KOLUMNA
Toliko smo navikli da govorimo o
„liberalnoj demokratiji“ da često gubimo iz vida duboko napet odnos između to
dvoje: liberalizma i demokratije
Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Dobrodošli u 2017, godinu koja će biti ista
kao 2016. Možda čak i više nego 2016. To je godina u kojoj će Donald Trump i
zvanično ući u Bijelu kuću, a Theresa May (vjerovatno) započeti pregovore o
izlasku iz EU. To je godina u kojoj će se u Njemačkoj, Holandiji i Francuskoj
održati izbori na kojima će desnica ojačati svoje pozicije, a možda i
trijumfovati.
U Holandiji, Geert Wilders i njegova
antimuslimanska, antiimigrantska Partija slobode (PVV) vode u anketama i lako
bi moglo da se dogodi da uđu u vladu poslije izbora u martu. Očekuje se da će
na predsjedničkim izborima u maju Marine Le Pen iz radikalno desničarskog
Nacionalnog fronta stići do drugog kruga, a može se desiti i da pobjedi. Angela
Merkel u Njemačkoj ima dobre izglede da ostane na mjestu kancelarke i poslije
izbora u septembru, ali gotovo je izvjesno da će radikalno desničarska
Alternativa za Njemačku (AfD) osvojiti desetine mjesta u Bundestagu.
Strahovi za budućnost liberalne demokratije
u 2017. će dostići nove visine. Ali oni su samo djelimično opravdani.
Liberalizam jeste u krizi, ali demokratija je u sasvim dobrom stanju. Ona ne
podrazumjeva da će rezultati izbora uvijek biti „dobri“. Poenta demokratskog
procesa i jeste u njegovoj nepredvidivosti. Demokratija nam je potrebna upravo
zato što su mišljenja o tome koje politike su „dobre“ i koji kandidat je
„pravi“ često oštro sukobljena. Tačno je da su Donald Trump i Le Pen
reakcionarni kandidati i da njihove politike mogu doprinijeti daljoj razgradnji
liberalne tolerancije, ali njihov uspeh ukazuje na problem u sferi politike, a
ne u samom demokratskom procesu.
Toliko smo navikli da govorimo o
„liberalnoj demokratiji“ da često gubimo iz vida duboko napet odnos između to
dvoje: liberalizma i demokratije. U središtu liberalizma je pojedinac. Klasični
liberalizam podrazumjeva da ograničenja postavljena slobodama pojedinca moraju
biti opravdana i minimalna. Liberali zaziru od masa, strahuju od „vladavine
rulje“ i „tiranije većine“ kao mogućih prijetnji slobodama pojedinca. Uprkos
dubokoj odbojnosti prema ograničenjima koje nameće država, sve više liberala se
okreće državnim institucijama kao sredstvu kontrole većine, što neizbježno vodi
u ambivalentan odnos prema dostignućima demokratije.
Mnogi liberali su očekivali da će poslije
okončanja Hladnog rata napetost između liberalizma i demokratije biti
razriješena. Povjerovali su da se liberalne institucije konačno mogu posvetiti
upravljanju i sprovođenju „ispravnih“ politika, dok će se široke mase,
oslobođene snova o socijalizmu, pretvoriti u poslušno biračko tijelo koje će na
izborima koristiti svoje demokratsko pravo i uživati u blagodatima koje mu
osiguravaju tehnokratski ustrojene vlade. Ali dogodilo se upravo suprotno.
Napetost između liberalizma i demokratije se zaoštrila.
Mnogi liberali danas vjeruju da se
liberalne vrijednosti mogu zaštititi tako što će se izolovati od demokratskog
procesa. S druge strane, mnogi koji osjećaju da im novo ustrojstvo svijeta
uskraćuje pravo glasa vjeruju da je osporavanje liberalnih vrijednosti jedini
preostali način potvrde demokratskih prava. Dalja polarizacija liberalizma i
demokratije proizvela je burne događaje koji su obijležili 2016. i može
proizvesti još burnije događaje po kojima ćemo pamtiti 2017.
Demokratija se ne može svesti na
zaokruživanje broja na glasačkom listiću. Njena suština je osporavanje moći. U
privatnosti glasačkih kabina glasamo kao pojedinci, naravno, ali da bismo
odbranili demokratiju i izrazili svoj politički stav nastupamo kao zajednica.
Za to je neophodna razvijena javna sfera i demokratija koja se praktikuje na
ulici i na poslu isto koliko i na glasačkom mjestu. Opadanje moći radničkih
organizacija i društvenih pokreta doprinijelo je urušavanju demokratije u
najširem smislu. Propadanje tih organizacija doprinijelo je premještanju moći
iz demokratskih institucija kao što je parlament, u nepolitičke institucije kao
što su međunarodni sudovi i centralne banke.
