KOLUMNA
Premda vam se na
prvi pogled možda tako ne čini, priča o vojnicima HVO-a, o Mati Bobanu,
Slobodanu Praljku, Tuti, Šteli i hiljadama drugih poznatih i nepoznatih sinova
našeg naroda koji su svoje zdravlje i živote ugradili u Hrvatsku zajednicu
Herceg-Bosnu, neobično je podudarna priči o izvanbračnom sinu Stjepana Tuđmana
Piše: Ante Tomić, thebosniatimes.ba
Dok je Franjo
Tuđman bio predsjednik, njegova je porodica bila rijetko uspješna. Premda je
zemlja propadala i ekonomske i političke okolnosti su bile, blago rečeno,
očajne, oni su, trudom i talentom, blagoslovljeno stjecali i napredovali. Sin
Miroslav bio superšpijun, nešto kao James Bond, a mlađi, Stjepan, ugostitelj i
producent holivudskih perspektiva. Kći Nevenka totalno je razvaljivala u
trgovini, unuk Dejan drmao u bankarstvu, a Siniša, đavo mali, obijesno je palio
gume na automobilskim trkalištima. Čak je i baka Ankica umirovljeničku dokolicu
ispunjavala dobročinstvenim biznisom. Igračkom, čokoladom ili parom toplih
čarapa razveselila je bezbrojnu ratnu siročad.
Ipak, bio je
jedan dječak kojega ta dobra i draga žena nije voljela. Jednog mališana
Tuđmanovi nisu zvali na nedjeljni rucak da mu u tanjur uliju krepkog, gustog
pilećeg ajngemahteca iz teškog porculanskog jušnika, iako im je nevoljnik bio
najbliži rod, njihova krv i meso. Bio je to sin kojega je Stjepan, gostioničar
i filmski vizionar, dobio mimo zakonitog braka sklopljenog pred Bogom i
narodom, u vezi s jednom ljepuškastom modnom dizajnericom, i dugo nije htio ni
čuti za njega. Godinama je Štef veseljak muljao, vrdao i hvatao maglu,
izbjegavao sudove, test očinstva i alimentaciju, a djetetova majka, po njezinom
svjedočenju, ni u ostatku obitelji nije nalazila razumijevanje i utjehu. Ako bi
nazvala gnijezdo Tuđmanovih u Nazorovoj ulici, čuvena bi joj dobročiniteljica,
uvijek nasmijana najdraža baka Hrvatske, ljutito spustila slušalicu.
Ova ružna
obiteljska drama došla mi je u misli prije nekoliko dana dok sam, začudit ćete
se, na televiziji gledao kako se ugledni zastupnici u Saboru svađaju treba li
iz državne blagajne plaćati mirovine vojnicima Hrvatskog vijeća obrane i imamo
li uopće para i za junake bosanskohercegovačkih klanja. Premda vam se na prvi
pogled možda tako ne čini, priča o vojnicima HVO-a, o Mati Bobanu, Slobodanu Praljku,
Tuti, Šteli i tisućama drugih poznatih i nepoznatih sinova našeg naroda koji su
svoje zdravlje i živote ugradili u Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, neobično je
podudarna priči o izvanbračnom sinu Stjepana Tuđmana.
Na početku, i u
jednoj i u drugoj zgodi bio je nekakav zanos. Desila se ljubav, štono bi
pjesnik kazao. Mlađi predsjednikov sin i modna dizajnerica oćutili su snažnu
privlačnost i nisu upravo mogli dočekati da se razodjenu i sjedine. Jednako je
tako u prvoj polovici devedesetih bilo je i s našim snagama u Mostaru,
Ljubuškom i Širokom, s našom braćom s druge strane nepravedne granice. I mi smo
s njima neobuzdano žudjeli biti fizički ujedinjeni, cjeloviti i nedjeljivi,
barem u granicama nekadašnje Mačekove Banovine Hrvatske.
