Pokajanje i radikalno samopročišćenje Njemačke, odgovorne za smrt miliona Jevreja u Drugom svjetskom ratu, sprovedeno je pod neumoljivim nadzorom savezničkih sila. Ali strmoglavi uspon od nulte tačke podrške Jevrejima 1945. do današnje njemačke bezuvjetne podrške Izraelu – prevazišao je sva očekivanja.
Njemačka solidarnost s jevrejskom državom tokom prethodnih decenija učvrstila je ponosito samopoimanje Njemačke kao jedine zemlje koja je zvaničnu memorijalizaciju zločinačke prošlosti ugradila u temelje svog kolektivnog identiteta. Sjećanje na Šou je bez ostataka institucionalizirano, posebno poslije ujedinjenja dvije Njemačke 1990. U školskim programima i kalendarima istaknuti su datumi kao što su 27. januar (sovjetsko oslobađanje Aušvica) i 8. maj (konačna predaja nacista). Spomenici, memorijalni kompleksi i muzeji širom zemlje održavaju živim sjećanje na žrtve njemačkih zločina. Snažan simbol te kulture sjećanja je Memorijalni kompleks za ubijene Jevreje Evrope u blizini Brandenburške kapije u Berlinu. To je vjerovatno jedini veliki nacionalni spomenik koji slavi sjećanje na žrtve drugog, a ne svog naroda.
Godine 2008. tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je pred Knesetom da je sigurnost Izraela nemački nacionalni interes (Staatsräson ili raison d’état). Tu frazu su uporno ponavljali, s više žestine nego razumjevanja, mnogi njemački lideri posle 7. oktobra 2023. Manje od dva mjeseca prije Hamasovog napada Izrael je, uz američki blagoslov, sklopio do tada najveći ugovor o isporuci oružja iz Njemačke. Prodaja njemačkog oružja Izraelu udesetostručila se 2023. Velika većina tih ugovora odobrena je poslije 7. oktobra, a njemački zvaničnici su insistirali da se dozvole za izvoz oružja Izraelu izdaju po posebnoj, ubrzanoj proceduri.
I kad je Izrael počeo bombardirati civilne ciljeve, zgrade i kuće, izbjegličke kampove, škole, bolnice, džamije i crkve u Gazi, i pošto je izraelska vlada objelodanila svoje planove za etničko čišćenje, njemački kancelar Olaf Scholz je i dalje deklamirao nacionalnu dogmu: „Izrael je zemlja posvećena ljudskim pravima i međunarodnom pravu i ona djeluje u skladu s tim načelima“. Dok je Netanyahuova operacija neselektivnog ubijanja i razaranja uzimala maha, Ingo Gerharc, komandant njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe), posjetio je Tel Aviv, pohvalio „preciznost“ izraelskih pilota, a onda se slikao u uniformi dok daje krv za izraelske vojnike.
Njemački ministar zdravlja Karl Lauterbah na twitteru je objavio video u kome jedan engleski agitator s ekstremne desnice tvrdi da su pripadnici Hamasa gori od nacista. Die Welt je objavio da je „Slobodna Palestina novi Heil Hitler“, a Die Zeit je skrenuo pažnju njemačkim čitaocima na stravičnu činjenicu da „Greta Turnberg otvoreno podržava Palestince“. Kad je ministarka kulture Claudija Roth snimljena kako aplaudira izraelskom filmskom reditelju Juvalu Abrahamu i njegovom palestinskom kolegi Baselu Adri na Berlinskom filmskom festivalu, to jest njihovom dokumentarcu koji je sada nominovan za Oskara – ogradila se izjavom da je njen aplauz bio namenjen samo „jevrejskom Izraelcu Abrahamu“.
