KOLUMNA
U evropskoj
historiji će 2016. godina biti zabilježena kao vrijeme borbe da se održi
političko, sistemsko i društveno jedinstvo Evropske unije kao zajednice država,
naroda i vrijednosti
Piše: Donald
Tusk, thebosniatimes.ba
Bilo je to
vrijeme nesigurnosti i veoma vidnih neuspjeha. Ali su godinu također obilježila
stvarna dostignuća.
Iznad svega,
junski glas Ujedinjenog Kraljevstva da izađe iz EU gorko je razočarenje. Pa
ipak, novi sveeuropski konsenzus o zaštiti vanjskih granica EU, zajedno sa
zaključivanjem Sveobuhvatnog ekonomskog i trgovinskog sporazuma (CETA) sa
Kanadom dozvoljavaju oprezni optimizam.
Većina problema
sa kojima se EU rvala neko vrijeme uspješno je riješena. Migrantska kriza,
napetosti s Rusijom oko Ukrajine i druge prijetnje vanjskoj i unutrašnjoj
sigurnosti i dalje iskušavaju naše jedinstvo i efikasnost – i tako će biti i u
predstojećoj godini.
Ono što znamo iz
2016. jeste da je pred nama velika promjena – uznemirujuća, pa ipak
nedefinirana, i pored toga jasno opipljiva. Zaista, vrsta promjene koja se
događala i koja će se događati zbunjuje prognostičare. Odavno se realnost nije
tako okrutno rugala predviđanjima eksperata i istraživača, čak i u kratkoročnom
kontekstu predstojećih izbora ili referenduma. Politika je postala
nepredvidljiva koliko i vrijeme u Briselu. I, kao i u meteorologiji, ako su se
neke prognoze ispostavile kao tačne, to su bile one pesimistične.
Politička
tektonska pomjeranja (kako drugačije nazvati iznenadno skretanje ogromnog
ostrva sa kontinenta?) koja se sada dešavaju nisu samo posljedični šokovi
finansijske krize iz 2008. Njihov izvor i suština dublji su od bijesa
nezaposlene omladine ili nezadovoljstvo evropske i američke srednje klase
stagnantnim ekonomskim rastom, mada niko razuman neće potcijeniti ove
sentimente. Ali svi osjećamo da ovi potresi mogu nagovještavati dublju
promjenu: kraj ere koja bi se u Evropi mogla nazvati erom velike stabilizacije.
To je era koja je
trajala 70 godina i održavala se na tri stuba. Prvi je međunarodni poredak koji
je, definisan sposobnošću Zapada da nametne poštovanje pravila i zakona, štitio
Evropu od globalnih konflikata. Drugi je liberalna demokratija. A treći je
relativni prosperitet evropskih društava.
Široko očekivana
promjena ne treba da nas plaši ili, još manje, parališe. Kao što historičari to
dobro znaju, stabilnost je prolazna i kratkog vijeka, a ne kriza. I, kao što je
van naše moći da spriječavamo krize (koje su po prirodi neopozive), nije nam u
interesu da se držimo status kvoa, pošto stabilizacija prije ili kasnije ulazi
u fazu stagnacije, kada očekivanje promjene postane opšte. To ne vodi nužno u
katastrofu. Ali može.
Sve zavisi od
naše kolektivne sposobnosti da plovimo uzburkanim morima. Prvi preduvjet je da
održimo osnovno jedinstvo EU. Ponoviću ovo kao mantru: iznutra razbijena EU
biće nesposobna da odgovori na bilo koji izazov s kojim se suočava, kao i sve
njene države članice, uključujući i najveće.
Temelji evropske
solidarnosti i dalje su krhki i prava iskušenja su pred nama. Bez solidarnosti
Evropa neće imati uticaj nad pravcem budućih promjena, postajući njihova žrtva
prije nego jedan od njihovih kreatora. Da bismo izbjegli ovaj sumorni scenario,
moramo još jednom potražiti ono što nas spaja, što nam je zajedničko, i što smo
spremni da branimo potpuno odlučno, jednako volji koju pokazuju naši oponenti.
Još jednom moramo definisati našu teritoriju, ne u geografskom, već
civilizacijskom, kulturnom, pa možda i simboličkom smislu.
Danas gledamo
kako narodi, nacije i države otkrivaju moć mitova i pojednostavljivanja. Ovo
može prikriti politiku koja je brutalnija – bliža prirodi nego kulturi.
Najvažnija stvar biće da pravimo preciznu razliku između, s jedne strane,
površnog i nevažnog u evropskoj tradiciji i, s druge strane, trajnog, vrijednog
i jedinstvenog – onog što je istoričar Jakob Burkhart nazvao slobodom duha.
U kulturi i
slobodi ponovo ćemo otkriti suštinu Evrope. U politici, ovo znači da moramo
biti spremni za promjenu, pod uslovom da ona ne ograniči slobodu kao središnju
vrijednost. Prije nego što remontujemo strukturu EU, prije nego što krenemo da
rješavamo osnovne dileme u vezi s razmjerom integracije, moramo se složiti da
želimo da nosimo ideal Evrope kao kontinenta slobode.
Današnji svijet
je pun barbara za koje su sloboda i kultura, kakve ih mi razumijemo, postale
mete. Evropljani će biti sposobni da prevaziđu sadašnje izazove tek kada se
složimo da u ovoj konfrontaciji nećemo praviti kompromise. Simptomi barbarstva
su oko nas, među nama i u nama.
Ako posustanemo
pred vanjskim pritiskom i unutrašnjom slabošću, nastupajuće promjene mogu
osujetiti najvažnije političko ostvarenje Evrope: da zajedno – i samo zajedno –
mogu vladavina većine, vladavina prava i ograničena vlada mogu jemčiti ljudske
slobode i građanska prava. Zbog toga moramo hrabro i uporno prkositi onima koji
idu protiv naših sloboda, bilo spolja ili iznutra.
/Autor je
predsjednik Evropskog savjeta. Od 2007. do 2014. bio je premijer Poljske/
(TBT, Copyright:
Project Syndicate)