KOLUMNA
Jer, što stvarno jest (ili: što je postao)
Kusturica, moglo se jasno i nažalost vidjeti devetog januara ove godine, na dan
blagdana koji se zove Dan Republike Srpske, dan kojim se zapravo ovjekovječuje
početak političkog projekta koji će dovesti do Prijedora, Srebrenice, Manjače i
Keraterma
Jurica Pavičić, tehbosniatimes.ba
Godine 2008. na canneskom je festivalu
režiser Emir Kusturica predstavio svoj dugometražni dokumentarac o Diegu
Maradoni. Bio je to film koji je na prvu ruku izgledao kao klasična filmska
sportska biografija. Slavni režiser u njemu intervjuira slavnog nogometaša,
pohodi njegov rodni kvart, snima njegovo prvo igralište te prikazuje
najslavnije golove argentinske “desetke”.
“Maradona” je – međutim – istodobno bio i
politički film. Kusturica je argentinskog nogometaša u tom filmu pokušao
“prodati” kao antiglobalističku ikonu, ljubitelja Che Guevare, tribuna sirotih
i obespravljenih, ogorčenog patriota koji je Englezima gol zabio rukom jer bi –
kako je rekao – nakon Falklandskog rata “Englezu ukrao i novčanik kada bi
mogao”. U Kusturičinu filmu animirani Diego šutira glavu britanskoj kraljici i
Margaret Thatcher, a prizori njegovih golova popraćeni su refrenom Sex Pistolsa
“God save the queen/of the fascist regime”. Maradona je za Kusturicu tribun
antikapitalističkog, postkolonijalnog i antizapadnjačkog Juga koji se – loptom
i drugim sredstvima – bori protiv Imperija.
Najbolji britanski filmski kritičar
Jonathan Romney te je 2008. napisao kako je Kusturičin film “filmski ekvivalent
onim fotografijama na kojima fan snimi samoga sebe s rukom obješenom oko ramena
svog idola”. Taj opis vrijedi i za ideologiju Kusturičina filma. Prodajući
Maradonu kao antiimperijalističkog superstara, Emir Kusturica je te 2008.
istodobno i u istoj niši prodavao i samoga sebe. Te 2008. Kusturica je pred
svjetskom (a u njegovu slučaju to najprije znači: francuskom) publikom još
igrao svoju uvriježenu ulogu antiestablišmentskog partibrejkera. Nogomet, Treći
svijet i punk išli su dobro uz javnu personu svjetski slavnog režisera koji
usput svira bas u rock bendu, ne pere kosu, snima filmove o obespravljenim
marginalcima te sipa “istinu u oči” zlim kolonijalnim silama mrskog Zapada
Ta je persona, međutim, i te 2008. već bila
iz temelja lažna. Već u tom trenutku Kusturica je bio feudalni spahija
postjugoslavenskog postkomunizma. Već je bio jedan od najmoćnijih ljudi srpske
kulture, vlasnik cijele planine u zapadnoj Srbiji, planine na kojoj je sagradio
privatno selo, posjedovao na njoj skijališta te poput age na cesti naplaćivao
putarinu. U vrijeme kad se još uvijek “slika” s Maradonom “oko ramena”,
Kusturica je već bio govornik na mitingu protiv kosovskog osamostaljenja, već
se pokrstio u Savinji kod Herceg Novog, već je branio pravoslavni crkveni vrh
uključujući i pedofila Vasilija Kačavendu, svađao se s alternativcima, pederima
i lezbama. Samo godinu dana ranije Kusturica je snimio svoj najbjedniji film
“Zavet” koji se u osnovi svodio na manifest konzervativne, neoklerikalne i
antiurbane kulturne politike. Taj film – koji bi po svojoj ideološkoj jezgri
morao biti mio hrvatskom svećenstvu – pripovijeda o mladiću koji mora ispuniti
tri zavjeta: kupiti kravu, ikonu i ženu. U toj obnovi heteroseksualnog braka,
vjere i ruralnog života glavnog junaka (među inim) remete kapitalisti,
pro-Europljani i urbani dekadenti u – pankerskim jaknama! U tom filmu – dakako
– Sex Pistolsa nije bilo.
