ANALIZA
Zemlje bogate resursima poput Eritreje i Sudana brzo mogu
uvesti reforme ukoliko njihove vlade stave interese svog naroda ispred interesa
političkih elita.
Piše: John
Prendergast, the bosniatimes.ba
13. januara, u nizu političkih mjera, Washington je oslabio
sankcije Sudanu iako strahote koje su prvobitno dovele do njih – bombardiranje
civila, napad na sela, uskraćivanje hrane i moguća upotreba hemijskog oružja –
ostaju središnji dio strategije u Khartoumu protiv civilnog stanovništva u
Darfuru i drugim regijama Sudana razorenim konfliktom. Početkom 2016., na
primjer, vlada je pokrenula ofanzivu protiv Sudanskog oslobodilačkog pokreta – Abdel
Wahida, koji je doveo do nebrojenih civilnih žrtava i progona te kršenja
ljudskih prava poput arbitrarnog hapšenja, stavljanja u pritvor i mučenja
političkih aktera.
A ipak je tretman međunarodne zajednice danas prema
sudanskom predsjedniku Omaru al-Bashiru sasvim drugačiji u odnosu na onaj od
prije osam godina kada je svijet još uvijek bio u nevjerici zbog događaja u
Darfuru. Tada je Bashir bio međunarodni otpadnik. Međunarodni krivični sud
(ICC) izdao je nalog za hapšenje kao reakciju na njegove genocidne radnje u
Darfuru. SAD su pripremile sankcije za administracije Georgea W. Busha, koji je
tada odlazio, a njegov nasljednik Barack Obama, kao senator je javno
demonstrirao protiv genocida u Darfuru. Uz to, veći dio bliskoistočnih vlada
protivile su se režimu u Kharotumu zbog njegovog saveza s Iranom.
Otad, ratovi se samo šire, uzimajući pod svoje planinu Nuba
i regije Plavog Nila, a režim iz Khartouma je presijekao puteve humanitarne
pomoći ka tim područjima što je bezbroj ljudi ostavilo bez elemntarne pomoći
više od pet godina. Bombardiranje iz vazduha na civilne mete je nastavljeno, a Joseph Kony, iz „Pokreta otpora“ (LRA)
i dalje operira iz Sudana. Za to vrijeme, brojni politički zatvorenici kopne u
sudanskim zatvorima, korupcija je rasprostranjena a ekonomija je u rasulu.
Možda je najbolnije od svega što su komponente zloglasnih milicija Janjaweed,
glavnih počinilaca spomenutog genocida u Darfuru, ugrađene u vladinu vojsku i
nevino preimenovaneu „snage za brzu podršku“.
Ali, uprkos beskrajnom nasilju, brojne zemlje uključujući
Kinu, Indiju, Južnoafričku Republiku i Saudijsku Arabiju, zanemarile su nalog
ICC-a i dozvolile Bashiru posjetu. (Neke od ovih zemalja imaju geopolitičkie
interese, a druge pokušavaju izraziti svoje nezadovoljstvo ICC-jem i njegovim
istragama.). Evropska Unija je postigla dogovor da se milioni eura usmjere u
Sudan, a za uzvrat će dobiti pomoć prilikom zaustavljanja migracija u Evropu.
Dotadašnji naprijetelji Sudana, Saudijska Arabija i UAE, obezbijedili su
ogromne količine pomoći u zamjenu za sudanske trupe u Jemenu koje će se boriti
s pobunjenicima Hutima.
Ovaj se paradoks može objasniti trima dinamikama koje su se
pojavile kroz nekoliko zadnjih godina. Prva je izbjeglička kriza u Evropi, koja
je primorala EU da postiže dogovore s nekoliko neprijatnih režima u Africi,
uključujući Sudan, iako su dijelovi Janjaweeda, sada poznati kao snage za brzu
podršku, glavni entiteti koji čuvaju granicu Sudana s Libijom kuda se imigranti
probijaju do Italije. Druga je pojava ISIS-a i drugih terorističkih grupa te
potreba Washingtona za saveznicima u borbi protiv terorizma. Bashirov režim je
učinio toliko da zasluži aplauz CIA-e i drugih obavještajnih službi – poput
ograničavanja kretanja ovih grupa van Sudana kao i dojave o njihovim unutrašnjim
radnjama. Treća dinamika koja je dovela do srdačnijih odnosa sa Sudanom je „posrednički
rat“ u Jemenu između Irana i Saudijske Arabije. Iranove nevolje zbog intenziviranih američkih sankcija dovele su do
smanjenja pomoći Khartoumu kroz nekoliko zadnjih godina. Bashirov režim je tako
izrežirao historijski otklon od svog dugogodišnjeg saveznika i skovao savez s
Riyadom.
Upravo tu leži neugodna istina međunarodnih odnosa: geopolitički
i protivteroristički prioriteti, kao i prioriteti zadržavanja izbjeglica,
obično mogu nadigrati probleme oko kršenja ljudskih prava, čak i sam genocid.
