KOLUMNA
Planovi za
napuštanje različitih oblika neoliberalizma i približavanja ekonomskom
nacionalizmu već su spremni – ne samo u SAD, već i širom Evrope
Piše: Kurt
Huebner, thebosniatimes.ba
Prošla godina je
bila loša na više načina, a 2017. bi mogla biti još gora. Sudeći po kabinetu
strave i užasa koji sastavlja novoizabrani predsjednik Trump i
pretpostavljajući da je spreman da ispuni obećanje iz kampanje i po svaku
cijenu dokaže da će biti predsjednik kao nijedan drugi, Washington bi uskoro
mogao postati prijestolnica zla, na izvjestan način.
Politički komentatori
sa ljevice su političke i ekonomske događaje dugo analizirali koristeći koncept
neoliberalizma. U središtu tog koncepta je ideja da jedino nesputano
funkcioniranje tržišta može osigurati ekonomski rast, radna mjesta, dohodak i
bogatstvo. Ukidanje „birokratskih ograničenja“, ne samo u regulaciji trgovine,
već i u domenama zaštite životne sredine, tržišta rada i finansijskih usluga,
bilo je glavno obilježje svih neoliberalnih projekata u svetu zapadnog
kapitalizma. Tome se sada bliži kraj. Godinu u koju smo ušli obilježiti će
ekonomski nacionalizam u kojem će grube fiskalne mjere za poticanje rasta biti
udružene s merkantilističkim i protekcionističkim politikama postavljanja
prepreka ne samo protoku roba i usluga, nego i radne snage.
Planovi za napuštanje
različitih oblika neoliberalizma i približavanja ekonomskom nacionalizmu već su
spremni – ne samo u SAD, već i širom Evrope. Zasad se ekonomski nacionalizam
otvoreno primjenjuje samo u Mađarskoj, mada ni Poljska ne zaostaje mnogo. U
veći dio evropskih društava ekonomski nacionalizam još nije stigao i zasad ga
zastupaju samo opozicione populističke partije. U optimističkom scenariju,
situacija bi mogla ostati nepromijenjena i u 2017. Pobjeda Alexandera Van der
Bellena na predsjedničkim izborima u Austriji pokazuje da je možda još uvijek
moguće spriječiti uvođenje političkog populizma i ekonomskog nacionalizma kao
zvaničnih državnih politika. Drugi smatraju da ovaj ishod treba tumačiti kao
izuzetak od pravila, kao prolazno odstupanje od sve jačeg trenda populizma, i
tvrde da će Partija slobode zapravo imati koristi od Van der Bellenove pobjede,
jer će je glasači još odlučnije podržati na opštim izborima koji pobjedniku
daju stvarnu moć za sprovođenje promjena.
Evo mog scenarija
iz noćnih mora. Vjerovatno nisu potrebni novi teroristički napadi poput onih u
Nici i Berlinu da bi Partija za slobodu (PVV) Geerta Wildersa osvojila najviše
glasova u Holandiji na izborima u martu. PVV možda neće imati većinu, ali biće
u poziciji da formira vladu koja će iskoristiti raširen otpor prema EU i
zajedničkoj valuti. Tako će se pripremiti teren za održavanje referenduma o
članstvu u evrozoni 2018, a vlada koju predvodi PVV će već 2017. početi da
primjenjuje one dijelove svog projekta ekonomskog nacionalizma koji se mogu sprovoditi
donošenjem odluka na nacionalnom nivou.
Ohrabreni tom
pobjedom, u odsustvu političke alternative na ljevici, glasači u Francuskoj će
izabrati Marine Le Pen za prvu francusku predsjednicu i tako pripremiti teren
za uvođenje ekonomskog nacionalizma, što će biti velika promjena za Republiku i
sva postignuća 60 godina evropskih integracija. Predsjednica Le Pen će
raspisati referendum o euru i početi da sprovodi poteze kojima se francuski
radnici štite od međunarodne konkurencije. Antiislamistička politika će
osigurati široku podršku javnosti za takvu promjenu kursa. U Italiji će se
nastaviti sukobi Evropskog savjeta i italijanske vlade oko problematičnog
bankarskog sektora. Pokušaji da se zaobiđu stroga pravila EU samo jačaju
anti-EU raspoloženje, a Pokret pet zvezda će postati najjača partija u zemlji.
Ekonomski populizam i protivljenje zajedničkoj valuti će steći većinsku podršku
i Italija će se priključiti nizu zemalja koje žele da odustanu od eura.
Poslije svega
toga zamislit će se i glasači u Njemačkoj – jednoj od zemalja koje najzdušnije
podržavaju EU – a kancelarki Angele Merkel i Socijaldemokratskoj partiji neće
biti lako da vode kampanju dok birači gledaju kako zemlja gubi jednog po jednog
partnera u Evropi, da bi na kraju vjerovatno ostala jedini neto finansijer sve
manje Evropske unije. Evropski stub njemačke političke ekonomije je ugrožen.
Već u martu će se zahuktati pregovori o razlazu sa Britanijom, a strategija
Komisije, koja želi da maksimalno podigne cijenu izlaska, naći će se pred
ozbiljnim teškoćama zbog sve dubljih pukotina u samoj Evropskoj uniji. Što je
veći broj zemalja koje dovode u pitanje euro i Evropsku uniju, to će cijena
koju će Britanija na kraju platiti biti niža, a projekat evropskih integracija
će izgledati sve manje privlačno.
Promjene u EU
teku paralelno sa dramatičnim promjenama politika u SAD. Trumpova
administracija bi pad vrijednosti eura mogla protumačiti kao još jedan dokaz
europskog merkantilizma i uzvratiti mjerama trgovinske politike zbog kojih će
se izvozno orijentirane ekonomije Njemačke i Holandije naći pod velikim
vanjskim pritiskom. To je početak politike uzvratnih udara, što će dovesti do
dalje dezintegracije, i na globalnom i na regionalnom nivou. Trgovinski i
valutni rat koji se sprema pružit će dodatne podsticaje za pribjegavanje
politikama ekonomskog nacionalizma (kao da ih već nema dovoljno).
Na sreću, ništa
od toga se ne mora dogoditi – dovoljno će biti da glasači tako odluče. Možda će
se političke odluke ponovo donositi na osnovu činjenica. Možda će se pojaviti
alternativna rješenja za probleme koje su proizveli različiti oblici
neoliberalizma u posljednjih 20 godina. Ja ću još jedno vrijeme nastaviti da
sanjam…
( TBT, Social Europe)
