu.
Moramo prestati s tim igrama. Aero-pokalipsa u Kini jasno
ukazuje na granice preovlađujućeg odnosa prema životnoj sredini, na tu neobičnu
kombinaciju katastrofizma i rutine, osjećanja krivice i ravnodušnosti.
Ekologija je danas jedno od glavnih ideoloških poprišta s cijelim nizom
strategija zamagljivanja pravih dimenzija ekološke prijetnje: 1) obično
neznanje: to je marginalni problem, ne zaslužuje da se njime bavimo, život
(kapitala) ide dalje, priroda će se pobrinuti sama za sebe; 2) nauka i
tehnologija mogu da nas spasu; 3) prepustite rješenje tržištu (veći porezi za
zagađivače itd); 4) pritisak nad-ja na ličnu odgovornost umjesto velikih
sistemskih mjera: svako od nas treba da uradi ono što može – da reciklira,
manje troši itd; 5) možda najgori pristup po svojim ideološkim efektima:
zalaganje za povratak prirodnoj ravnoteži, skromnijem, tradicionalnom životu,
odbacivanje ljudske oholosti kako bismo ponovo postali poštovanja dostojna djeca
Majke Prirode.
Zar nam se preovlađujući ekološki diskurs ne obraća kao a priori
krivima, dužnicima majke prirode, pod neprestanim pritiskom super ega: „Šta si
danas učinio da vratiš svoj dug prirodi? Da li si stavio sve novine u
odgovarajuću kantu za reciklažu? I sve flaše od piva i konzerve od coca-cole?
Da li si koristio automobil kada si mogao da se voziš biciklom ili nekim
sredstvom javnog prevoza? Da li si uključio klima uređaj umjesto da širom
otvoriš prozor?“ Lako je otkriti ideološke interese takve individualizacije:
gubimo se u samoispitivanju umjesto da postavljamo mnogo umjesnija globalna
pitanja o cjelini naše industrijske civilizacije. Treba primijetiti i to kako
se ovaj transfer odgovornosti na pojedinca brzo zamjenjuje lakim rješenjima:
recikliraj, kupuj organsku hranu, koristi obnovljivu energiju itd, pa više
nećeš morati da se osjećaš krivim i moći ćeš da uživaš u životu kao i do sada.
Druga zamka koju treba izbjeći je moralizujući
antikapitalizam – sav onaj govor o tome kako se kapitalizam održava
zahvaljujući egoističnoj pohlepi kapitalista za više moći i bogatstva. U aktuelnom
kapitalizmu, lična pohlepa je podređena bezličnoj težnji samog kapitala da se
reprodukuje i širi. Gotovo da nam je potrebno više, a ne manje prosvećenog
egoizma. Uzmimo ekološku prijetnju: tu nema potrebe ni za kakvom
pseudo-animističkom ljubavlju prema prirodi; dovoljan je egoistički interes.
Sukob između kapitalizma i ekologije može izgledati kao tipičan sukob između
patoloških egoističko-utilitarnih interesa i istinske etičke brige za
zajedničko dobro čovječanstva. Ali situacija je upravo suprotna: naše ekološke
brige su utemeljene u utilitarnom interesu preživljavanja; one su naprosto
prosvijećeni lični interes, a u svom najvišem obliku interes budućih generacija
naspram našeg neposrednog interesa. New age spiritualistička predstava o
svetosti života kao takvog, o pravu životne sredine na očuvanje itd. ne igra
nužnu ulogu u našoj ekološkoj svijesti. Ako u svemu tome tražimo etičku
dimenziju, treba je potražiti u bezuslovnoj posvećenosti kapitalizma sopstvenoj
sve široj reprodukciji: kapitalista koji se bezuslovno posvećuje
kapitalističkom porivu za širenjem spreman je da na kocku stavi sve, pa i
opstanak čovječanstva, ne radi neke „patološke“ dobiti ili cilja već radi
reprodukcije sistema kao cilja po sebi. Fiat profitus pereat mundus (Nek se
pravi profit makar svijet propao) – to je njegov moto. Etički gledano, taj moto
je naravno nastran, možda i zao – ali gledano strogo kantovski, odbojnim ga
čini naša „patološka“ reakcija koja proizlazi iz želje da preživimo: utoliko
što djeluje „u skladu sa svojim pojmom“, kapitalista je neko ko vjerno slijedi
univerzalni cilj ne obazirući se ni na kakve „patološke“ prepreke.
