ANALITIKA
Da bi SAD uspjele kao promotor i garant
obnovljenog Zapada, morat će održavati bliske odnose s Evropom, nastaviti sa
svojom predanosti NATO-u, te voditi, s Evropom, postepeni proces dobrodošlice
Turskoj i Rusiji, kad se istinski demokratizira, na Zapad.
Piše: Zbigniew Brzezinski, thebosniatimes.ba
Glavni izazov za SAD u narednih nekoliko
decenija je njeno osvježenje i u isto vrijeme promocija većeg Zapada i podrška
kompleksnoj ravnoteži na Istoku koja se može nositi sa sve većim globalnim
statusom Kine. Uspješan američki pokušaj uvećanja Zapada, čineći ga
najstabilnijom demokratskom zonom, zahtijevat će kombinaciju moći i principa.
Kooperativan veći Zapad – od Sjeverne Amerike i Evrope kroz Euroaziju (jednog
dana obuhvatajući i Rusiju i Tursku), sve do Japana i Južne Koreje – poboljšao
bi interes drugih kultura za suštinskim principima Zapada, i tako ohrabrio
postepenu pojavu univerzalne demokratske političke kulture.
U isto vrijeme, SAD bi se i dalje na nivou
suradnje trebale uključivati u ekonomski dinamičan, ali potencijalno konfliktan
Istok. Ako se SAD i Kina mogu međusobno prilagoditi u vezi sa širokom lepezom pitanja, izgledi za
stabilnost u Aziji će se znatno povećati. To je naročito moguće ako SAD
mogu ohrabriti istinsko pomirenje između
Kine i Japana i u isto vrijeme ublažiti sve veći rivalitet između Kine i
Indije.
Da bi efikasno djelovale na zapadnim i
istočnim dijelovima Euroazije, centralnom i najvažnijem kontinentu na svijetu,
SAD moraju igrati dvostruku ulogu. Moraju biti promotor i garant većeg i šireg
jedinstva na Zapadu, i moraju održavati balans i mir među glavnim silama na
Istoku. Obje uloge su bitne, i svaka treba jačati onu drugu, ali da bi imale
kredibilitet i kapacitet da obje uloge igraju uspješno, SAD moraju svijetu
pokazati da imaju volju promijeniti neke stvari kod kuće. Amerikanci moraju
staviti veći naglasak na suptilnije dimenzije nacionalne moći, poput inovacija,
obrazovanja, ravnoteže sile i diplomatije te kvaliteta političkog vodstva.
VEĆI ZAPAD
Da bi SAD uspjele kao promotor i garant
obnovljenog Zapada, morat će održavati bliske odnose s Evropom, nastaviti sa
svojom predanosti NATO-u, te voditi, s Evropom, postepeni proces dobrodošlice
Turskoj i Rusiji, kad se istinski demokratizira, na Zapad. Da bi garantirao
geopolitičku važnost Zapada, Washington mora ostati aktivan u evropskoj
sigurnosti. Također mora poticati na dublje ujedinjenje EU: bliska suradnja
između Francuske, Njemačke i UK – evropski centralni politički, ekonomski i
vojni poredak – trebala bi se nastaviti i proširiti.
Uključiti Rusiju i istovremeno čuvati
zapadno jedinstvo, francusko-njemačko-poljski trougao mogao bi odigrati
konstruktivnu ulogu u ubrzanju trenutnog, ali i dalje napetog, pomirenja između
Poljske i Rusije. Podrška EU mogla bi pomoći da rusko-poljsko mirenje bude
sveobuhvatnije, poput onog njemačko-poljskog, a oba bi doprinijela većoj
stabilnosti u Evropi. Ali da bi rusko-poljsko pomirenje potrajalo, mora se
pomjeriti s nivoa vlade na nivo društva, kroz značajne kontakte među ljudima i
zajedničke edukativne inicijative.
Političke promjene koje uvedu vlade, a koje nisu utemeljene u osnovnim
promjenama uobičajenih perspektiva, neće potrajati. Model bi trebao biti
njemačko-francusko prijateljstvo nakon Drugog svjetskog rata, koje su Pariz i
Bonn inicirali na najvišim političkim nivoima i uspješno promovirali na društvenom
i kulturnom nivou.
