KOLUMNA
Oni su u posljednjih dvadesetak godina
proizveli masu svojih akademskih klonova i do kraja instrumentalizirali visoko
obrazovanje u kleronacionalističke svrhe
Piše: Enver Kazaz, Thebosniatimes.ba
28. 12. 2016. godine Senat sarajevskog
univerziteta donio je odluku kojom je privilegirao prava studenata muslimana i
pretvorio ih ključno ideološko načelo svoga djelovanja. Prema toj odluci svim
fakultetima sarajevskog univerziteta nalaže se da ne drže nastavu i ispite za
vrijeme džuma namaza. Odluka je donesena na inicijativu SPUS-a, Studentskog
parlamenta, tačnije njegovog predsjednika Harisa Zahiragića, široj javnosti
poznatog po vrlo agresivnim desničarskim istupima, propagiranju homofobije i
akcijama kojima je pribavljao poene političkoj kliki okupljenoj oko Bakira
Izetbegovića. Kada je prvi put iznio svoju inicijativu, Zahiragića je dio
slobodoumne javnosti dočekao, narodskim jezikom rečeno, na nož. Zbog te
halabuke nije se vidjela ideološka pozadina njegove inicijative, a politička
moć koja je iza njega stajala ostala je sasvim skrivena.
Upravo to je i omogućilo političkim
moćnicima da nesmetano i u tišini pripreme donošenje konačne odluke, a da nakon
njenog usvajanja ostanu i dalje skriveni. Naravno, moć nije prisutna isključivo
u Izetbegovićevom kabinetu, niti u Centrali Stranke demokratske akcije, nego se
kapilarno proširila na sve institucije sistema i dobila svojstva panoptičke
mentalne kontrole društva. A to znači da je rigidna kleronacionalistička
bošnjačka ideologija izašla iz političkog polja i postala sveprisutnom u
bošnjačkom društvenom prostoru.
O njenom jačanju i rasprostranjivanju u
društvu najbolje svjedoči činjenica da od dolaska SDA na vlast devedesetih
godina prošlog stoljeća do danas nikome nije palo na pamet da predloži jednu
ovakvu inicijativu, a kamoli da operacionalizira njeno usvajanje i pretvaranje
u institucionalnu normu. Jesu poslanici iz redova SDA svojedobno tražili da im
se otvori mesdžid u zgradi državnog parlamenta, ali niko za vrijeme najjače
vlasti Alije Izetbegovića nije tražio da visoko obrazovanje i deklarativno i
normativno iz sekularističke autonomije pređe u teokratski model.
Odakle dolazi takvo jačanje bošnjačkog
islamocentričnog nacionalizma, koji se i danas voli sakrivati iza mantri o
multireligioznosti i multietničnosti BiH? Samo je na prvi pogled paradoksalno
da ono ne dolazi iz poltičkih partija, nego baš iz obrazovnog sistema i
bošnjačke akademske zajednice koja se, čast rijetkim izuzecima, pokazuje kao
odličan instrument i servis kleronacionalističke ideologije. Upravo je znatan
dio akademske zajednice proizveo i reproducirao u obrazovnoj praksi narative
koji su ukinuli razliku između nauke i ideologije i davali naučni legitimitet
islamocentričnom bošnjačkom nacionalizmu.
Da bi se ova tvrdnja provjerila, potrebno
je samo pogledati opširnu bibliografiju akademskih radova koji su agresiju na
BiH i zločine nad Bošnjacima tokom rata tumačili iz perspektive njihove vjerske
pripadnosti. Tako je sama akademska zajednica obrazovani sistem pretvorila u
altiserovski shvaćen instrument ideologije i provincijalizirala ga te dodatno
getoizirala unutar evropskog obrazovnog sistema.
Također, ona je uz proizvodnju narativa na
kojima se utemeljivao bošnjački kleronacionalizam iz svojih redova dala neke od
najkonzervativnijih bošnjačkih političkih moćnika, a u nemalom broju slučajeva
donosila odluke kojima je direktno kršeno pravo univerziteta na svoju
autonomiju u društvenom polju. Na taj način većina akademske zajednice pristala
je ne samo na izravnu ideologizaciju prije svega društvenih i humanističkih
nauke već i na politizaciju obrazovnog sistema. Konačan rezultat takve
dvodecenijske prakse nije vidljiv isključivo u odluci kojom se privilegiraju
prava muslimanskih vjernika, već prije svega u normativnim aktima prema kojima
većinu u upravnom odboru sarajevskog univerziteta postavlja politička vlast.