Njemačke vođe su se mjesecima uporno protivili zajedničkom evropskom pozivu na primirje u Gazi. Njemačka predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen bezrezervno je podržavala osvetničko nasilje Izraela, na žalost mnogih svojih kolega, i oglušivala se na ponavljane pozive zemalja članica EU, kao što su Španija i Irska, da se Izraelu uvedu sankcije. Oktobra 2024, kad je Izrael bombardirao bolnice i šatorske kampove u Gazi i uništavao cijela sela u Libanu, njemačka ministarka spoljnih poslova Annalena Bearbock pravdala je ta kršenja međunarodnog prava i dodala da Palestinci ne zaslužuju zaštićeni status civila u ratnim sukobima.
Njemačke vlasti su pokrenule i nemilosrdnu represiju protiv javnog ispoljavanja podrške Palestini. Budžetske kulturne institucije dugo su kažnjavale umjetnike i intelektualce nezapadnog porijekla koji pokažu makar nagovještaj saosjećanja s Palestincima tako što su poništavale nagrade i pozive na gostovanja. Onda su njemačke vlasti počele disciplinirati i jevrejske autore, umjetnike i aktiviste koji se protive ratu. Posle 7. oktobra, Candice Breitz, Deborah Feldman, Masha Gessen i Nancy Fraser pridružile su se spisku javnih intelektualaca koji su „izbrisani“ ili im je „održana lekcija“. Kao što je rekao Eyal Weizman: „Djeca i unuci onih koji su ubijali naše najbliže sad se usuđuju da nam kažu da smo mi antisemiti.“
***
Kad je posjetila Njemačku poslije rata, filozofkinja Hanna Arendt je primjetila „tiraniju nekakve sveprisutne javne gluposti kojoj se ne može vjerovati da će ispravno suditi o najelementarnijim događajima… Kao da veliki broj Njemaca, posebno među obrazovanijima, više nije sposoban govoriti istinu čak ni kad to želi.“
Oni koji u posljednje vrijeme prate razvoj događaja u njemačkoj javnosti dolaze do sličnog zaključka: da je samozadovoljna hipokrizija do te mjere normalizirana da je postala vladajući način mišljenja. Ta hipokrizija prerasta u samoobmanu dok AfD dramatično preoblikuje politiku i kulturu u Njemačkoj. Teško je danas ne misliti o njenoj prošlosti i ne strahovati za budućnost najvažnije evropske zemlje.
„Za manje od šest godina“, čudila se Arendt, „Njemačka je uništila moralnu strukturu zapadnog društva počinivši nezamislive zločine“. S prisnošću i otvorenošću bivšeg insajdera zapisala je da je „opće odsustvo osjećanja – ili barem ta pojavna bezdušnost ponekad prikrivena jeftinom sentimentalnošću – najupadljiviji vidljivi simptom duboko ukorjenjenog, istrajnog i ponekad opakog odbijanja Njemaca da se suoče s onim što se stvarno dogodilo i da to postepeno prihvate.“
Taj mentalitet djelimično se ispoljio i u postupanju njemačkih vlasti prema raseljenim Jevrejima. Oni su još tavorili u Zapadnoj Njemačkoj 1952, kad je bavarska granična policija započela napade na kampove raseljenih osoba. Prema Manchester Guardianu, taj događaj je imao sva „obilježja nekadašnjih nacističkih racija u berlinskom i frankfurtskom getou“. Navodeći izjave članova odbora kampa, taj list je izvještavao da su „policajci uzvikivali slogane poput ʼKrematorijumi su još tamoʽ, ʼGasne komore vas čekaju ʽ i ʼOvog puta ste stvarno nagrabusili, prokleti Jevrejiʽ“. U komunističkoj Istočnoj Njemačkoj antisemitizam je bio suptilniji, mada ne manje smrtonosan jer je podražavao Staljinove kampanje protiv „kosmopolita“, u kojima se sugeriralo da su svi Jevreji potencijalni špijuni.
Kao što je jedan američki oficir rekao fotoreporterki Margaret Bourke-White, mnogi Njemci su se ponašali „kao da su nacisti bili neka čudna eskimska rasa koja je sišla sa Sjevernog pola i nekako okupirala Njemačku“. Još 1949. filozof Theodor Adorno je pisao Thomasu Mannu da pored „nekoliko totalnih i dirljivih zlikovaca, nalik na marionete“ još nije sreo nijednog nacistu, „ne samo u ironičnom smislu da građani ne priznaju da su bili nacisti već u daleko opasnijem smislu da vjeruju da to nikad nisu bili“.