Šta da se radi, što bi rekao Lenjin? U knjizi Šta se
dogodilo u 20. vijeku? Peter Sloterdijk daje svoj odgovor na pitanje šta da se
radi u 21. vijeku, najjezgrovitije izražen naslovima prva dva eseja u knjizi,
„Antropocen“ i „Od pripitomljavanja čovjeka do civilizovanja kultura“.
„Antropocen“ označava novu epohu u životu naše planete u
kojoj mi ljudi ne možemo više da se oslanjamo na Zemlju kao na rezervoar koji
je spreman da apsorbuje posljedice naše proizvodne aktivnosti: više ne možemo
da zanemarimo uzgredne efekte (kolateralnu štetu) svoje produktivnosti; oni
više nisu u pozadini uspjeha čovječanstva. Moramo prihvatiti da živimo na
„svemirskom brodu Zemlja“ i da smo odgovorni za uslove koji u njemu vladaju.
Zemlja više nije postojana, neprobojna pozadina naše proizvodne aktivnosti; ona
se pojavljuje kao (još) jedan konačni objekt koji možemo slučajno da uništimo
ili pretvorimo u mjesto nepogodno za život. A to znači: u trenutku kada
postanemo dovoljno moćni da utičemo na najosnovnije uslove sopstvenog života,
moramo prihvatiti da smo samo jedna životinjska vrsta na jednoj maloj planeti –
to nam nameće upravo naša globalna razorna moć. Novi odnos prema sopstvenoj sredini
podrazumijeva da čovjek više nije herojski radnik koji izražava svoje kreativne
potencijale i crpi iz neiscrpnih resursa svoje sredine, već mnogo skromniji
akter koji sarađuje sa svojom sredinom i neprestano pregovara o podnošljivom
nivou sigurnosti i stabilnosti.
Zar kapitalizam nije upravo model ignorisanja kolateralne
štete? U kapitalističkoj reprodukciji važno je sve šire cirkulisanje usmjereno
na profit, a kolateralna šteta nanijeta sredini koja nije uključena u troškove
proizvodnje prosto se zanemaruje – čak i pokušaji da se ona uzme u obzir i
nadoknadi oporezivanjem (ili direktnim stavljanjem cijene na svaki korišćen
prirodni resurs, pa i na vazduh) osuđeni su na propast. Da bismo uspostavili
novi odnos prema sopstvenoj sredini potrebna nam je radikalna
političko-ekonomska promjena, ono što Sloterdijk naziva „pripitomljavanje
divlje životinje Kulture“. Dosad je svaka kultura obrazovala i disciplinovala
sopstvene pripadnike i garantovala građanski mir među njima u vidu državne
moći, ali odnos između različitih kultura i država je neprestano bio u sjenci
potencijalnog rata, a svaki period mira je bio samo privremeno primirje. Kao
što je to zamislio Hegel, cijela logika države kulminira u najvišem činu
herojstva, u spremnosti da se život žrtvuje za sopstvenu nacionalnu državu, što
znači da divlji, varvarski odnosi među državama služe kao temelj etičkog života
u državi. Zar današnja Sjeverna Koreja, koja bezobzirno gomila nuklearno oružje
i rakete da bi njima gađala udaljene ciljeve, nije krajnja karikatura te logike
bezuslovnog suvereniteta nacionalne države?
Čim potpuno prihvatimo činjenicu da živimo u svemirskom
brodu Zemlja, nameće se neodložan zadatak civilizovanja samih civilizacija,
nametanja univerzalne solidarnosti i saradnje među svim ljudskim zajednicama,
zadatak koji je otežan porastom sektaškog – vjerskog i etničkog – „herojskog“
nasilja i spremnosti na samožrtvovanje (i žrtvovanje svijeta) za neku određenu
Ideju. Prevazilaženje kapitalističkog ekspanzionizma, široka međunarodna
solidarnost i saradnja morali bi uz to biti sposobni da se preobraze u izvršnu
moć spremnu da naruši državni suverenitet itd. Zar sve to nisu mjere zaštite
naših prirodnih i kulturnih zajedničkih dobara? Ako one ne vode ka komunizmu,
ako sobom ne privlače komunistički horizont, onda je „komunizam“ riječ bez
značenja.
(TBT, In These Times)
