KOLUMNA
Sjetimo se rata u BiH 1990-ih – rezultat
nedovršenog posla nakon raskida sa Austrijskim i Osmanskim carstvom i stvaranja
nacija-država početkom 20. stoljeća. Rat je izbio neposredno na posljedicama
Hladnog rata…
Piše: Christopher R. Hill, thebosniatimes.ba
Kraj borbe u Halepu neće okončati rat u Siriji
uprkos dogovorenom primirju širom zemlje. Neće olakšati ni muke stanovništva
ovog grada koje je mahom raseljeno. Opsada Halepa će sigurno zapečatiti mjesto
Sirije u povijesti svijeta kao, riječima nekadašnjeg američkog državnog
sekretara Warrena Christophera, još jedan „problem iz pakla“. I poput ne tako
davnih, drugih paklenih ratova u regionu, kao onaj u BiH (na koji se i odnosila
Christopherova fraza) i Ruandi, budući historičari će naglasiti ključnu
karakteristiku sirijskog rata: spektakularne diplomatske neuspjehe koji su
doveli do eskalacije rata.
Dobra diplomatija počinje promišljenom
analizom interesa, kako interesa same zemlje koja je u pitanju tako i
relevantnih vanjskih sila. Ona zahtijeva pažljivu procjenu na koji će način ostvarivanje
tih interesa utjecati na regionalni i međunarodni poredak. Ona također traži
načine jačanja kapaciteta regionalnih ili svjetskih sila koje bi pomogle u
rješavanju problema.
Tokom ovog procesa, univerzalno prisutne i
dosljedno jačane vrijednosti – kritične u uključivanju različitih sudionika u
rješavanju problema i izazova – moraju obezbijediti moralni kompas i zajedničke
osnove za djelovanje. Ključ je osigurati da vrijednosti ne postanu oružje koje
će jedan sudionik koristiti protiv drugog na način da potpiruje tenzije i
podriva rješenja.
Sjetimo se rata u BiH 1990-ih – rezultat
nedovršenog posla nakon raskida sa Austrijskim i Osmanskim carstvom i stvaranja
nacija-država početkom 20. stoljeća. Rat je izbio neposredno na posljedicama Hladnog
rata, u trenutku kada se jedan set međunarodnih principa organiziranja urušio,
a novi još nije stvoren. Dijelom kao rezultat ovoga, rat su obilježili i pokolj
civilnog stanovništva velikih razmjera te kršenja ljudskih prava.
Ali, kao test za novi svjetski poredak, rat u
BiH je doveo do promjene u institucionalnoj strukturi međunarodne zajednice
(uključujući osnivanje tribunala za ratne zločine). Je li se početni sistem
nakon Hladnog rata mogao nositi sa tek nastalim problemima bivšeg SSSR-a? Je li
NATO mogao prihvatiti nove izazove i misije? Je li Zapad mogao raditi s novom
Ruskom Federacijom? Jesu li transatlantski odnosi mogli prevazići oluju?
Ispostavilo se da je odgovor na sva ova
pitanja „da“. Kao rezultat, iako se regija i dalje suočava s ozbiljnim
problemima, vrata pakla ostaju zatvorena – kao u Ruandi. I tek, 20 godina
kasnije, čini se da se svjetsko kolektivno sjećanje o načinu suradnje nije probudilo.
Sigurno je da nikad nije postojao čist put ka
miru u Siriji. Predsjednik Bashar Assad, čije snage sada kontroliraju Halep
prvi put nakon 2012., je brutalni diktator koji vodi rat sa svojim narodom,
uključujući civile, a čak je koristio i hemijsko oružje. Želja za promjenom
režima – cilj koji su prihvatile SAD i neke evropske zemlje – bila je
shvatljiva.
Pa ipak, vodeći spektakularno nekompetentnu
diplmatiju, SAD su se odlučile na ostvarivanje tog cilja bez ikakvog ozbiljnog
nastojanja okupljanja međunarodne podrške, ili uzimanja u obzir druga mišljenja
ili interese. I sigurno je: mnogo je drugih (često konfliktnih) mišljenja i
interesa. Naposljetku, Sirija je strateški odgovornom položaju na Sredozemlju;
graniči s Izraelom, Jordanom, Turskom i Irakom; i, poput Iraka, ima svoju
kurdsku manjinu. Prema ovakvoj zemlji međunarodne i regionalne sile ne mogu
biti ravnodušne.
Zapravo, kada su zapadne sile pozvale na
promjenu režima, drugi su akteri – uključujući Iran, Rusiju i šiitske interese
u susjednom Libanu – prigovorili. Bez obzira na to, SAD su odlučno nastavile sa
provođenjem svoje loše osmišljene agende, snadbijevajući oružjem ustvari
nepoznate borce na terenu prije nego su ih propisno provjerile. Saveznicima
Assadovog režima dali su svaku moguću opravdanost za snadbijevanje njihovim
oružjem.
Da su SAD ranije obezbijedile više oružja, neki
tvrde da Assad ne bi imao vremena sakupiti podršku i ostati na vlasti. Ali to odbacuje
stratešku važnost Sirije mnogim vanjskim silama, kao i rascjepkanost i
nepredvidljivost američkih protivnika.
Stvarna pogreška Amerike je neuspjeh
uključivanja u sve strane, uključujući Assada i sunnitsku opoziciju, smatranu
sektaškom. Tako uskogrudim pristupom – koji se ogleda u svakoj izgovorenoj
viziji postratne Sirije – SAD su predale diplomatsku kontrolu Rusiji.
Sada SAD u suštini igraju ulogu demagoga,
nudeći malo više od pukih izljeva moralnog šoka i istrošenih referenci na
neuspješni Ženevski proces. Reagirajući na pokolj u Halepu, Samantha Power,
američka ambasadorica u UN-u, svoju je izjavu svela na pitanje Assadovog
saveznika Rusije: „Da li ste stvarno nesposobni osjetiti sram?“ Za to vrijeme
rat i dalje bjesni, a ozbiljne posljedice se prelijevaju na američke saveznike
poput EU.
Što se tiče Rusije, ona također vodi onu
diplomatiju kojoj apsolutno nedostaje inkluzivnosti. Surađuje s Turskom
(članicom NATO-a koja djeluje sasvim izgubljeno) na dovođenju predstavnika
sirijske opozicije i Assadove vlade u Kazahstan na novi niz mirovnih pregovora,
omogućenih primirjem, čiji su garanti Rusija i Turska. Iran će biti tamo. Ali
gdje su sunnitske arapske države? Još važnije, gdje su SAD?
Često se uoči da svake četiri godine SAD ne
vode vanjsku politiku. Ovaj put se čini da su s tim počele ranije.
/Christopher R. Hill, bivši pomoćnik američkog
državnog sekretara za istočnu Aziju, dekan je Fakulteta Korbel na Univerzitetu
u Denveru/
(TBT/ ©Project Syndicate)