U svojoj knjizi Adenauerova Njemačka i nacistička prošlost (Adenauer’s Germany and the Nazi Past, 2002) Norbert Frei temeljno ispituje dubinu i širinu rasprostranjenog nemačkog protivljenja gonjenju zločinaca iz nacističkog doba ili uklanjanju diskreditiranih elita s položaja moći. Prema britanskoj historičarki Mary Fulbrook, u Zapadnoj Nemačkoj, od bezmalo milion ljudi koji su „u ovom ili onom trenutku aktivno učestvovali u ubijanju jevrejskih civila“ (broj pomagača bio je daleko veći), „samo 6.656 osuđeno je za nacističke zločine… što je manje od broja zaposlenih u Aušvicu“. Do kraja 20. stoljeća samo 164 pojedinca su osuđena za ubistvo – šest miliona Jevreja.
U članku za Dissent iz marta 2024. istoričar Hans Kundnani kaže: „Sredinom 50-ih godina 20. stoljeća državne službe, sudstvo i akademska zajednica u velikoj mjeri su se vratili u stanje iz doba Trećeg rajha. Mnogi mladi ljudi koji su rasli u Zapadnoj Njemačkoj osjećali su da su „okruženi nacistima“, kao što je rekla jedna osoba s kojom sam razgovarao. Sredinom 60-ih oni počinju da sagledavaju ne samo lične već i strukturne kontinuitete: prema njihovom mišljenju, savezna republika je bila fašistička ili barem „profašistička“ država. Studentski pokret se pojavio kao protest protiv tih stvarnih i zamišljenih kontinuiteta.“
***
U martu 1960, u vrijeme kad se njemački kancelar Konrad Adenauer sreo s izraelskim premijerom Davidom Ben-Gurionom u New Yorku, on nije samo upravljao sistematskim izokretanjem procesa denacifikacije, koji se sprovodio po nalogu zapadnih okupatora zemlje 1945, već je i doprinosio potiskivanju besprimjernih užasa Holokausta iz sjećanja. Prema Adenauerovom mišljenju, i Njemci su bili Hitlerove žrtve. Štaviše, on je bio uvjeren da je većina Njemaca tokom nacističke vladavine „rado pomagala jevrejskim sugrađanima kad god je to bilo moguće“.
U septembru 1952. Adenauer je prihvatio sporazum koji će obeštetiti državu Izrael svotom od približno tri i po milijarde njemačkih maraka. Taj sporazum nije bio popularan: 1951. godine samo 5% Njemaca je priznavalo njemačku krivicu za sudbinu Jevreja, a 21% je smatralo da su „sami Jevreji djelimično odgovorni za ono što im se dogodilo tokom Trećeg rajha“. Štaviše, protiv sporazuma su glasali neki članovi Adenauerove stranke. U svakom slučaju, Adenauerova izjava poslije sastanka s Ben-Gurionom bila je jasna. Izrael je „tvrđava Zapada“, rekao je on i dodao: „Već sad mogu da kažem da ćemo vam pomoći. Nećemo vas ostaviti same.“
Njemački kancelar imao je tipičan pogled na svijet zapadnog kolonijaliste: kao nekadašnji predsjednik Njemačkog kolonijalnog društva, smatrao je da njemački rajh mora imati kolonije da bi osigurao veći životni prostor za njemački narod. Ali dok se Hladni rat zahuktavao, bio je ubjeđen da „dugi put ka zapadu“ – naslov bestselera historičara Heinricha Winklera o njemačkoj historiji – vodi kroz Izrael. „Čak ni danas ne treba potcenjivati moć Jevreja, posebno u Americi“, rekao je po odlasku u penziju. Poslije 1960. Zapadna Njemačka je ubrzano odmicala tim putem ka Zapadu i bila je ne samo glavni saveznik Izraela u ekonomskoj modernizaciji već i njegov glavni snabdjevač oružjem.
