KOLUMNA
Nije pitanje hoće li nam generalni sekretar
NATO-a nam ponuditi aktivno učešće u MAP-u, već je pitanje jesmo li mi spremni
za to!
Piše: Hamza Višća, thebosniatimes.ba
Na putu ka punopravnom članstvu u
Sjeverno-atlanskom savezu stagniramo gotovo deceniju, iako su prema Zakonu o
odbrani Bosne i Hercegovine iz 2005.godine – Parlamentarna skupština, Vijeće
ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u
okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, obavezne provesti potrebne
aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a. Bilo bi neodgovorno
s moje strane krivicu podijeliti ravnopravno, tim prije što sam osobno svjedok kvalitetnih
napora i postignuća koje je na tom zadatku činilo Ministarstvo odbrane zajedno
sa Oružanim snagama BiH. Uz to je i gospodin Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a, agendom posjete ukazao na očekivane
motore napretka ili krivce stagnacije, zavisi kako se čita. Zato, pođimo redom.
Predsjedništvo BiH se ne može pohvaliti
nekim posebnim učinkom, poslije uspostavljanja jedinstvenih Oružanih snaga.
Davne 2008. godine usaglasilo se i izrazilo jedinstvenu volju da BiH uđe u NATO
program – Akcioni plan za članstvo(MAP), i tu se stalo. Iskreno, bilo je tu par
posjeta članova Predsjedništva Bruxselessu, uzvratnih posjeta Generalnog
sekretara NATO-a Sarajevu, ali sve se završavalo na verbalnoj podršci i nadi da
će politički establišment naći načina i prevladati pitanje nepokretne imovine.
Međutim, umjesto da se to riješi kao i svako drugo tehničko pitanje, političari
od nepokretne imovine, koju ionako koriste OS BiH, napraviše političko pitanje
. Kako tad, tako i danas!
Ovakav odnos Predsjedništva BiH, kako u
ranijem tako i ovom sazivu, ne treba nas čuditi. Radi se o instituciji koja
nije u stanju barem osvježiti Sigurnosnu politiku iz februara 2006. godine, u
kojoj da nam je cilj ući u NATO Program
Partnerstvo za mir(PfP). Bosna i Hercegovina je ušla u PfP iste godine(2006.),
ali se Sigurnosna politika nije promijenila jedanaest godina.
Promijenjena je Odbrambena politika(2008),
Parlamentarna skupština BiH je usvojila niz strategija i politika iz oblasti
sigurnosti(prevencija i borba protiv korupcije, Prevencija i borba protiv
terorizma), ali Predsjedništvo BiH ne započinje proces izmjene Sigurnosne
politike. Stabilne demokratije zapadne Evrope češće mijenjaju ovakve dokumente,
neke svake godine, a zemlje u tranziciji donose politike ili strategije
programskog karaktera i takođe ih osvježavaju novim sigurnosnim izazovima i
mogućim strateškim i doktrinarnim odgovorima. Ali naše Predsjedništvo neće. I
Pregled odbrane se držao u ladicama pola decenije. NATO je sa BiH dogovorio da
se Pregled odbrane uradi kao Partnerski cilj. Za dvije godine, za koliko druge
partnerske zemlje rade Strateški pregled odbrane, nama je potrebna decenija da
ga uradimo i počnemo sa implementacijom. Jedino što su bili spremni kao
papagaji ponavljati ocjenu – Reforma odbrane BiH je najpozitivnija priča u
poslijeratnoj BiH. Za njih je reforma odbrane priča, zato i nema pomaka. A
jeste, nije da nije, urađen prvi korak u reformi – oružane snage su stavljene u
pravni okvir demokratske, parlamentarne i civilne kontrole. Za drugi korak –
kreiranje učinkovitih, pouzdanih i isplativih Oružanih snaga nema političke
volje.
Ministarstvo vanjskih poslova bi trebalo
biti vodeća institucija BiH u njenim euro-atlanskim integracijama
Trebalo bi tako biti, ali nije. Posjetite li
makar od šale, a ne samo zato što naprimjer trebate kao student napisati
seminarski rad na temu odnosa BiH i NATO (www.mvp.gov.ba/vanjska_politika_bih/multilateralni_odnosi/sjevernoatlantski_savez_nato/ ), naći ćete posljednju vijest od 15.03.2013 godine “Komisija za
NATO-integracione proces u BiH je zaključila da je potrebno pojačati
aktivnosti za informiranje javnosti u BiH u svim aspektima integracija u NATO,
radi oživljavanja javne diskusije na ovu temu. Ministar inostranih
poslova BIH donio je Odluku o izradi websitea, koji je zvanično pušten u
rad.” I to je to – nema informacija, nema pitanja, nema odgovora. A o dijalogu
u društvu, o benefitima i izazovima ulaska u NATO ni riječi. To potpuno odgovara
stavu ministra vanjskih poslova, gospodinu Crnadku – Nema priče o ulasku u NATO
dok Srbija to ne učini. Ovakav stav se odražava i na obim učešća BiH u NATO
programu Partnerstvo za mir, koji je znatno manji od obima bilo koje zemlje u
okruženju, pa i Republike Srbije, koja je vojno neutralna. Ako su nam
spoljnopolitički prioriteti evropske i euro-atlanske integracije, pogledajte
koliko je puta Crnadak posjetio Bruxelles, a zaobišao NATO. Ponekad on pošalje
svog zamjenika, koji iznosi stavove bliže njegovoj političkoj orjentaciji, a ne
ministrove(hvala Bogu), što i nije loše, ali je neunčikovito. Kad jedna država
ima tri diplomatije, ona ustvari nema nijednu. Istu sudbinu dijeli i gore spomenuta
Komisija za NATO-integracione procese BiH – njeni planovi rada se ne usvajaju,
zaključci ko zna do koga stižu, a realnih učinaka nema. Sredinom prošle godine
Vijeće ministara BiH imalo je na dnevnom redu Plan rada ove komisije, dalo
primjedbe, ali nikad ga više nije stavilo na dnevni red. Možda i jeste, ali
nema nikakve informacije u javnosti.
