TEROR
Svjedočanstva o neviđenim napadima na Rohindže od strane
države sve su brojnija, a situacija se polako bliži definiciji genocida
FOTO: (Reuters)
Nakon posljednjeg talasa nasilja bezbjednosnih snaga
Mjanmara, progoni i ubistva Rohindža dotakli su ivicu definicije genocida.
Tokom posljednjih nekoliko mjeseci 2016, svjedočanstva o
neviđenim napadima i patnjama koje Rohindže trpe od strane države u izolovanom
zapadnom dijelu zemlje, sve su brojniji, a dom ove mjanmarske muslimanske
populacije, demografski se promijenio gotovo do neprepoznatljivosti.
Krvoproliće koje se odvija daleko je od izolovanog slučaja,
kako su neki željeli da prikažu pretjeranu reakciju ubistva devet graničara u
napadu neidentifikovanih naoružanih napadača koji se odigrao 9. oktobra, a koji
je bio povod za snažan kontranapad.
Trenutnoj kampanji zapravo prethode decenije sistematske
diskriminacije, progona i neljudskog postupanja, koji su služili kako bi
opravdali više talasa nasilja i koji sada dovode bespomoćne Rohindže blizu
“istrebljenja”.
Nakon što su bezbjednosne snage pokrenule akciju poslije
incidenta u oktobru, počeli su da se pojavljuju izvještaji o diskriminaciji i
rasprostranjenim kršenjima ljudskih prava.
Organizacija “Human rights watch” (HRW) je ocijenila
da je vojska uvela policijski čas lokalnoj populaciji i zabranila pristup
novinarima, prije nego što je otpočela kampanju koja obuhvata egzekucije bez
prethodnog suđenja, mučenja, silovanja i neopravdana hapšenja.
Satelitski snimci visoke rezolucije do kojih je došao HRW,
ukazuju da je uništeno oko 1.250 zgrada, uključujući nekoliko džamija u pet
sela koja su pretrpjela najveće napade.
Uz to, termalni snimci ukazuju na požare u tim pogođenim
područjima, za koja su kasnije od strane vlade okrivljeni neimenovani teroristi.
Lideri Mjanmara nasilje su okarakterisali kao problem komunalne prirode i
konstantno odbijaju da priznaju da se radi o povredama ljudskih prava.
Amnesty International (AI) je optužio vlasti Mjanmara da u sprovode
mjere kolektivnog kažnjavanja. Grupa koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava
iz prve ruke saznala je o slučajevima pucanja bezbjednosnih snaga na civile iz
helikoptera, paljenje na hiljade kuća, sprovođenje proizvoljnih hapšenja,
silovanjima žena i djevojaka.
AI je odgovor bezbjednosnih snaga na incident u oktobru
okarakterisao kao nesrazmjeran, optužujući vojsku za napade na cijele porodice
i naselja u Rahinu samo na osnovu njihove etničke i religijske pripadnosti.
Uprkos teškoćama u prikupljanju informacija, pošto novinari
i međunarodni posmatrači ne mogu da priđu području, prema podacima UN oko
30.000 Rohindži je napustilo domove, hiljade su ubijene, oko 500.000 je
prisilno raseljeno u ranijim talasima nasilja.
Razmatrajući više izvještaja o zločinima u kojima je utvrđen
identitet žrtava, postaje jasno da događaji u Rahinu prerastaju u genocid.
Prema konvenciji UN o Sprečavanju i kažnjavanju genocida,
usvojenoj 1948. godine, genocid se definiše kao specifična akcija (na primjer
ubistva ili ciljno stvaranje nepodnošljivih uslova za život određene
populacije) usmjerena na uništenje nacionalne, rasne ili vjerske grupe, djelimično
ili u cijelosti. Definicija UN ostavlja značajan prostor za interpretaciju u
praksi – odrediti momenat ili broj smrti poslije kojih se neka akcija postaje
genocid nije lako. Ipak, čini se da se stvari u Rahinu kreću upravo u tom
pravcu.
FOTO: (AP)
Kako je došlo do situacije da zemlja koja načelno prihvata
demokratiju i koju vodi “ikona” aktivista za zaštitu ljudskih prava
Ang San Su Ki, pred međunarodnom zajednicom mora da odgovori na optužbe kako je
počinila genocid protiv manjinske grupe?
Da bi se na to pitanje odgovorilo, neophodno je znati historiju
Rohina u Mijanmaru.
Njihova dugogodišnja izopštenost iz društva počela je 1982. godine. U Zakonu o građanstvu,
napisanom od strane vlade generala Ne Vina, sastavljena je lista od 135
etničkih grupa koje su zvanično navedene kao trajno nastanjene u okviru granica
Mijanmara. Na toj listi nije bilo Rohina.
Zakon o građanstvu se primjenjuje i danas i koristi se kako
bi se Rohindže spriječile u dobijanju državljanstva, što dovodi do toga da
grupa od 800.000 praktično nema državu – ni matičnu, ni onu u kojoj je
zaštićena kao nacionalna manjina. Zato su Rohindžama uskraćena osnovna
prava – putovanje u druge dijelove
zemlje, mogućnost obrazovanja, liječenja, vlasništva zemlje, pravo na posao.
Mnogi u Mijanmaru podržavaju stav vlade, opravdadavajući
izuzeće Rohindži iz društva argumentom da ne predstavljaju etničku grupu.
HRW je našao dokaze o bar četiri masovne grobnice poslije
napada 2012. godine, tokom kojeg je više od 125.000 Rohindži istjerano iz
domova i primorano da živi u prepunim kampovima bez vode , hrane i lijekova.
U godinima koje su uslijedile, oko 110.000 izbjeglica je
napustilo zemlju na oronulim brodićima – postali su poznati kao narod sa
brodova, skrenuvši tako pažnju na svoj problem – u namjeri da opasnim prelaksom
preko mora dođu do azila u zemljama kao što su Tajland, Malezija i Filipini.
U svjetlu posljednjih sukoba mnogi kritikuju što de facto
lider Mjanmara Ang San Su Ki nije osudila nasilje protiv Rohindži. Očekivalo se
da će se to dogoditi nakon njene pobjede na izborima 2015., kada je njena
Nacionala demokratska liga (NLD) okončala decenijsku vladavinu vojnih vlasti.
Iako ona priznaje da postoje problemi u zapadnom dijelu
Mjanmara, ona ne želi da govori u odbranu Rohindži i umjesto toga se trudi da
istakne kako svjetski mediji često ne uspjevaju da shvate komplikovane
unutrašnje odnose u Mjanmaru.
Sve dok nema političke volje u Mjanmaru da se spriječi
krvoproliće, situacija će se pogoršavati uprkos zahtjevima međunarodne javnosti
da se reaguje. Posljednji napadi ukazuju na obnovljenu kampanju da se ukloni
muslimanska manjinska grupa iz Mianmara – širenjem straha i primoravanjem
hiljada da rizikuju živote bježeći preko granica i otvorenog mora. Sve dok institucionalizovana
i rasprostranjena dikskriminacija Rohindži ne bude zaustavljena unutar zemlje,
nasilje će i dalje biti “opravdano”, a Rohindže će biti suočene s
potencijalnim nestajanjem.
(TBT/The Diplomat)