Poslijeratna njemačko-izraelska simbioza bila je u središtu „neprincipijelne političke obmane“, kao što je s gorčinom rekao Primo Levy, što je ubrzalo i olakšalo rehabilitaciju Njemačke samo nekoliko godina nakon što su postale poznate razmjere njenog genocidnog antisemitizma. Sredinom 60-ih, kad je austrijski pisac jevrejskog porekla Jean Amery putovao kroz Njemačku, zemlja je uživala u takozvanom ekonomskom čudu, delom zahvaljujući američkim zajmovima, koji su podsticali evropski oporavak. U „industrijskom raju Nove Evrope“, Amery se neočekivano obreo u društvu „prefinjenih“ njemačkih intelektualaca i s njima raspravljao o najnovijim evropskim i američkim romanima. Ali kao neko ko je preživio Aušvic, nije mogao da se ne sjeća „kamenih lica“ Njemaca pred gomilom leševa na železničkom peronu ili flamanskog esesovca koji ga je tukao po glavi drškom lopate kad nije radio dovoljno brzo. Tako će on otkriti da u toj „naprednoj zemlji“ osjeća novi „gnjev“ prema Njemcima i njihovom visokom mjestu u „veličanstvenim dvoranama zapada“.
Naličje zapadnonjemačkog kompromisa s nacizmom je ono što Amery naziva „nametljivi filosemitizam“. On u stvari parazitira na starim antisemitskim stereotipima, udružen sa sentimentalnim slikama Jevreja – i još uvijek oblikuje odnose Njemačke s Izraelom. Godine 1965, Elinor Sterling, koja je preživjela Šou i bila prva profesorka političkih nauka u Njemačkoj, opisala je kako je „funkcionalni filosemitski stav“ zamjenio „pravi čin razumjevanja, pokajanja i budućeg opreza“. HIstoričar Piter Gay, koji je s porodicom pobjegao iz nacističke Njemačke 1939, bio je među onim njemačkim Jevrejima koji su osjećali „gađenje“ prema svojim nekadašnjim komšijama, prema njihovoj „podmazanoj delikatnosti, nametljivom divljenju za sve što bi Jevreji rekli, uradili ili u šta bi vjerovali“. Isto je osjećao i romansijer Manes Sperber: „Vaš filosemitizam me uznemirava i zamara“, pisao je jednom kolegi, „degradira me kao kompliment zasnovan na apsurdnom nerazumjevanju… Precenjujete nas Jevreje na opasan način i insistirate na ljubavi prema cijelom našem narodu. Ne tražim to, ne želim da mi – ili bilo koji drugi narod – budemo voljeni na taj način.“
Ali filosemitizam je bio strateški modus samopoštovanja. Pišući iz Jerusalema 1961, Hanna Arendt je izvjestila da su Njemci prisutni na suđenju Adolfu Eichmannu „ispoljavali neprijatan višak revnosti i nalazili da je apsolutno sve divno. Zaista da se ispovraćaš, ako smijem tako da kažem. Jedan od njih mi se okačio oko vrata i briznuo u plač“. U tekstu o suđenju Eichmannu, profesor Daniel Marwecki opisao je kako je viđenje Izraela kao novog otelovljenja jevrejske moći probudilo uspavane njemačke fantazije. Izvještaj zapadnonjemačke delegacije na suđenju Eichmannu iskazivao je divljenje „novoj i sjajnoj vrsti izraelskih omladinaca“, koji su „vrlo visoki, često plavi i plavooki, slobodnih i samostalnih pokreta, dobro definiranih lica“ i koji ne pokazuju „gotovo nijednu od crta koje smo nekad smatrali jevrejskim“. Sedmog juna 1967, posle šestodnevnog rata, Frankfurter Allgemeine Zeitung pozdravio je pobjedu Izraela uvodnikom naslovljenim „Der Blitzkrieg Israels“ (Izraelski blickrig). Ta fraza, vezana za nacističko