Ali sjetimo se katastrofalnih posljedica tokom Hladnog rata kada su SAD i SSSR
dogovorili pomoć uz uvjet odanosti njihovim ideološkim principima: mnoge od tih
autoritarnih vlada koje krše prava kasnije su se urušile kada je pomoć
smanjena. Zapravo, izbjeglički val iz Afrike i Bliskog istoka ka Evropi djelimično
su uzrokovali oni koji pokušavaju napustiti kleptokratske zemlje poput Sudana,
a koje karakteriziraju ekstremna represija, nezaobilazna korupcija i nedostatak
prilika za omladinu. U Eritreji, na primjer, uprkos naredbi strijeljanja onih
koji pokušavaju otići iz zemlje, ogroman broj imigranata i izbjeglica i dalje
odlaze. Sudanske kampanje kolektivnog kažnjavanja, uključujući dokumentirano
gađanje civila i civilne infrastrukture, ukinule su sve mogućnosti za normalan
život omladine Darfuru, i tako je primorali da se otisne na opasno putovanje ka
Evropi. Dok se ne postigne mir i uspostavi stabilna vlada koja ne rasipa
resurse svoje zemlje i uveliko urušava ekonomiju, ljudi nemaju razloga ostati.
Nadalje, za dugoročna rješenja migrantske krize trebat će decenije. Zemlje
bogate resursima poput Eritreje i Sudana brzo mogu uvesti reforme ukoliko
njihove vlade stave interese svog naroda ispred interesa političkih elita.
Najveći problem je što će slabljenje američkih sankcija te
posljedično slabljenje finansijskog pritiska učvrstiti Bashirov režim. Bez značajnih
provjera njegovog ostvarivanja profita od korupcije ili pristupa globalnom
finansijskom sistemu, režim će biti u mogućnosti koristiti svoje ogromne
finansijske prednosti da svim protivnicima glasno uzvrati kroz različite oblike
zastrašivanja ili nasilja, bude li potrebno. Vođe sa Zapada će tako imati
daleko manju pregovaračku moć s tim režimom u vezi s pitanjima sve od migracija
do terorizma. Jašanje nasilne i korumpirane samovlade će nastaviti s
uništavanjem zemlje, a veći broj ljudi će biti primoran na migracije ili gurnut
u kriminalne radnje poput trgovine ljudima ili krijumčarenja, a u nekim
slučajevima terorizma ili oružanog otpora protiv vlade.
Zato je od ključne važnosti odmjeriti kratkoročne dobrobiti
dogovora s korumpiranim diktatorima poput Bashira sa štetom koja se nanosi
gradnji zakonite, stabilne države u Sudanu. U ovome Washington i Evropa moraju
prepoznati snagu koju im te sankcije i drugi finansijski pritisci mogu ponuditi
i drugim međunarodnim akterima koji žele okončati strahote u Sudanu. Kroz
nekoliko zadnjih godina, američke sankcije su počele ostavljati prave
posljedice na sudanske vladare, slabeći njihovu sposobnost vođenja poslova i
sprečavajući da krađom stečeni imetak čuvaju u offshore utočištima.
Administracija predsjednika Donalda Trumpa bi trebala
prepoznati moć koju ima tako što će unaprijediti sadašnji režim sankcija,
ciljajući na projekte pranja novca i korupciju među ključnim vojnim i
sigurnosnim organima i zvaničnicima koji stječu prihode od sudanske ratne
ekonomije. U isto vrijeme, nova američka administracija bi se trebala pobrinuti
za robusnija izuzeća u sektorima medicine i humanitarne pomoći, kao i
inicijativama pomoći „narod narodu“ te akademskoj razmjeni. Na primjer, u
medicinskom i humanitarnom kontekstu, sankcije dozvoljavaju izvoz
poljoprivrednih proizvoda, lijekova i medicinskih uređaja, ali samo po izdavanju
posebne dozvole američkog ministarstva finansija. Kod iranskih sankcija uvedene
su promjene koje dozvoljavaju izvoz bez posebne dozvole. Što se tiče kretanja
ljudi za Iran i Kubu, ministarstvo je obezbijedilo opće dozvole za akademsku
razmjenu, profesionalno istraživanje i programe za obuku neovisnih medija te
ljudska prava, između ostalog. Ovakve dozvole bi također trebale biti omogućene
i Sudanu.
Evropa bi trebala podržati ova nastojanja tako što će sama
uvesti sankcije protiv najgorih aktivnosti Bashirovog režima, prvo na nivou EU
a potom i na nivou pojedinačnih zemalja članica, te se pobrinuti da jedinice
obavještajne službe koje se bave finansijama istražuju aktivnosti pranja novca
i djeluju na njihovom suzbijanju. Ovo će svakako imati veći utjecaj na
zaustavljanje izbjegličkog vala od kojekakvih dogovora sa diktatorima. Evropa bi se također
trebala sjetiti da se kratkoročna rješenja kose sa njezinom politikom migracija
što je i navedeno u stvaranju Kriznog fonda 2015. koji traži „stabilnost i
rješavanje uzroka ilegalne migracije i raseljenosti naroda u Africi.“
Bashir je nekako pronašao način kako pridobiti svijet koji ignorira
njegov pristup vlasti i ratu a koji obuhvata spaljivanje vlastite zemlje.
Dozvoli li Zapad da se Bashirova nasilna kleptrokratija nastavi bez pritiska da
uspostavi inkuzivniju i transparentniju vlast, ambicije američke i evropske
politike u vezi s terorizmom i migracijama, ozbiljno će biti potkopane.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
