KOLUMNA
Na prvi pogled izgleda da bivši američki savjetnik za
nacionalnu sigurnost i državni sekretar Henri Kisindžer i izabrani predsjednik
SAD Donald Trump nemaju ništa zajedničko
Piše: Dominique Moïsi, thebosnaitimes.ba
S jedne strane je iskusni, prefinjeni stari velikan američke
diplomatije; s druge, trapavi, sirovi, krešteći arhetipski čovjek Twittera.
Pa ipak, u nedavnom gostovanju u emisiji “Face the
Nation” na CBS-u Kissinger je preobilno hvalio Trumpa, nazivajući ga
“fenomenom”. To je intrigantan izbor riječi: riječju
“fenomen” obično se opisuje naučnik, umjetnik, sportista svjetskog
ranga, ili rok zvijezda.
Prije šezdeset godina, mladi Kissinger bio je željan da
Americi predstavi složenu historiju Evrope i tajanstveni stil njene
diplomatije. Želio je da američki lideri liče na velikane poput Klemens von
Metternich i Otto von Bismarcka. Ali,
kako je Nobelovac Bob Dylan rekao, “vremena, ona se mijenjaju”, i
danas Kissinger želi svijetu da objasni Trumpov jedinstveni “američki
stil”, što je preokret koji možda odražava njegovo razočarenje pošto mu
prvobitni poduhvat nije uspio.
U suštini, Kissingerova poruka prefinjenim evropskim i
azijskim kolegama izgleda da glasi: “ne paničite”. Trump možda
izgleda i zvuči čudno, mogao bi Kissinger reći, ali on je pravi Amerikanac, a
Amerika danas treba da popravi svoje odnose sa svetom. Po toj logici, Trumpov
neortodoksni pristup mogao bi da bude baš ono što Americi – i svijetu – treba.
Savez Kissinger-Trump sigurno izgleda neprirodno, ali
vrijedi sjetiti se da njihov odnos nije nov. Tokom izbora kandidata
republikanaca za predsjednika, Kissinger je odbio da se pridruži grupi republikanskih
vanjskopolitičkih mudraca koji su potpisali otvoreno pismo u kojem su Trumpa
denuncirali kao opasnog amatera i uzurpatora.
Tokom kampanje, pitanje koje su mnogi ljudi imali na umu
bilo je: “Kako su glasači tako nepredvidivoj i neiskusnoj osobi mogli dati
kontrolu nad nuklearnim šiframa?” Kissingerovo ćutanje na ovo pitanje bilo
je zaglušujuće, posebno s obzirom na to da je on bio jedno od nadahnuća za
klasičnu političku satiru Stanley Kubricka “Doktor Strangelove ili: Kako
sam naučio da ne brinem i zavolio bombu”.
Jedno objašnjenje za neprirodno savezništvo dvojice ljudi je
da imaju saglasne stavove o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, čak i pored
toga što njihove šire vanjske politike izgledaju drugačije. Dok se Trump divi
Putinovom mišičavom nacionalizmu i autoritarnoj odlučnosti, Kissinger je dugo
smatrao da za Rusiju bolja alternativa ne postoji.
Pored toga, iskrenije objašnjenje je da je Trump igrao na
Kissingerovu taštinu, ne najmanje kada je od njega tražio savjet na početku
kampanje. Ne treba sumnjati da Kissinger može biti mudriji od njegovih elitističkih
kolega kada tvrdi da je Trump više od onoga što obuhvata oko. Međutim, isto je
tako izgledno da je Kissindžer, u svojoj 93 godini, jednostavno podložniji
laskanju nego ikada. Zatraživši od njega savjet, Trump je Kissingeru nagovijestio
da ga smatra čovjekom sadašnjosti, a ne prošlosti. A Kissinger se, sa svoje
strane, možda nada ulozi u budućoj administraciji, kakva bi bila
“specijalni izaslanik” odgovoran za resetovanje odnosa sa Rusijom,
ili čak sa Kinom.
Naravno, to je pragmatičan brak. Trumpu očajnički treba
podrška njegovoj reputaciji, a Kissinger mu je može ponuditi u izobilju.
Vanjskopolitička mantra izabranog predsjednika mogla bi da glasi: “Ne
brinite, Kissinger je iza mene”.
Međutim, alijansa sa Trumpom nosila bi rizike za Kissindžera
pošto bi njegova odbrana izabranog predsjednika mogla da mu naruši imidž u SAD
i širom svijeta. Poslije gotovo pola vijeka mnogi ljudi nisu zaboravili da je
Kissinger stajao iza tako mračnih epizoda kao što je “tajno” bombardovanje
Kambodže 1969/1970, koje je otvorilo put genocidnoj vladavini Crvenih Kmera, i
zbacivanje Salvadora Aljendea i demokratski izabrane vlade Čilea sedamdesetih.
Moguće je da se sada ponovo javljaju Kissingerove najreakcionarnije namjere.
Ideologiju na stranu, znamo da je Kissindžer fasciniran, ako
ne i opsjednut moći. On možda ne može odoljeti iskušenju da bude blizu nje, kao
i tome da ima kontinuirani uticaj relativno uporediv sa onim Elizabete ll. Ali
Kissinger bi trebalo da se sjeti savjeta o britanskoj politici koji je mladoj
kraljici dao njen tutor: premijer mora biti “efikasan”, a kruna mora
biti “dostojanstvena”. Da li je dostojanstveno nuditi garancije o Trumpovoj
podesnosti da vodi najmoćniju zemlju na svetu u periodu dalekosežnih promjena?
Historičari koji proučavaju XXl vijek bi jednog dana mogli
zaključiti da je “Vijek Amerike” okončan, a “Vijek Azije”
počeo 8. novembra 2016, sa Trumpovom izbornom pobjedom. Ako je tako, uklapa se
da čovjek koji je ranih sedamdesetih pomogao otvaranje Kine ka svetu udruži
snage sa predsjednikom koji će baklju historije iz nehata predati Kinezima.
/Autor je viši savjetnik na Institutu Montanj u Parizu/
(TBT/ Project Syndicate)