Ali tada, 2008., Kusturica je još uspijevao
u svojoj “jazzerskoj” sposobnosti da po približno istim melodijskim motivima
svira dvije različite muzike: jednu na Zapadu, a drugu u Banja Luci, Beogradu,
Moskvi ili Minsku. Varirajući sličan repertoar antieuropskih i
antikapitalističkih muzičkih fraza, on je bio u stanju sebe u Cannesu, Parizu
ili Rimu prodati kao ljevičarsku ikonu i tribuna Drugih, dok bi svirajući
sličnu muzičku frazu kod kuće sebe predstavljao kao nacionalista, pobornika
Crkve, čvrstog pravoslavca čiji su politički idoli jednom Koštunica, a danas
Lukašenko, Putin i Dodik. Ta igra fraznih varijacija na dva načina Kusturici je
dugo uspijevala. Čini se – međutim – da je tom dvoličnjaštvu istekao rok
trajanja.
Jer, što stvarno jest (ili: što je postao)
Kusturica, moglo se jasno i nažalost vidjeti devetog januara ove godine, na dan
blagdana koji se zove Dan Republike Srpske, dan kojim se zapravo ovjekovječuje
početak političkog projekta koji će dovesti do Prijedora, Srebrenice, Manjače i
Keraterma. Na tom skupu našao se tog dana “all stars” srpski politički vrh,
uključujući poglavara Srpske pravoslavne crkve, srpskog predsjednika,
zapovjednika srpske vojske te cijeli vrh političke hijerarhije bosanskih Srba.
Na tom skupu “razbarušeni umjetnik” bio je jedini nepolitički govornik.
Kusturica je – ujedno – održao i najzapaljiviji politički govor. U govoru koji
je u pravom duhu osmoškolskog sastavka bio naslovljen “Zašto volim Republiku
Srpsku” režiser “Dolly Bell” je u tradiciji istočnoeuropskih kafanskih
geostratega “raskrinkao” bošnjačku politiku, Saudijsku Arabiju i globalni
kapitalizam, da bi potom Kotromanića pretvorio u pravoslavnog bigota, ljiljane
iz bosanskog grba “preveo” na pravoslavlje, Valentina Inzka nazvao Kallayem, a
Haaški sud usporedio s austrijskim sudom 1914. Na koncu, Emir je Kusturica
izrekao rečenicu koju će sutra ujutro – kad se dim petardi slegao – nazvati
“metaforom”. Rekao je da bi Srbe i njega svi više poštovali kada bi u džepu,
eto, imali jednu malu, makar i sasvim majušnu – atomsku bombu. “Ne da je
bacim”, rekao je, “ne daj Bože, nego treba mi to da vide dok viri iz džepa, a
ja se pravim lud”.
Svojim zveckanjem metaforičkom bombom u
džepu Kusturica je tako tog 9. jaunara završio svoj put: put koji je počeo kao
sarajevski klinac s asfalta, kao dijete sekularnog muslimana-komunista,
razbarušeni tip koji svira u neoprimitivističkim bendovima te koji ne ode u
Cannes podignuti Zlatnu palmu, i to zato jer je prijatelju obećao polijepiti
keramiku u stanu.
A da bi shvatio gdje je režiser završio
svoj put, ne treba nužno čak ni čitati ili slušati Kusturičin banjolučki govor.