Dok SAD i Evropa teže proširenju Zapada,
Rusija će sama morati sazreti kako bi postala bliža sa EU. Njezino vodstvo će
se morati suočiti s činjenicom da će budućnost Rusije biti neizvjesna ostane li
relativno prazan i nerazvijen prostor između bogatog Zapada i dinamičnog
Istoka. Ovo se neće promijeniti čak ni ako Rusija zainteresira neke
centralnoazijske države da se pridruže ideji Vladimira Putina i Euroazijskoj
uniji. Također, iako je značajan dio ruske javnosti za članstvo u EU, većina
Rusa nisu svjesni koliko su ozbiljni standardi za članstvo, naročito imajući u
vidu demokratsku reformu.
Proces približavanja EU i Rusije vjerovatno
će se povremeno zaustavljati i onda opet pokretati, napredujući u fazama i
uključujući tranzicijske poslove. Koliko bude moguće, trebao bi simultano
napredovati na društvenom, ekonomskom, političkom i sigurnosnom nivou. Moguće je zamisliti više
i više prilika za društvene interakcije, sličnije pravne i konstitutivne
dogovore, zajedničke vježbe sigurnosti između NATO-a i ruske vojske, nove
institucije za koordinirajuću politiku unutar Zapada koji se stalno širi, a sve
bi rezultiralo većom spremnosti Rusije
za konačno članstvo u EU.
Nije nerealno zamisliti veću konfiguraciju
Zapada nakon 2025. Tokom narednih nekoliko decenija, Rusija bi mogla pronaći
način za sveobuhvatnu, zakonom utemeljenu, demokratsku transformaciju u skladu
sa standardima EU i NATO-a. Turska bi mogla postati punopravna članica EU, čime
bi se obje zemlje našle na putu integracije u transatlantsku zajednicu. Ali
prije nego što se to desi, među SAD-om, Evropom (uključujući Tursku) i Rusijom
mogli bi se javiti dublji geopolitički interesi. Pošto bi svakoj zapadno
orijentiranoj gravitaciji Rusije vjerovatno prethodile bliže veze između
Ukrajine i EU, institucionalno sjedište kolektivnog konsultativnog organa (ili
možda u početku proširenog Vijeća Evrope) moglo bi biti u Kijevu, starom glavnom
gradu Kijevske Rus’, čija lokacija nosi
simboliku obnovljenog života Zapada.
Ukoliko SAD ne budu zagovarale širenje
Zapada, uslijedit će drastične posljedice: oživjet će neslaganja iz prošlosti,
javit će se novi sukobi interesa i pojavit će se nepromišljena partnerstva.
Rusija bi mogla iskoristiti svoje energetske prednosti, i ohrabrena razjedinjenošću
Zapada, probuditi svoje imperijalne ambicije i doprinijeti većem međunarodnom
haosu. Bude li EU pasivna, pojedinačne evropske države, u potrazi za boljim
trgovinskim prilikama, mogle bi se okrenuti vlastitim aranžamnima s Rusijom.
Može se zamisliti i scenarij u kojem ekonomski egoizam usmjeri Njemačku ili
Italiju, na primjer, ka razvoju posebne veze s Rusijom. Francuska i UK bi se
onda mogli zbližiti, a Poljska i baltičke zemlje bi u očaju mogle tražiti
dodatne garancije sigurnosti od SAD-a. Rezultat onda ne bi bio noviji i
zdraviji nego pesimističan i rascjepkan Zapad.
KOMPLEKSAN ISTOK
Tako razjedinjen Zapad se ne bi mogao
takmičiti s Kinom. Do sad, Kina nije jasno iskazala nikakvu ideološku dogmu
koja bi njezin nedavni učinak učinila univerzalno primjenjivim, a SAD su bile
oprezne da ideologiju ne učine fokusom svojih odnosa s Kinom. I Washington i
Peking su mudro prihvatili koncept „konstruktivnog partnerstva“ u globalnim
poslovima, a SAD, iako kritične prema kineskim kršenjima ljudskih prava, nisu
stigmatizirale kineski socioekonomski sistem kao cjelinu.
Ali ako nemirne SAD i pretjerano
samouvjerena Kine skliznu u rastuće političko neprijateljstvo, izgledno je da
će obje zemlje naći u obostrano desktruktivnom konfliktu. Washington bi tvrdio
da je uspjeh Pekinga zasnovan na tiraniji i da šteti dobrobiti američke
ekonomije; Peking bi, za to vrijeme, tu američku poruku shvatio kao pokušaj
podrivanja i mogućeg fragmentiranja kineskog sistema. U isto vrijeme, Kina bi naglasila
svoje uspješno odbijanje zapadnjačke dominacije. Takav scenarij bio bi štetan i
kontraproduktivan po obje zemlje. Samim tim, inteligentna egocentričnost
trebala bi upozoriti SAD i Kinu da se drže ideološke samokontrole, odolijevajući
iskušenju univerzaliziranja distinktivnih osobina obaju socioekonomskih sistema
i međusobnog demoniziranja.