osvajanje Evrope, odjeknula je na naslovnoj strani listova Die Zeit i Der Spiegel (uz komentar o njemačkoj donaciji krvi za Izrael: „Arijevska krv potekla za Jevreje“). Die Welt je žalio zbog njemačkih „sramotnih“ stavova o Jevrejima: da oni „nemaju nacionalno osjećanje“ i da nikad nisu spremni da se bore, već samo profitiraju od nečijih ratnih napora“. Jevreji su, zapravo „mali, hrabar, junačan, genijalan narod“. Axel Springer, čija istoimena kompanija posjeduje Die Welt i koji je bio među glavnim poslijeratnim poslodavcima bivših nacista, hvalio se poslije šestodnevnog rata da je svih šest dana objavljivao izraelske novine u Njemačkoj. Njemačka Nova ljevica, koja se u to vrijeme okrenula protiv Izraela i time od sebe udaljila mnoge, pa i Amerya, djelimično je reagirala na Springerovu agresivnu propagandu, na prisustvo nacista u državnoj službi, pravosuđu i akademskoj zajednici i na „glasnu podršku zapadnonjemačkih političkih partija američkoj vojnoj intervenciji u Vijetnamu“, kao što je napisao historičar Quinn Slobodian. Mnogi studenti, među njima i budući teroristi poput Ulrike Meinhof, idealizirali su Sjedinjene Države kao branioca slobode i demokratije: uznemirili su ih izvještaji o tepih bombardiranju Vijetnama, korištenju napalma koji je spaljivao ljudsku kožu i kasetnim bombama napravljenim da eksplodiraju u zraku i šrapnelima pobiju sve oko sebe. Nervirale su ih i maliciozne karikature njihovog idealizma u Springerovoj tabloidnoj štampi, kao i njemačka politička klasa. Prema jednom aktivisti koga citira Slobodian, „borba za odbranu zapadne slobode tepih bombardiranjem“ nije vrijeđala samo „moralna osjećanja“ mnogih mladih Njemaca: „Doveden je u pitanje cijeli postojeći okvir za razumjevanje svijeta.“
Zamišljajući izraelske Jevreje kao arijevske ratnike, njemačka štampa je dalje podrivala taj okvir. U svakom slučaju, kad je Bild uporedio izraelskog vojnog zapovednika i političara Moshea Dajana s nacističkim feldmaršalom Ervinom Romelom, niko se nije pobunio. Takva poređenja su bila imperativ za neke uživaoce njemačkog ekonomskog čuda. Marwecki piše da je Adenauer veliki zajam i snabdjevanje vojnom opremom uvjetovao „izraelskim suđenjem“ Adolfu Eichmanu.
Mnogo godina pošto je Eichman bio obješen, izraelski filozof Ishajahu Lebovic napomenuo je da je to suđenje bilo „potpuni promašaj jer je Eichman zapravo bio mali i beznačajan točkić u velikoj mašini. Mislim da su se Adenauer i Ben-Gurion dogovorili da na taj način skinu ljagu s njemačkog naroda. Za to suđenje su nam isplatili milijarde“. Marwecki podastire zakašnjele dokaze za ovu skandaloznu tvrdnju dok opisuje „razmjensku strukturu specifičnu za njemačko-izraelske odnose“: moralno razrešjenje nedovoljno denacifiicirane i još duboko antisemitske Njemačke u zamjenu za novac i oružje.
***
Jeftino oslobađanje od krivice bilo je jedan motiv. Ali početkom 60-ih godina 20. stoljeća i Njemačkoj i Izraelu veoma je odgovaralo da opisuju arapske neprijatelje Izraela, među njima i Nasera (koga je Daily Mail nazvao „Hitler na Nilu“), kao istinsko otelovljenje nacizma. Suđenje Eichmanu je ublažilo istrajnost podrške nacistima u Njemačkoj, ali je prekomjerno uvećalo navodno prisustvo nacizma u arapskim zemljama.
