Hiljade ljudi izišlo je posljednjih dana na ulice u znak protesta protiv napada na jedno svetište u Alepu, drugom po veličini gradu u Siriji. Ono je važno za alevitsku vjersku manjinu, skupinu kojoj pripada i svrgnuti sirijski diktator Bashar al Assad.
Demonstranti su počeli nakon što je na internetu počela kružiti snimka na kojoj se vidi napad na alevitsko svetište. Snimka je, međutim, problematična i očigledno nije aktuelna, ali prosvjednici traže da oni koji su oštetili svetište za to odgovaraju. Također zahtijevaju da nove vlasti u Siriji djeluju bez predrasuda prema alevitima. „Ne paljenju svetih mjesta i vjerskoj diskriminaciji. Ne sektaštvu. Da slobodnoj Siriji.“ To su bili neki od natpisa na transparentima tokom protesta, prenijela je Al Jazeera.
Napad na alevitsko svetište samo je još jedan od aspekata teškog puta koji je danas pred Sirijom, zemljom u tranziciji. Tamošnji pripadnici alevitske manjine strahuju da će biti kažnjeni ili proganjani zbog dugogodišnjih veza njihove zajednice s obitelji Assad koja je brutalno vladala Sirijom 54 godine.
Za alevitsku manjinu često se kaže da je imala koristi od vladavine obitelji Assad. Ali i tu vezu su skupo platili.
Ko su sirijski aleviti?
Procjene sugeriraju da su aleviti, prije nego što je 2011. počeo građanski rat, činili između deset i trinaest posto ukupne populacije Sirije. Kad se o njima govori, najčešće se navodi da je to vjerska sekta i da su otpadnici od šijitskog islama. Ali, pozadina je daleko složenija.
Alevistički islam pojavio se u devetom stoljeću u sjeveroistočnoj Siriji i prema stručnjacima za religije to je u to vrijeme bila bogata mješavina različitih sistema vjerovanja. Sekta je poznata kao tajnovita, ali oni koji su je uspjeli proučiti kažu da aleviti na drugačiji način interpretiraju nekoliko stupova islama, one koje ortodoksni muslimani smatraju temeljnim.
U to spada redovno pozivanje na javnu molitvu i fizičko hodočašće u Meku. Aleviti se više vole moliti privatno i kod kuće, vjeruju da hodočašće može biti i simbolično, ne misle da je potrebno da žene nose mahrame, a u svoj sistem vjerovanja uključuju i više obožavanja prirode, recimo sunca, mjeseca i zvijezda.
Aleviti imaju sličnosti sa šijitskim muslimanima – vjeruju, na primjer, u božansku prirodu Ali ibn Abu Taliba, rođaka i zeta poslanika Muhameda, halife iz sedmog stoljeća koji se smatra prvim vođom šijitskog islama. Međutim, zbog te mješavine vjerovanja, aleviti su redovito optuživani za krivovjerje i diskriminirani od svih – od kršćanskih križara, do turskih Osmanlija.
Emancipacija kroz kolonijalizam
To se početkom 20. stoljeća promijenilo, tijekom francuskog kolonijalnog razdoblja u Siriji. Kao dio svoje politike „zavadi, pa vladaj“, Francuzi su odvojili lokalne alevite i druze od muslimanske većine i 1922. godine uspostavili pravno autonomnu državu za alevite.
I dok se sunitska većina u zemlji opirala regrutaciji u oružane snage koje su bile pod kontrolom Francuske, aleviti – koji su po prvi put bili dio države koja ih nije proganjala zbog njihovih uvjerenja – nisu imali takve strahove.
Do 1946. godine, nakon što se Francuska povukla, a Sirija postala neovisna nacija, „aleviti su stekli političku prisutnost“, navode istraživači američkog trusta mozgova Institut za vanjsku politiku. „Do 1955. oko 65 posto podoficira bili su aleviti.“
Nakon proglašenja sirijske nezavisnosti, aleviti su nastavili uspinjati se u vojnim redovima, a 1963. godine, kada je pet oficira izvelo državni udar – jedan od nekoliko tijekom burnog postkolonijalnog razdoblja u Siriji – trojica od njih bili su aleviti. Jedan se zvao Hafez Assad i preuzeo je vlast 1971.