Otuda i ne čudi činjenica da se pitanje
članstva, ili barem približavanja NATO članstvu, od strane medija postavlja
samo ministrici odbrane, gospođi Pendeš. MO i OS BiH su učinili koliko se moglo
učiniti u okolnostima koje kreira politika. Da budem iskren, ima se još štošta
uraditi u odbrambenom sektoru, ali je za ozbiljan napredak nužno napokon
shvatiti da u NATO ulazi država BiH, a ne samo njene Oružane snage. Bojim se da
su političke snage prokljuvile da sa MAP-om dolaze i reforme u drugim oblastima,
koje sa sobom nose veća izdvajanja za odbranu, ali i sužavanje prostora za
korupciju i kriminal, na šta one nisu spremne. Dobar primjer za to je drastična
razlika u stavovima gospodina Crnadka, kada je bio u ulozi zamjenika ministra
odbrane i sada u ulozi ministra vanjskih poslova.
O ulozi Parlamentarne skupštine BiH,
posebno njenih zajedničkih komisija za odbranu i sigurnost, te za međunarodne
odnose, ne treba trošiti riječi. Dovoljno je reći da su oba doma usvojila
2005.godine Zakon o odbrani BiH, sa članom 84 koji obavezuje sve institucije da
doprinesu ispunjavanju uvjeta za članstvo u Sjeverno-atlanskom savezu, a da
pitanje izvršavanje te zakonske obaveze nikad nisu stavili na dnevni red. A
mogli su, barem radi reda imati tematske sjednice, napr. dvije tokom jednog
saziva, o aktivnostima državnih institucija na ispunjavanju obaveza iz člana 84.
Zakona o odbrani BiH. Čak i onda kad su načinjali pitanje zapuštenosti OS BiH,
u tehničkom i organizacijskom pogledu, okretali su glavu od vlastite
odgovornosti pri kreiranju budžeta, ali i odgovornosti ostalih institucija na
ispunjavanju nepostojeće agenda za članstvo.
Šta nam Stoltenberg može reći?
Najava dolaska generalnog sekretara NATO-a
u Sarajevo pobuđuje veliku pažnju. Očekivanja idu od neopravdanog optimizma da
će nas pozvati da pristupimo izradi prvog Godišnjeg nacionalnog programa za
članstvo, do puno realnijeg ponovnog potenciranja potrebe da se dodatnim
naporima ispuni uslov za MAP. Obzirom da se ništa nije promijenilo od novembra
prošle godine i posjete Izetbegovića Bruxellesu, ostaje nam ponovu čuti da
NATO:
Prepoznaje BiH kao ozbiljnog partnera u
misijama podrške miru,
jeste i ostaje privržen očuvanje
stabilnosti zapadnog Balkana,
cijeni do sada učinjeno u reformi sigurnosnog
i odbrambenog sektora,
pozdravlja napredak(koji?) BiH na
rješavanju pitanja nepokretne imovine,
zadržava NATO Štab u Sarajevu, da savjetuje
i podrži reformske procese u oblasti odbrane i sigurnosti,
ostaje otvoren za ulazak zemalja zapadnog
Balkana u NATO,
te da ispunjavanje agende evropskih
integracija vidi kao podsticaj naporima ulaska BiH u Sjeverno-atlanski savez.
Imajući u vidu da je NATO prije svega
politička, a tek onda vojna organizacija, može nama Stoltenberg i otkočiti MAP
ili najaviti takav scenario na narednom ministarskom sastanku Saveza, ali
stvarni napredak na putu ka punopravnom članstvu je do nas. Mnistarstvo
vanjskih poslova mora prihvatiti ulogu vodeće institucije u procesu
ispunjavanja uvjeta za punopravno članstvo, reorganizovati se u skladu sa
prioritetima spoljne politike BiH i napokon ljudske i organizacione potencijale
ministarstva i svih drugih institucija BiH uključi u ostvarivanje ovog zadatka.
/Autor je penzionirani aficir OS BiH i
vojno-politički analitičar/
(TBT)