Ali, jao, sudbo
kleta, bješe to zabranjena strast. Franjo Tuđman morao je sakrivati svoja
iskrena i duboka čuvstva za bosanskohercegovačke Hrvate i bosanskohercegovačku
zemlju. Tek povremeno, u časovima opuštanja, dok je u Karađorđevu pio valjano
odležani viski sa svojim nerazdvojnim neprijateljem Slobodanom Miloševićem, ili
dok bi večeravao s britanskim diplomatima, neoprezno bi mu se otela grešna
teritorijalna žudnja. Na drugoj strani, i njegov Stjepan potajice se sastajao
sa svojom dizajnerskom ljubovicom, ili bi možda supruzi rekao da je s darovitom
šnajdericom do dugo u noć, u zimsku bijelu krojio kostime za koju od njegovih
raskošnih filmskih epopeja s kojima je pokorio hrvatske kinematografe.
I otac Franjo i
sin Stjepan su se precijenili, nisu shvaćali što smiju, a što ne smiju, pa su
neoprezno obećali brak, prvi bosanskohercegovačkim Hrvatima, a drugi
ljubavnici, a ovi su im se, glupi i lakovjerni kako to samo
bosanskohercegovački Hrvati i ljubavnice mogu biti, svim srcem i dušom,
predali. I zajebali se. U gorkom raspletu modna dizajnerica rodila je sina, a
Mate Boban proglasio Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, i bogzna što su oni
mislili da su time postigli, ali u naravi je Herceg-Bosna bila paradržava, a
sin nezakonit ili, da tako kažemo, parasin.
Uslijedilo je poricanje.
Stjepan Tuđman je muljao, vrdao i hvatao maglu, tvrdio da dijete nije njegovo,
emocionalno i financijski i na svaki drugi način bježao je od roditeljske
obaveze, a na drugoj strani njegova je oca vjerojatno samo biološka činjenica
da je umro spriječila da učini istu stvar. Umjesto njega su muljali, vrdali i
hvatali maglu njegov stariji sin, superšpijun Miroslav, Zdravko Tomac i još
nekolicina, derući se kao da ih kolju kako Republika Hrvatska nije gajila zle
namjere prema BiH, nikada nije ni pomislila posegnuti za teritorijem tuđe
države, povesti rat protiv muslimanskih susjeda ili ih čak – Isuse, kome je
samo takva izmišljotina pala na pamet! – zatvarati u konclogoru u Dretelju kod
Mostara.
Dvadeset i više
godina je prošlo. Sin one modne dizajnerice danas je veliki momak. Grčevita
pravna borba njegove mame urodila je plodom i on danas ponosno nosi prezime
svoga djeda, osnivača i prvog predsjednika RH, a valjda je dočekao da mu i otac
Stjepan štogod uplati i da ga baka Ankica poljubi. Međutim, s vojnicima HVO-a
Hrvatska se nikako ne može pomiriti te se i dandanas u Saboru zastupnici
prepiru zaslužuju li oni državne mirovine ili ne.
Što god mislili o
Mati Bobanu i Dariju Kordiću, a ja, uvjeravam vas, o njihovoj neodgovornoj
političkoj i vojnoj avanturi baš nijednu lijepu riječ ne mogu naći, mi smo te
ljude, dopustite, ipak nekako iznevjerili. Jer, kao što ona dizajnerica nije
začela po Duhu Svetome, ni Boban i Kordić nisu krenuli na muslimane onako,
bezveze, zato što im se to ćefnulo. Napravili su to uz snažnu moralnu,
političku i vojnu potporu tadašnje hrvatske administracije, a nije ih zaista
bilo mnogo koji su tada protiv toga ustali. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
Tuđmanovo je djelo koliko i “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Dapače, ja bih se
usudio reći da su mu “Bespuća povijesne zbiljnosti” možda i gore ispala.
Ratnici iz
Ljubuškog i Širokog nisu kopilad bez ćaće. Oni su naši jednako koliko i vojnici
iz Vukovara, Gospića ili Šibenika. Nisu bili ni manji junaci ni veće kukavice i
da smo pošteni i pravedni, kao što mi Hrvati, nažalost, nismo, morali bismo
priznati kako im pripadaju sve povlastice kao i muškarcima ili ženama koji su
se borili s ove strane granice.
(TBT,
Jutarnji.hr)