U svojoj nedavnoj knjizi Podugovarači krivice (Subcontractors of Guilt), Esra Ezirek opisuje način na koji su njemački političari, zvaničnici i novinari, sada kad je ekstremna desnica u usponu, ponovo pustili u pogon stari mehanizam sanitizacije Njemačke demoniziranjem muslimana. Ohrabrena podrškom Ilona Muska, koji Njemcima poručuje da je vrijeme da se oslobode „krivice“ zbog Holokausta i da treba da slave hiljadugodišnju „njemačku kulturu“, kao i izbornim trijumfom ekstremno desne partije u Austriji, Hitlerovom zavičaju, Alternativa za Njemačku, čiji je osnivač bivši esesovac, zauzela je u Njemačkoj drugo mjesto po popularnosti. Sumnja da neki istaknuti navijači Izraela projektiraju svoj dugo potiskivani nacionalizam na drugu državu produbljena je nedvosmislenim motom „Cionizam iznad svega“ (Zionismus über alles) Matijasa Depfnera, današnjeg izvršnog direktora kompanije Axel Springer. Ta fraza aludira na nekadašnji prvi stih njemačke himne, Njemačka iznad svega (Deutschland Über Alles), koji je izbrisan zato što je asocirao na nacističku Njemačku.
Ipak, prema Esri Ezirek, „bijeli Njemci s kršćanskim nasljeđem“ smatraju da su „dovršili svoje iskupljenje i ponovnu demokratizaciju“: „Antisemitizam kao opći njemački društveni problem“ projektiran je na manjinu bliskoistočnih imigranata i oni su stigmatizirani kao „najokoreliji antisemiti“ koji se moraju „dodatno educirati i disciplinirati“. Proglasiti muslimansku manjinu u Njemačkoj „glavnim nosiocem antisemitizma“ znači, kaže Ezirek, potisnuti činjenicu da su bezmalo 90% antisemitskih zločina počinili bijeli Nemci iz redova desnice.
U svojoj nedavnoj knjizi Nikad više (Never Again) historičar Andrew I. Port sugerira da je uverenje Nemaca da su „ostavili fanatični rasizam svojih predaka daleko iza sebe možda – paradoksalno – krivo za to što oni bez zazora izražavaju drukčije oblike rasizma“. Time se djelimično može objasniti izvanredna neosjetljivost Njemaca prema sudbini Palestinaca, koja se graniči s rasnim prezirom. Sve više se ima utisak da se mnogo hvaljena njemačka kultura historijskog pamćenja i dalje čini uspješna samo zbog toga što je donedavno njemačka vladajuća klasa imala manje prilika da pokaže svoje historijske zablude nego što su ih, na primjer, imale pristalice brexita koje su sanjale o snazi i samodovoljnosti Britanije iz imperijalnih vremena. Kao da je Njemačka, svojim tvrđenjem da je upravo njena kultura najposvećenija čuvanju sjećanja na Šou, uspela da izbjegne obračun sa zločinima koji su nametnuli potrebu za takvom kulturom. Godine 1975. književni kritičar Hans Mayer, koji se 1963. preselio iz Zapadne u Istočnu Njemačku, ismevao je „duboko nezdrav odnos prosječnog Njemca prema fenomenu Jevreja i izraelske države“. To se sada ispoljava na više načina, između ostalog brojem Njemaca koji lažno tvrde da su Jevreji, kao što to jedan članak u Baffleru iz maja 2024. opisuje na mučno podroban način. Kao što je to historičar Frank Stern bespoštedno dijagnosticirao u Izbjeljivanju žute zvijezde (The Whitewashing of the Yellow Badge), njemački filosemitizam je prije svega „politički instrument“, koji se koristi ne samo za „pravdanje opcija u spoljnoj politici“ već i za „evociranje i projektiranje moralnog stava u vremenima kada je mir u zemlji ugrožen antisemitskim, antidemokratskim i ekstremno desnim pojavama“. Na taj način njemačka izraelofilija i filosemitizam dostižu vrhunac upravo u trenutku kad u zemlji ponovo izbija destruktivni gnev ekstremne desnice.