„Hafez se pojavio kao jedini predstavnik svoje sekte, kao prvak novog alevitskog identiteta“, navodi u autorskom tekstu iz 2021. za New Lines Magazine alevitski autor Adnan Younes. „To je u dramatičnoj suprotnosti s prethodnim alevitskim identitetom, neprozirnim, neposlušnim i uvijek pogrešno shvaćenim“, objašnjava Younes. „Aleviti su sada morali […] podržati ’osnivača moderne Sirije’ […] i zaslužiti njegovo povjerenje.“
Hafez Assad se, radi vlastite zaštite, okružio lojalnim alevitima. A oni pripadnici manjine koji nisu bili lojalni, recimo komunisti, zatvarani su.
Assad je također pokušao umanjiti razlike između alevitske manjine i muslimanske većine. „Izgradio je džamije u alevitskim gradovima, javno se molio i postio, i ohrabrivao svoj narod da radi isto“, podsjeća saradnik Quincy instituta za odgovorno državno upravljanje Joshua Landis čija je supruga, inače, iz sirijske alevitske obitelji. Assad je također pokušao spriječiti alevite da proslavljaju praznike koje su ranije slavili, recimo perzijsku Novu godinu ili kršćanski Božić.
Dominacija u vojsci i politici
Država bi sada uzvraćala onda kada bi alevitska manjina bila napadnuta. Tako se tijekom ustanaka protiv Asadovog režima između 1979. i 1981. na stotine vojnika alevita, ali i drugih članova zajednice, pod optužbama za sektarenje našlo na meti Muslimanskog bratstva, sunitske muslimanske grupe s islamističkom ideologijom.
Nakon što je ubila oko 2.000 pripadnika Muslimanskog bratstva, Asadova vlada je u veljači 1982. opkolila grad Hama. Procjenjuje se da je tada ubijeno između 10.000 i 25.000 civila.
Aleviti su na islamiste gledali kao na prijetnju i uglavnom su preferirali sekularnu vladu u Siriji. Tokom desetljeća koja su uslijedila, Asad i njegov sin koristili su taj strah kako bi manipulirali zajednicom, poručujući im da su oni jedini koji će ih zaštititi. Takva zabrinutost alevitske zajednice traje sve do danas.
Razočarenje u Asada
Tokom 13 godina dugog građanskog rata, zajednica alevita u Siriji bila je teško pogođena. Prema podacima Agencije EU-a za azil, u nekim gradovima i selima s većinskim alevitskim stanovništvom, između 60 i 70 posto mladića je tijekom rata ubijeno ili ranjeno. Mnogi mladi aleviti su se krili ili bježali od regrutacije.
Najnovija istraživanja pokazuju da su tokom proteklih nekoliko godina mnogi aleviti postajali sve više razočarani Assadovim režimom. To na primjer navode istraživači njemačke Zaklade Konrad Adenauer, bliske demokršćanima (CDU/CSU), na osnovu ankete koju su početkom 2024. proveli među pripadnicima alevitske zajednice u Siriji.
Osim onih koji su bili pripadnici male sirijske elite, i Alaviti su se nosili s istim ekonomskim teškoćama kao i drugi Sirijci. Međutim, s obzirom na autoritarnu prirodu Assadovog režima, mnogi su smatrali da o tome ne smiju govoriti, navode istraživači.
Zato pojednostavljen prikaz alevita na one koji su za ili protiv Asada „ne uspijeva uhvatiti kompletan iznijansirani spektar pogleda unutar alevitske populacije, u rasponu od ljudi koji su nepokolebljivo lojalni režimu, pa do diskretnih neistomišljenika.“
To također, kako zaključuju istraživači, „ne objašnjava na adekvatan način socioekonomske poteškoće koje su ih pogodile na sličan način kao i druge sirijske zajednice“, kao ni „nerazmjerne gubitke“ koje je zajednica pretrpjela.
(TBT)