Treba – naime – samo sagledati formu u koju je upakiran. Jer, ta forma zapravo
govori o Kusturici kudikamo više od sadržaja. A ta forma kazuje ovo. Emir
Kusturica je danas umjetnik koji govori kao središnji govornik u državnom
protokolu. On je režiser koji govori u sviti episkopa, patrijarha,
predsjednika, ministara i generala, na priredbi koja uključuje postrojavanje,
himne i počasni plotun. On na tom skupu elaborira političke smjernice,
nacionalni program te usput zvecka oružjem. On iznosi idejnu platformu
političkog entiteta koji mu je dopustio da u Višegradu sagradi svoj privatni
grad, da demontira staro kamenje s hercegovačke povijesne baštine te da na
mjestu podrinjskog masakra digne arhitektonsku razradu nacionalističkog
programa. Svoj govor Kusturica – poput pravog, zajapurenog pučkoškolca –
naslovljuje “Zašto volim… (tri točke, dodajte ime domovine)”. Zašto ne
“Domovina, to je žitno klasje”? Ili, “Domovino, u srcu te nosim”?
Dva desetljeća nakon svog “Undergrounda” i
tri desetljeća nakon “Oca na službenom putu” negdašnji miljenik rimskih
art-kina i pariških world-salesa probudio se tako kao goli, žalosni
istočnoeuropski klišej. Evo ga tu pred nama u ulozi državnog umjetnika koji je
od domovine za zasluge dobio grad, selo, planinu i skijalište, koji se mota u
društvu ministara, generala i episkopa, koji piše referate o smjernicama
nacionalne sudbine te okrunjuje državni protokol referatom “Zašto volim
domovinu”. Nema što, daleko je dogurao čovjek kojemu su svojedobno keramičke
pločice bile prišnije od Zlatne palme. Trudili su se oko tog statusa i
Meštrović i Dobrica Ćosić, i Aralica i Nikita Mihalkov. Ali, samo je Kusturici
to stvarno uspjelo. Postao je hodajući stereotip, lik iz krležijanske farse,
The Državni Umjetnik, i to državni – doslovno.
A što se sadržaja Kusturičine politike
tiče, ona me u ovom času uopće ne zanima iz ove naše, male, južnoslavenske
optike gdje se dva prejadna, kompleksaška i operetna nacionalizma međusobno
natječu u optuživanju za fašizam, organiziranju bijednih patriotskih igrokaza
te kupovanju mlaznih lovaca od onih koji će na njihovu idiotizmu zaraditi.
Kusturica je – nažalost – u ovom trenutku mnogo relevantniji kao živi primjer
kako je završilo antizapadnjaštvo jednog dijela kulture koja je sebe prodavala
kao antiestablišmentsku i patribrejkersku.
Bivši alternativac Kusturica – naime –
danas je “alternativan” upravo onako kako je bio alternativan i u Banja Luci 9.
januara. Okružen je episkopima i generalima. Hvali i divi se Putinu i
Lukašenku. Uzdiže kao politički uzor jednog autokrata. Autokrata koji je u
škole uveo obavezni vjeronauk, koji je Crkvu pretvorio u privjesak nacije, koji
je Pussy Riot strpao u tamnicu te gejeve i lezbe stavio izvan zakona… i, da,
zaboravio sam: koji je napao i anektirao teritorij triju susjednih država. A
zašto ih je napao? Jer – dakako – to može. Jer, atomsku bombu ima u džepu: ne
da je baci, ne daj Bože, nego da vide dok viri iz džepa, a on se pravi lud.
Tako je – eto – završio čovjek koji je ne
tako davno sebe Zapadu prodavao u paket-aranžmanu sa Sex Pistolsima, Never Mind
The Bollocks i argentinskim favelama. Završio je na crvenom tepihu, ali ne s
filmskim zvijezdama, nego s patrijarsima, generalima i očevima nacije. Završio
je kao tužni pajaco jedne pseudopolitičke ambicije, kao čovjek koji je u
ozbiljnom smislu prestao biti režiser, nije postao političar te je sad nešto
između i ništa: privjesak ratnih profitera, pudl na koljenu kabadahija, kućni
zabavljač očeva nacije koji su mu se za svirku odužili feudalnim imanjem. Na
tom je crvenom tepihu završio Emir Kusturica.
(TBT, Jutarnji.hr)