Amerikanci bi u Aziji imali ulogu
regionalnog balansiranja, ponavljajući onu koju je UK imalo u evropskoj
politici tokom 19. i početkom 20. v. SAD mogu i trebale bi pomoći azijskim
državama da izbjegnu borbu za regionalnom dominacijom tako što će rješavati
sukobe i neutralizirati prevlasti među potencijalnim rivalima. Na taj način bi
trebali poštovati posebnu historijsku i geopolitičku ulogu Kine u održanju
stabilnosti na Dalekom istoku. Dijalog s Kinom oko regionalne stabilnosti ne bi
samo pomogao da se smanji mogućnost američko-kineskih sukoba nego i
vjerovatnost pogrešne procjene između Kine i Japana, ili Kine i Indije i, na
nekom nivou, između Kine i Rusije oko resursa i nezavisnog statusa
centralnoazijskih zemalja. Tako je američki angažman oko balansiranja u Aziji,
na koncu, i u interesu Kine.
U isto vrijeme, SAD moraju prepoznati da
stabilnost u Aziji više ne mogu nametati neazijske sile, a najmanje izravna
primjena američke vojne moći. Zaista, američka nastojanja da podrže stabilnost
u Aziji mogu se pokazati samoporažavajućim, čime bi se Washington našao u
skupom ponavljanju njegovih nedavnih ratova, možda čak i ponavljanju tragičnih
događaja u Evropi u 20.v. Ako bi SAD formirale antikineski savez sa Indijom
(ili, manje vjerovatno, s Vijetnamom) ili podržavale antikinesku militarizaciju
u Japanu, mogle bi proizvesti opasan obostrani antagonizam. U 21.v.,
geopolitička ravnopravnost na azijskom kopnu ne može ovisiti o vanjskim vojnim
savezima s neazijskim silama.
Vodeći princip u američkoj vanjskoj
politici prema Aziji trebao bi biti promoviranje američkih principa u Japanu i
Južnoj Koreji a u isto vrijeme ne dozvoliti sebi da ih se uvuče u rat između
azijskih sila. SAD su u Japanu i Južnoj Koreji duže od 50 godina, a nezavisnost
i samopouzdanje ovih zemalja bi se raspalo – zajedno s američkom ulogom na
Pacifiku – pojave li se ikakve sumnje u vezi s trajnošću dugoročnih obaveza
američkih sporazuma.
Američko-japanski odnos je naročito važan i
trebao bi biti početak za zajednički poduhvat razvoja američko-japansko-kineskog
suradničkog trougla. Takav odnos bi obezbijedio strukturu koja se može nositi
sa strateškim interesima nastalim iz povećane kineske regionalne prisutnosti. Baš
kako što se politička stabilnost u Evropi nakon Drugog svjetskog rata ne bi
razvila bez naprednog razvoja francusko-njemačkog pomirenja sa
njemačko-poljskim pomirenjem, tako bi svjesno produbljivanje kinesko-japanskih
odnosa moglo poslužiti kao polazna tačka ka većoj stabilnosti na Dalekom
istoku.
U kontekstu ovog odnosa, kinesko-japansko
pomirenje moglo bi pomoći da se poboljša i učvrsti sveobuhvatnija
američko-kineska suradnja. Kina zna da je američka predanost Japanu postojana,
da je veza između dviju zemalja duboka i autentična, i da sigurnost Japana
direktno ovisi o SAD-u. Znajući da bi sukob s Kinom bio obostrano destruktivan,
Tokiju je jasno da je američki angažman s Kinom indirektno doprinos sigurnosti
Japana. U tom kontekstu, američku podršku japanskoj sigurnosti Kina ne bi
trebala posmatrati kao prijetnju, niti bi Japan težnju za bližim i opsežnijim
američko-kineskim odnosima trebao posmatrati kao prijetnju njegovim
interesima.
Ukoliko dođe do regionalnog kompromisa i
prihvatanja opsežnijeg bilateralnog američko-kineskog odnosa, tri osjetljiva
problema morat će se na miran način riješiti: prvi je u bliskoj budućnosti,
drugi kroz nekoliko narednih godina, a treći vjerovatno unutar desetak godina.
