KULTURA
Najbolje ogledalo jezivih stvari koje se dešavaju u našem
okruženju u osvit 2017. godine, ne nalazi se u velikoj književnosti, niti u
istinski kreativnim filmovima, već u tim serijama koje, poput Floberovih
“prolaznih likova”, predstavljaju obične mostove koje pređemo i istog
trenutka zaboravimo, tokom šetnji u koje odlazimo da bismo očistili glavu nakon
višečasovnog rada
FOTO: Ljosa ( Profimedia)
Televizija je napokon našla originalan i zabavan proizvod od
kojeg ima veliku dobit: serijski program. On je nekada davno prikazivan u
bioskopu; sjećam se da smo, u mom davnom djetinjstvu u Koćabambi (Bolivija),
moj prijatelj Mario Zapata, sin gradskog fotografa, i ja, poslije mise u školi
La Salje odlazili u bioskop “Aća” da pogledamo tri epizode zaredom –
od ukupno dvanaest – jedne pustolovne i ohrabrujuće serije, u kojoj su dobri uvijek
pobjeđivali loše. Ali film je kasnije doprinio da serije budu zaboravljene, a
televizija ih je sada uspješno vaskrsla.
Današnje serije su mahom dobro urađene, uz dobru medijsku
najavu, i održavaju kontinuitet bez obzira na to što se scenaristi i reditelji mijenjaju
iz epizode u epizodu, a priča produžava ili skraćuje u zavisnosti od
interesovanja koje probudi kod gledalaca. Neke nude čistu zabavu, bez veće
pretenzije, uz pojedine izuzetke, poput “The Wire”, fascinantnog
istraživanja geta i marginalnih četvrti Baltimora u kojem su, vjerovali ili ne,
skoro svi crni glumci koji tako dobro mrmljaju lokalni sleng, zapravo Englezi;
ili “Borgen”, o političkim intrigama i nedaćama jedne civilizovane
zemlje kakva je Danska.
Ali možda je najznačajnija razlika između serija koji
zabavljaju milione gledalaca, poput onih koje sam ja gledao u bioskopu
“Aća”, to što u ovim današnjima isključivo loši pobjeđuju dobre. Ako
bi se neko drznuo da ih uporedi sa stvarnim svijetom, uvidio bi da se u njima
dešavaju besmislene, apsurdne, sulude stvari. Ali to nema veze, jer kada je riječ
o fikciji, bilo u knjigama, na sceni ili na ekranu, ako je dobro ispričana, ona
je uvjerljiva, bez obzira na to da li se podudara sa životom koji nam je
iskustveno poznat.
Ipak, u američkim serijama postoji jedna stvar dostojna
divljenja, osim gotovo uobičajenog tehničkog kvaliteta i impresivnog defilea
scenografija i statista, a to je sloboda sa kojom koriste, uglavnom sasvim
modifikovane, činjenice i ličnosti iz novije historije, i svirepost kojom često
manipulišu, izobličavajući institucije i vlasti kako bi anegdotom postigle
snažniji efekat i još više pridobile publiku. Na primjer, jedna od najboljih
serija, “House of Cards”, opisuje nezaustavljiv napredak u lavirintu
američke moći jednog beskrupuloznog i ciničnog para političkih zločinaca, koji,
ostavljajući tokom svojih avantura za sobom svakojake nevine žrtve, pa čak i
poneko ubistvo, stižu ni manje ni više do Bijele kuće, i to sasvim legalno.
Serija je veoma zabavna, glumci su izvanredni, a naravoučenije koje odzvanja u sjećanju
gledalaca poučava da je politika podla i kriminalna aktivnost gdje uspijevaju
samo nitkovi, dok pristojni ljudi i idealisti uvek na kraju bivaju poniženi.
(…)
(TBT, Nedeljnik)