Ta perverzna dijalektika nam pomaže da objasnimo zašto Njemačka, dok čuva sjećanje na Šou i iskazuje svoju beskrajnu podršku Izraelu, zanemaruje strahote koje su Njemci počinili nad Azijcima i Afrikancima za vrijeme kratkih nastupa mahnitosti njemačkog kolonijalizma. U Kini 1900-1901. njemačke trupe su vjerno slijedile kajzerovo uputstvo da se ponašaju kao „Huni“ u nastojanju da satru „žutu prijetnju“. Zatim je 1904. u njemačkoj Jugozapadnoj Africi (današnja Namibija) njemačka imperijalna vojska ubila 65.000 od ukupno oko 80.000 pripadnika naroda Herero. Gušeći drugi ustanak u istočnoj Africi, njemački kolonijalisti su 1905-1907. ubijali mitraljezom na desetine ljudi u svakom napadu – sve u svemu, 80.000 Afrikanaca poginulo je u borbi, a još 200.000 je umrlo od gladi koja je uslijedila.
Mnogo više Afrikanaca, po jednoj procjeni 350.000, ubijeno je između 1914. i 1918, kad je Njemačka, pokušavajući zadržati svoje kolonije, pretvorila starosedioce pod svojom kontrolom u topovsko meso za klanicu Prvog svjetskog rata. Nobelovac Abdulrazak Gurna, čijeg je djedu u Zanzibaru njemačka vojska regrutirala kao nosača, jedan je od mnogih koji se pitaju „zašto su historija i iskustvo njemačkog kolonijalizma u Africi bili tako zvjerski surovi“. Po mnogo čemu, brutalnost prema Azijcima i Afrikancima najavila je strahote koje je Njemačka počinila u Istočnoj Evropi: 2006. Raffael Scheck je u Hitlerovim afričkim žrtvama (Hitler’s African Victims) opisao kako su kasnije orgije ubijanja – streljanje ljudi na ivici masovnih grobnica koje su same žrtve morale da iskopaju – najavljene pokoljima nad hiljadama francuskih afričkih vojnika u maju i junu 1940. Ali kad su posredi crni Afrikanci, nema podsticaja da se osude zločini nad njima, a pogotovo ne da se njihovo blagostanje proglasi državnim interesom u vrijeme kad mir u Njemačkoj ponovo ugrožavaju antisemitske, antidemokratske i ekstremno desne pojave.
***
Političke i moralne deformacije i intelektualna bespomoćnost Njemačke danas su opasnije nego u bilo kom trenutku poslije 1945. AfD nije slučajno zastranjivanje. Ta stranka se koristi sve širim skretanjem uticajnih političara i novinara prema ekstremnoj desnici. Frederik Merz, vođa Kršćanskih demokrata (stranke desnog centra) i vjerovatno budući kancelar, nedavno je srušio većinski „zaštitni zid“ postavljen ka Alternativi za Njemačku obećavši da će sarađivati s političarima koji koriste nacističke parole. U međuvremenu, njemački sudovi sude jednoj grupi s ekstremne desnice zbog planiranja nasilnog rušenja vlade. Zemlja koja je razorila moralnu strukturu zapadnog društva opet pokazuje slabost u ekonomskoj krizi i društvenim lomovima kapitalizma, koji su nekad proizveli fašizam.
Još gore od toga: dugi put Njemačke prema Zapadu sad vodi ka Donaldu Trumpu i Elonu Masku. Istaknuti njemački filozof Jirgen Habermas jednom je pozdravio „bezuvjetno otvaranje savezne republike prema političkoj kulturi Zapada“ kao najvažnije postignuće poslijeratne Njemačke. Taj argument glasi ovako: Njemačka je suviše skrenula s puta ka Zapadu i završila kao počinilac čudovišnih zločina. Tako je Habermas hvalio uzornu „zapadnu civilizaciju“ od koje su se Njemci nerazborito udaljili. Po toj logici, Njemci bi opet mogli postati dio nadmoćnog Zapada ako postave Šou i privrženost Izraelu u središte svog kolektivnog identiteta i ako odbace etnonacionalizam.