Mnogi liberali vjeruju da je to poželjno i
neophodno da bi se obezbijedilo dobro upravljanje i da bi se suštinski važne
politike zaštitile od hirovitosti demokratskog procesa. Tu promjenu
pozdravljaju i predstavnici ljevice koji su odustali od klasne politike starog
kova, jer u trans-nacionalnim orgzanizacijama kao što je EU vide ključne
pokretače društvene promjene. Ipak, mnogi segmenti javnosti imaju utisak da im
se tako oduzima glas. Budući da su ostali bez tradicionalnih kanala za davanje
oduška svom nezadovoljstvu, u doba kada klasna politika gubi na značaju,
glasači iz radničke klase prihvataju jezik politike identiteta, i to ne levu
nego desnu politiku nacionalizma i ksenofobije koja je pogonsko gorivo
populističkih pokreta.
Kritičari liberalizma su odavno uočili da
je najveći propust liberala to što zanemaruju činjenicu da ljudi nikada nisu
samo pojedinci. Mi smo prije svega društvena bića. Svoju individualnost i
smisao otkrivamo isključivo kroz druge ljude. Zato je politički život važan, i
to ne samo pojedinaca već i kolektiva. U političkoj sferi osjećaj zajedništva
se ispoljava u dva osnovna oblika: kao politika identiteta i kao politika
solidarnosti. Prva naglašava vezanost za zajedničke identitete utemeljene na
kategorijama kao što su rasa, nacija, rod ili kultura. Politika solidarnosti
povezuje ljude u kolektiv, ne na osnovu datog identiteta, već kao sredstvo za
ostvarivanja političkih ili društvenih ciljeva.
Dok politika identiteta produbljuje
podjele, politika solidarnosti uvodi ciljeve koji nadilaze rasne, rodne,
kulturne i nacionalne razlike. Ali sa propadanjem ljevice politika solidarnosti
je u posljedne dvije decenije praktično nestala. Zato politiku utemeljenu na
identitetu mnogi prepoznaju kao posljednji preostali oblik kolektivne politike.
Otuda uspon populističkih pokreta koji insistiraju na identitetu. U takvim
pokretima se reakcionarne politike identiteta često vezuje za ekonomske i
socijalne politike koje je nekada zastupala ljevica: zaštita radnih mjesta,
podrška socijalnoj državi, protivljenje mjerama štednje.
Uzmimo kao primjer predsjedničke izbore u
Francuskoj. Dvoje kandidata sa najvećim izgledima da uđu u drugi krug su
François Fillon, predstavnik desnog centra, i Marine Le Pen, predstavnica
radikalne desnice. Fillon je socijalno konzervativan i ekonomski „liberalan“.
On želi da uništi sve što je ostalo od francuskog „socijalnog modela“, da
smanji troškove države i ukine radnička prava. Marine Le Pen nastupa kao
zaštitnik radničke klase, protivi se budžetskim rezovima i zalaže za socijalnu
državu.
Populisti se danas predstavljaju i kao
borci za lične slobode. Wilders je proglašen krivim za „podsticanje
diskriminacije“ kada je okupljene na jednom skupu pozvao da se izjasne da li
žele „više ili manje Marokanaca“ u Holandiji. Umjesto da njegov fanatizam
ospore političkim sredstvima, liberali se zadovoljavaju primjenom zakona, pa
Wilders može da se predstavlja kao borac za slobodu govora, uprkos krajnje
neliberalnim stavovima, uključujući i zahjtev zabrane Kurana. Figure kao što su
Le Pen i Wilders izlaze na politički teren i obraćaju se grupama od kojih je
ljevica odustala. Neuspjeh ljevice u odbrani najšire zasnovanog suvereniteta
omogućio je radikalnoj desnici da pitanje suvereniteta prevede sa terena
politike solidarnosti na teren jezika nacionalizma i fanatizma.
Polarizacija liberalizma i demokratije
pokazuje da su ključni aspekti progresivnog pogleda na svijet razoreni. Oni
koji opravdano negoduju zbog urušavanja društvenih pokreta i zajedništva često
problem vide u prekomernoj imigraciji ili u preterjanom insistiranju na
individualnim slobodama. Oni koji zastupaju liberalne poglede na imigraciju i
druga društvena pitanja obično ne vide problem u daljoj atomizaciji društva.
Ako ne pronađemo način da izgradimo novu
politiku solidarnosti koja će liberalne ideje o individualnim pravima i
slobodama, uključujući i pravo na slobodu kretanja, udružiti sa progresivnim
ekonomskim argumentima i vjerom u društvo, ni 2018. se neće mnogo razlikovati
od 2017. Naprotiv.
/Autor je 2015. objavio knjigu The quest
for a moral compass: A global history of ethics / U potrazi za moralnim
kompasom: Globalna historija etike./
(TBT/The Guardian)