Prvo, SAD bi trebale ponovo razmotriti izviđačke operacije na rubovima kineskih
teritorijalnih voda, kao i periodične američke pomorske patrole u međunarodnim
vodama koje su također dio kineske ekonomske zone. Također su smetnja Pekingu
isto kao što bi obrnuta situacija bila Washingtonu. Štaviše, misije vazdušnog
izviđanja američke vojske predstavljaju ozbiljne rizike od nenamjernih nesreća,
budući da kineske vazdušne snage obično reagiraju na takve misije šaljući lovce
u blisku inspekciju, a ponekad i provociranjem američkih aviona.
Drugo, u slučaju da dalja modernizacija
kineskih vojnih kapaciteta konačno i dovede do opravdane zabrinutosti za američku
sigurnost, SAD i Kina bi se trebale uključiti u redovne konsultacije u vezi s
njihovim dugoročnim vojnim planiranjem i pokušale dogovoriti mjere uzajamne
podrške.
Treće, budući status Tajvana bi mogao
postati najzahtjevnije pitanje između dviju zemalja. Washington više ne
prepoznaje Tajvan kao suverenu državu i priznaje stav Pekinga da su Kina i
Tajvan dio jedne nacije. Ali u isto vrijeme, SAD prodaje oružje Tajvanu. Tako
će se svaki dugoročni američko-kineski kompromis morati fokusirati na činjenicu
da će odvojen Tajvan, kontinuirano štićen američkim oružjem, isprovocirati sve
izražajnije kinesko neprijateljstvo. Konačna rezolucija slična dobro poznatoj
formuli za Hong Kong, bivšeg kineskog vođe Deng Xiaopinga, „jedna zemlja, dva
sistema“, ali redefinirana kao „jedna zemlja, nekoliko sistema“, može
obezbijediti osnovu za ponovno udruživanje Taipeija s Kinom, a u isto vrijeme
dozvoliti Tajvanu i Kini da zadrže distinktivne političke, socijalne i vojne
mjere. Bez obzira na tačnu formulu, imajući u vidu sve veću moć Kine i značajno
proširene veze između Tajvana i kontinenta, postoji sumnja da Tajvan zauvijek može
izbjegavati formalniju povezanost s Kinom.
KA OBOSTRANOJ SURADNJI
Prije više od 1.500 godina, tokom prve
polovine prvog milenija, politikom relativno civiliziranih dijelova Evrope
većinom je dominirala koegzistencija dviju specifičnih polovina Rimskog carstva
– istočne i zapadne. Zapadno carstvo, s glavnim gradom većinom smještenim u
Rimu, pretrpjelo je napade barbara pljačkaša. S trupama trajno stacioniranim vani,
Rim je politički istrošen i našao se na
korak do bankrota sredinom 5.v. Za to vrijeme, sukobi između kršćana i pagana
oslabili su društveno jedinstvno Rima, a veliki porezi i korupcija oštetili su
ekonomski život. 476. ubistvom Romula Augustula, službeno je palo već klimavo Zapadno rimsko carstvo.
Tokom istog perioda, Istočno rimsko carstvo
– uskoro poznato kao Bizant – iskazalo je dinamičniji urbani i ekonomski rast i
pokazalo se uspješnijim u diplomatskoj i sigurnosnoj politici. Nakon pada Rima,
Bizant je nastavio cvjetati. Vratio je dijelove starog Zapadnog carstva i živio
(iako kasnije kroz brojne sukobe) sve do uspona Osmanskog carstva u 15.v.
Ključne borbe Rima sredinom 5.v. nisu
oštetile bizantske optimistične planove, jer u tim danima, svijet je razdvojen
u zasebne segmente koji su bili geografski izolirani i politički i ekonomski zaštićeni
jedan od drugog. Sudbina jednog nije direktno i odmah utjecala na planove
drugog. Ali to nije više slučaj. Danas, kad je udaljenost sasvim nevažna
zahvaljujući komunikacijama i nevjerovatnoj brzini finansijskih transakcija,
dobrobit najnaprednijih dijelova svijeta postaje sve više međuovisna. U naše
vrijeme, za razliku od prije 1.500 godina, Zapad i Istok ne mogu se držati na distanci
jedan od drugog: njihov odnos jedino može biti recipročno suradnički ili
obostrano škodljiv.
/O autoru: ZBIGNIEW BRZEZINSKI je bio
američki savjetnik za sigurnost od 1977. do 1981. Njegova knjiga „Strateška
vizija: Amerika i kriza globalne moći“, iz koje je esej preuzet i prilagođen, bit
će objavljena na zimu./
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