Posljednjih godina, međutim, uzdrman je cijeli okvir za razumjevanje svijeta i mjesta Njemačke u njemu. Habermas i drugi ubjedili su sami sebe da je njihova zemlja sigurno prešla u liberalizam na svom putu ka Zapadu preko Izraela. Ima se utisak da oni nisu svjesni činjenice da stara slika Zapada nikad nije izgledala tako nesuvisla i neubjedljiva kao danas.
Razvijena tokom Hladnog rata, ta koncepcija Zapada sadržala je veliku, laskavu anglo-američku komponentu koja je, za razliku od totalitarnih režima, podrazumjevala izbornu demokratiju, slobodno tržište i individualne slobode. Ali Sjedinjene Države su u poslednjoj deceniji prešle put od katastrofalno neuspješnih ratova do desničarske demagogije, a Britanija, koju su raspomamljeni pokvarenjaci odmamili u brexit, vjerovatno se neće uskoro oporaviti od tog ekstremnog čina samopovređivanja. Danas „politička kultura Zapada“ ne izaziva veliko divljenje čak ni na Zapadu.
Indikativno, suprotnost između prosvećenog Zapada i neprosvećenog Istoka – nekad korištena da opravda nacističko traganje za „životnim prostorom“ (Lebensraum) na Istoku, a potom prilagođena političkim potrebama Hladnog rata – danas je moneta nacionalista ekstremne desnice širom Izraela, Evrope i Amerike. Tokom izraelskog napada na Gazu, Netanyahu je objavio da se bori protiv tamošnjih „novih nacista“ da bi spasao „zapadnu civilizaciju“. Drugi članovi njegove kohorte jevrejskih suprematista podržavali su ga složno deklamujući da su stanovnici Gaze „pod-ljudska stvorenja“, „životinje“ i „nacisti“. U vrijeme kad su Jevreji proglašavani pod-ljudskim stvorenjima i životinjama, Hitler je bio uvjeren da sudbina zapadne civilizacije počiva na njegovim ramenima. I tada se mnogo govorilo o zapadnim demokratijama – posebno o njihovoj zasnovanosti na bijeloj suprematiji i kulturama rasizma i antisemitizma – zbog čega je Hitler povjerovao da će one blagonaklono prihvatiti njegovo istrebljenje Jevreja.
Poslijeratno traganje Njemačke za normalizacijom – bilo pomoću filosemitizma i ljubavi prema Zapadu ili pomoću Staatsräson i gordog i razmetljivog samoprekoravanja – dospjelo je u ćorsokak. Uvijek se činilo neuvjerljivim da bi kolektivno moralno vaspitanje moglo proizvesti čvrst, homogen stav u više generacija. Ima suviše drugih činilaca koji diktiraju šta će se pamtiti, a šta zaboraviti, a nacionalna podsvjest Njemačke opterećena je stoljećem ćutanja, zločina i zataškavanja. Zato ne treba da nas čudi što ona, dok völkisch-autoritarni rasizam izbija kod kuće, opet učestvuje u ubilačkom etnonacionalizmu, ovog puta s Netanyahuom, Smotricem, Galantom i Ben-Gvirom. Kao što je napisao Ginter Gras u svojoj noveli Hodom raka: „Historija ili, da budemo precizniji, historija koju smo mi Njemci više puta upropastili, sliči na zapušenu klozetsku šolju. Ispiramo i ispiramo, a govna se ipak stalno vraćaju.“
(Prilagođeni odlomak iz nove knjige Pankaja Mishrae „The World After Gaza / Svet posle Gaze“, Fern Press, februar 2025.)
(TBT, The Guardian)
