KOLUMNA
I šta je sljedeće? Još pokolja? Naravno. Od
ISIL-a, Kurda, marksista, samo nastavite. Još pokušaja pučeva? E, to je malo važnije
političko i vojno pitanje.
Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Turska je sama. Prvo, obratit ćemo pažnju na
rasističke razloge ovoga. Da je 39 muškaraca i žena pobijeno u Parizu ili
Briselu ili Berlinu na novogodišnju noć, naslovi bi se svjetskim novinama
vrtjeli tri ili četiri dana. Dva ili tri dana da su žrtve iz zapadne Evrope.
Ali naravno, pošto se radi o Turskoj, muslimanskoj zemlji – čiji narod nije
uvijek bijel poput onih iz „kršćanskog svijeta“ – naslovi su brže zamijenjeni
drugima. Ne tiče se nas, rekli smo mi zapadnjaci.
Također će i rijetki čitaoci ovog teksta znati
da su, proporcionalno, Arapi među najbrojnijim žrtvama ovog masovnog ubistva:
samo iz malenog Libana je troje mrtvih i četvero ranjenih, muslimana i kršćana.
Prilično smo bili nesvjesni nedostatka ljudskosti u libanskim tv izvještajima o
žrtvama masakra – morbidni, senzacionalistički, duboko agresivni intervjui s
članovima porodicama koje gube svijest, tako groteskni da je i premijer Libana molio
novinare da porodicama nastradalih daju mira.
Tu su onda i vojni razlozi. Zar Turska ne igra
dvostruku igru u ratu u Siriji? Zar nije dozvolila da oružje i novac prolaze
njihovu granicu do ISIL-a i Jabhat al-Nusre (aka al-Qaede, ubica iz 9/11 i
heroja istočnog Alepa) kao i razni američki „umjereni“ te oni podržani
Britanijom, koji mogu ubijati a pritom ne izgledaju očito „džihadistički“? Zar
se Turska nije vratila u rat s vlastitim Kurdima, ali i sirijskim? Zar turska
vojska – najveća u NATO-u, iako iz nekog razloga ovo ne spominjemo ovih dana –
nije malo nelojalna u zadnje vrijeme?
Pokušaj puča iz jula prošle godine – uprkos
silnoj ispraznoj priči o „gulenistima“ – nužno je bio vojni poduhvat za
zbacivanje predsjednika Recepa Tayipa Erdogana. Ako demokratski izabran
diktator (kakvih je sve veći broj širom svijeta) želi djelovati kao posrednik u
susjednom građanskom ratu – kao što je Pakistan postupao u Afganistanu,
propuštajući oružje, novac i borce da se bore s Rusima uz američku i saudijsku
pomoć i ohrabrenje – šta da očekuje do masakra u najvećim gradovima njegove
zemlje? Dirnite u Afganistan i Pakistanci otkrivaju talibane koji kreću na
Islamabad. Dirnite u Siriju i osjetit ćete snagu pirotehnike u svojoj avliji.
Zatim su tu i politički razlozi. Turci su se
nekad željeli priključiti EU; sada nisu toliko odlučni, ali ko ih može kriviti?
Njihova sadašnja politika je uzeti izdašnu kompenzaciju EU (ljubaznošću Angele
Merkel) za zatvaranje mora muslimanskim izbjeglicama koje pokušavaju doći do
Evrope i zahtijevati obećana putovanja u Evropu bez vize za svojih 79 miliona
državljana, u isto vrijeme se mireći s Rusijom, Iranom, Kinom i drugim
nearapskim nacijama koje bi mogle biti prijatelji.
Neobično za čovjeka koji je nostalgičan prema
starom Turskom carstvu – otud, pretpostavljam, i njegova novoukrašena palata u
Istanbulu – Erdogan je u svoju vanjsku politiku uključio i antiosmanlije,
zapravo ignorirajući Arape kojima se udvarao nakon revolucija 2011. u korist
većih sila.
Erdogan, koji je zahtijevao da se Trumpovo ime
skine s njegovih tornjeva u Istanbulu nakon što je tadašnji predsjednički
kandidat pozvao na restrikcije muslimanskim imigrantima, sada misli da može proći
bez kritika kod novog tipa u Bijeloj kući. Ne bih bio toliko siguran.
I to je dio problema. Jer je Erdogan sada tako
hirovit u svojim savezništvima – oborio je ruski avion pa se onda dodvoravao
ruskom predsjedniku, na početku sirijske revolucije volio je Assada, a kasnije
ga zamrzio, flertuje s Evropom i onda snažno kritizira EU – da se niko zdrave
pameti ne bi htio približiti samom halifi.
Ko god može bombardirati Kurde i u isto vrijeme
tvrditi da bombardira ISIL, ko može tražiti da se nijedna sila ne usudi
umiješati u „domaće poslove“ njegove zemlje i smjestiti turske vojne snage u
Siriju i Irak (gdje turska intervencija van Mosula provocira vladu iz Bagdada),
jasno je da ide veoma opasnim putem.
I šta je sljedeće? Još pokolja? Naravno. Od
ISIL-a, Kurda, marksista, samo nastavite. Još pokušaja pučeva? E to je važnije
političko i vojno pitanje.
Više od 7000 turskih vojnika, uključujući 164
generala, uhapšeno je od prošlog oktobra. Sigurno ne samo da bi ih se kaznilo.
Svaka razborita vojska zna da kada bacite tako mnogo vojnika u zatvor, oni se
neće predati na dalje postupanje tužilaštvu, a mnogi od njih su već izmučeni
pritvorima.
Ne, masovno hapšenje pripadnika najveće vojske
NATO-a ima za cilj spriječiti vojnu organizaciju uspješnijeg pokušaja puča – u kojem bi
sam halifa završio u zatvoru. Ili gore.
(TBT, Independent)