No, zašto je stalo akademskoj zajednici da
se u toj mjeri podjarmi ideologiji i da je proizvodi s ciljem potpunog
devastiranja društvenog polja? Odgovor je vrlo jednostavan: od svog osnivanja
do danas, ona je na južnoslavenskom prostoru djelovala više ideološki nego znanstveno.
Naravno, bilo je u akademskoj zajednici vrsnih izuzetka i vanrednih naučnih
ostvarenja, ali u cjelini gledano akademske institucije bile su mjesta
proizvodnje i legitimacije ideologije u provincijalnoj južnoslavenskoj
znanstvenoj praksi.
Bošnjačka akademska zajednica obiluje
akademičarima koji su doktorirali na marksizmu i lenjinizmu, odnosno titoizmu,
a danas su vodeći bošnjački kleronacionalisti. Oni su u posljednjih dvadesetak
godina proizveli masu svojih akademskih klonova i do kraja instrumentalizirali
visoko obrazovanje u kleronacionalističke svrhe.
Ako su se oni do sada vodili viktimološkim
gestama prema kojima su Bošnjaci zato što su muslimani stalne žrtve drugih, od
zadnje odluke Senata sarajevskog univerziteta ta ideološka parola više ne može
biti maskom za pribavljanje što veće moći u društvenom polju. A to znači da su
ovom odlukom konačno pale sve maske sa bošnjačke akademske zajednice i da su
članovi i članice Senata Univerziteta u Sarajevu glasali za ukidanje
sekularističkih načela, prema kojim državne institucije moraju biti neutralne u
odnosu na religiju. Budući da je sarajevski univerzitet javna, odnosno državna
institucija, pri tom jedina državna institucija koja ima pravo na autonomiju u
odnosu na političku moć, onda se može slobodno zaključiti da je on prva
institucija takve vrste koja je svojom odlukom o zabrani nastave i ispita u
vrijeme džume i normativno ukinula načela sekularizma u društvu. To znači da su
članovi i članice Senata uveli načela teokratskog društva, pozivajući se veoma
licemjerno na ljudska prava i prava pripadnika drugih religija. Time je Senat
poslao poruku međunarodnoj akademskoj zajednici da se na sarajevskom
univerzitetu uvodi model srednjovjekovnog mišljenja prema kojemu su muslimani
jednakiji od drugih. Istodobno s tim, članovi i članice ovog univerzitetskog
tijela posredno su legitimirali praksu pravoslavizacije obrazovnog sistema i
državnih institucija u Republici Srpskoj u kojoj škole i druge obrazovne
institucije obilježavaju pravoslavne slave i svece.
Onaj dio bošnjačke akademske zajednice,
pogotovu ona na sarajevskom univerzitetu, koja se mediokritetski vodi načelom
šutnje o svakom društvenom problemu i tobožnjom apolitičnošću neće, naravno,
uvidjeti svoju suodgovornost u devastaciji visokog obrazovanja i ukupnog
društvenog prostora. Njena šutnja nije ništa drugo do izravno prihvatanje
vladajuće kleronacionalističke ideologije, a zov udobnosti akademskog života
razvijat će i dalje njenu malograđanštinu i u konačnici njeno mediokritetstvo.
Međutim, temeljno pitanje je: kakvu su
poruku i kakvu sliku o današnjim Bošnjacima i njihovoj akademskoj zajednici
poslali u svijet članovi i članice Senata Univerziteta u Sarajevu? Onu koju je
oduvijek čeznuo ratni zločinac Radovan Karadžić i drugi srpski i hrvatski
kleronacionalisti prema kojoj je rat u BiH bio borba protiv islamske opasnosti
na evropskom tlu. Na drugoj strani, akademski kleronacionalizam sa sarajevskog
univerziteta poslao je poruku i omiljenom nacionalnom vođi Bakiru Izetbegoviću
da može nastaviti sa erdoganlukom u bošnjačkoj politici. Erdoganluk, koji
stigmatizira bošnjačku djecu iz škola Bosna Sema i oduzima ima pravo da budu
svrstana u najbolje učenike, ili se udvara turskom diktatoru oduzimajući
priznanje turskom profesoru matematike, trijumfovao je na Senatu Univerziteta u
Sarajevu. Konačna je to pobjeda islamocentričnog erdoganluka koji BiH i
obrazovanje gleda kroz okular evropskog srednjeg vijeka. E, pa, Erdogan alejkum
uvažene kolegice i kolege iz Senata u kojem bi ovo – n, valjalo zamijeniti
jednim drugim fonemom, pa da se dobije tačna slika vašeg erdoganluka.
(TBT, Prometej.ba)